Historijat o Zenici Muamera Kajića

Stari grad Vranduk je, vjerovatno, podignut krajem 14. stoljeća na strateški vrlo važnom putu. Od osnivanja do 1463. godine, Vranduk je banski, a zatim kraljevski grad. Bio je jedini utvrđeni grad u župi Brod, jednoj od 7 župa srednjovjekovne Bosne. Ime Vranduk se prvi put spominje 1410. godine. U njemu su bosanski kraljevi primali izaslanstva, potpisivali ugovore i izdavali povelje. Brat kralja Tomaša, Radivoj, se u dokumentima spominje kao ”knez od Vranduka”. Veće trgovačko–obrtničko naselje izvan bedema je nastalo u selu Varošišću, oko 2,5 km udaljeno od utvrđenja u Vranduku. Tu su franjevci utemeljili samostan i sredinom 15. stoljeća sagradili Crkvu sv. Marije.

Vranduku je doživio pun razvoj u XV. stoljeću. U okolici Vranduka se razvio sustav obrambenih objekata i unutar tih zidina manje naselje ”sotto Vranduch”. Kralj Tomaš je Vranduku posvetio posebnu pažnju: ispod grada je podigao Crkvu sv. Tome, svog zaštitnika, za koju je od pape dobio posebne povlastice, grad je preuredio a bedeme ojačao.

Osmanlije su u više navrata opsjedale Vranduk. Zauzeli su ga 1463. godine. U svom pohodu na Bosnu 1697. godine, Eugen Savojski je, uočivši težinu osvajanja grada, zaobišao Vranduk. Početkom 18. stoljeća utemeljena je Vrandučka kapetanija. U 18. i početkom 19. stoljeća grad je služio kao zatvor za političke krivce. Austrijske trupe su 1878. godine zauzele grad i u njemu držale posadu do 1890. godine kada je napušten.

Stari grad u Vranduku pripada tipu brdskog utvrđenja. Tvrđava je, i pored kasnijih prepravki, sačuvala izvorne oblike, koji podsjećaju na rana rješenja europskih utvrđenja. U srednjem vijeku je glavna kula bila viša a prostor obora podijeljen zidom. Mala kula i istočni zid naknadno su dograđeni u svrhu zaštite ulaza u tvrđavu. U sklopu obora nalazilo se više objekata različite namjene, a pronađeni su i ostaci „Dizdareve kuće“.

Unutar zidova Starog grada pronađeni su brojni arheološki nalazi iz srednjeg vijeka i osmanskog perioda: posude, nakit, novčići, alatke, mamuze, i sl. Svi nalazi su pohranjeni u Muzeju grada Zenice.Vrandučka stara džamija poznata i kao Džamija sultana Fatiha sagrađena je nakon što su 1463. godine Osmanlije osvojile Vranduk. Vrandučka džamija je bila tvrđavska džamija sagrađena direktno uz utvrdu. Ovakve džamije obično nisu imale česmu, već bunar koji se nalazio u sklopu utvrde.

Džamija pripada tipu džamije sa drvenim dvostranim mahfilom i drvenom munarom. Jedna od karakteristika ove džamije su njena dva ulaza –sa sjeverne i sa zapadne strane. Džamija je, kao i svi objekti u Vranduku, imala strmi četverostrešni drveni krov pokriven šindrom.Kasnijim intervencijama džamiji je izmijenjen nagib krova i vrsta krovnog pokrivača.
Veliki broj imama ove džamije su bili iz obitelji Imamovića u Vranduku. U ovoj obitelji se čuva berat izdan od strane bosanskog valije Silahdar Abdulah-paše, u mjesecu muharemu 1195. A.H. (1780. /1781.)Zeničko polje, kojim dominira rijeka Bosna, a koje je ograničeno sjevernom Vrandučkom i južnom Lašvanskom sutjeskom, zauzima centralni geografski položaj u Bosni i Hercegovini. Grad Zenica se nalazi u centru ovog polja, neodoljivo asocirajući na dragocjeni epicentar ćula vida – zjenicu, po kojoj je, po jednom predanju ovaj grad i dobio ime. Sa svojom prosječnom nadmorskom visinom od oko 350 m, brdovitim masivima i tri rijeke, od kojih je najveća rijeka Bosna, Zenica ima fantastične prirodne odlike za ugodan život njenih stanovnika.Područje Zenice i njene neposredne okoline bogato je mnogim materijalnim dokazima o kontinuitetu civilizacija, kultura i historijskih zbivanja, od kojih najstariji potiču iz perioda od 3,000 do 2,000 godina p.n.e, a pronađeni su na lokalitetima Drivuše i Gradišća.Desitijata u zeničkom kraju mogu se uzeti indirektni dokazi iz toponomastičke građe, kao npr. toponim gradina koji je zadržan sve do današnjih dana u imenu nekih naselja kao npr. Gradac, Gradišće, Gračanica. U srednjem vijeku zenički kraj se u istorijskim izvorima pojavljuje pod imenom Bored ili Brod, koje je u vezi sa imenom značajnog prelaza preko rijeke Bosne.Događaj koji je obilježio ranosrednjovjekovnu historiju Zenice i Bosne i Hercegovine je nesumnjivo bilinopoljska abjuracija bana Kulina. Naime, u vrijeme vladavine utemeljitelja jake i nezavisne bosanske države, bana Kulina (1180 – 1203) u srednjovjekovnoj Bosni pojavila se vjera koja se povezuje sa sličnim heretičkim (dualističkim) pokretom na istoku Balkanskog poluostrva. Osmanlije u Zenici formiraju nahiju Brod, a kasnije i Vrandučku kapetaniju, podižu se vjerski i privredni objekti, pa je u XVII stoljeću Zenica potpuno formirana kasaba.Berlinskim kongresom, održanim 1878. godine, Austro-Ugarska monarhija je dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu u kojoj ubrzo dolazi do oružanog otpora okupacionim trupama. Smatra se da je upravo Zenica, tačnije rečeno hadži – Mazića kuća, bila mjesto pregovora predstavnika osmanske vlasti u bosanskom vilajetu, Hafiz-paše, i komadanta austrougarskih okupacionih snaga, generala Filipovića, o uslovima prestanka sukoba. Na mijenjanje urbane fizionomije Zenice najviše su uticale korjenite promjene do kojih je došlo u privrednom razvoju ovog grada. Izgradnja uskotračne željezničke pruge od Bosanskog Broda do Zenice u julu 1879. godine, a zatim i od Zenice do Sarajeva 1882. godine, bila je prvi bitan događaj za dalji razvoj Zenice. Na osnovu temeljitih geoloških istraživanja, koja su utvrdila postojanje velikih rezervi kvalitetnog uglja na području Zenice, zemaljska uprava za BiH je u maju 1880. godine otvorila Rudnik uglja u Zenici, koji je ujedno bio i prvi ugljeni rudokop u Bosni i Hercegovini. U Zenicu je investiran i strani privatni kapital, a najznačajnije preduzeće osnovano privatnim kapitalom, bila je Fabrika za proizvodnju ambalažnog papira, koju je 1885. otvorio bečki industrijalac Eduard Musli. Ipak, najveći i najznačajniji privredni poduhvat koji je ostvaren u Zenici za vrijeme austro-ugarske uprave, bilo je podizanje Željezare 1892. godine, koja će dati pečat daljem industrijskom i urbanom razvoju grada. Drugi simbol grada Zenice je sigurno bio Centralni kazneni zavod za Bosnu i Hercegovinu (kasnije Zemaljska kaznionica), koji je bio podizan u etapama u vremenu između 1886. i 1904. godine. Bitno je spomenuti i djelatnost Muhameda Seida Serdarevića, mualima u Sultan-Ahmedovoj medresi u Zenici, koji se zalagao za reformu nastave, kojom su se predavanja počela voditi na domaćem jeziku, program je modernizovan u skladu sa zahtjevima vremena, a nastavi su prisustvovali i učenici i učenice. U Zenici je 1910. godine otvoreno i prvo kino, koje se zvalo Helios, a koje je podiglo gradsku kulturu na novi nivo. Najznačajniji su Derviš Imamović, osoba širokih interesovanja, bavio se fotografijom, poezijom, prozom i dramom, bio je kulturni i javni radnik, a ujedno i urednik književnog lista „Zeničanin“, kojeg je pokrenuo pjesnik Jakov Ozmo, zatim pjesnici Nedjeljko Radić i fra Ljubo Hrgić, zatim dr. Abdul-Aziz Asko Borić, po struci ljekar, čovjek koji je pisao pjesme, prozu, bilješke stručne medicinske radove, a bio je i gradonačelnik Zenice (1932-1935.). U Zenici je bilo i nekoliko sportskih društava i klubova kao što su klub „Osman Đikić“, „Građanski“, sportski klubovi „Željezara“ i „Džerzelez“ i drugi.Narodno pozorište u Zenici osnovano je 1950. godine i ono je uskoro steklo širi regionalni značaj kao jedan od najvažnijih kulturnih centara u centralnoj Bosni, a sa izgradnjom nove, moderne zgrade 1978. godine, taj status je i potvrđen. Osnivanjem Metalurškog instituta 1961. godine i Metalurškog fakulteta iste godine, kao i Mašinskog fakulteta 1967.Fudbal je u Zenici uvijek bio sport broj jedan, a sedamdesete godine su zlatne godine zeničkog fudbala, kada je Čelik pravio značajne evropske rezultate i kada je izgrađen novi, tada najljepši, stadion, a danas mjesto na kojem reprezentacija BiH odigrava domaće utakmiceZenica je grad i općina u Bosni i Hercegovini. Zenica je središte jedne od dvanaest općina Zeničko-dobojske županije, u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. Površina općine je 500 km² a broj stanovnika iznosi oko 145.000. Prema do sada proučenim dokumentima, sadašnje ime grada prvi put se spominje 20. marta 1436. godine, a kasnije se Zenica spominje u seriji dokumenata vezanih za Dubrovačku Republiku.Reformama Omer paše Latasa (1850-1852) Zenica je postala sjedište mudirluka (sreza) u sastavu Travničkog Kajmankaluka (okruga). Zenica je tako postala grad sa dva lica: jedno – industrijski grad, a drugo – bosanska kasaba orijentalnog tipa. U dugom nizu decenija u najvećoj čaršijskoj mahali žive ove porodice: Čaršimamovići (posjednici zemlje od Bilinog polja do Željezare, i posjeda u sadašnjem centru grada), Talići (po njima se i danas jedna mahala zove Talića brdo), Drine (doseljenici sa Drine, vlasnici kamberovića polja), Haramandići (posjednici Zemlje u Vražalama i Bijelim vodama), Mutapčići (trgovci i vlasnici zemlje na Jaliji), Salčinovići (trgovci), Kaknje (zanatlije), Husremovići, Kratine te Begići. Poznati su i Ekinovići, Grahići, Mujkići, Osmanići, Kulovići. U mahali Kočeva, drugoj po veličini živjelo je staro i imućno stanovništvo Čamdžići (posjednici zemlje u Blatuši), Arnauti (zanatlije i trgovci), Babahmetovići (zanatlije), Čolakovići (posjednici zemlje), Džampe, Islambegovići, Kučukovići, te Mehmedovići, Mulahasići, Omerspahići, Serdarevići, Tarabari. U trečoj mahali Sejmenu, živjele su stare trgovačke familije: Imamovići, Begagići, Tatarevići i Sarajlići. Uz to, postojale su tri manje mahale kao što su Lonđa, gdje žive Šestići, Vojvodići, Uzunovići, zatim Trgovište gdje žive Brdarevići, Baručije, te Krehići, a ima i ulica Zukići gdje su živjeli isti. A u Perifernoj mahali Odmut živjele su porodice koje su se bavile zanatima: Opanovići, Hodžići, Skopljaci. Uz muslimansko stanovništvo u jezgru čaršije susrećemo i srpsko stanovništvo od kojih su poznati trgovci Jeftići (trgovci voćem i kožom), Damjanovići (trgovci i sudski glasnici), Čupovići (poduzetnici, čuvena Ćupovića kolonija), Lukići (mehandžije), Ristići (zemljoposjednici). Hrvatsko stanovništvo se doseljavalo sredinom XIX stoljeća i napravili su crkvu Sv.Ilije 1866.g. na ulazu u grad uz potok Mokušnice. Prvi doseljenici su porodice Rosića i Nikolića. U atar Kamberovića polja naseliće se katolici iz Dalmacije i osnovati selo Crkvice. Od poznatih Jevrejskih prezimena tog doba izdvojio bih Atijas (vlasnik parnog mlina u blizini željezare), Karlo Weresta (vlasnik livnice sivog željeza), Vajs (štampar), Montiljo (tvornica likera), Trinki Ozmo (poduzetnik), Danon Finci i Levi (trgovci), Josip Veresta “Pepi” (zemljoposjednik.). Gradonačelnici do oslobođenja su bili: Arnaut Sulejman(1878-?), Mutapčić Ahmed, Alikadić Esad, Haramandić Alija, Tarabar Mahmud(1913-1917), Mutapčić Osman(1917-1923), Gej Ivo-doktor, advokat sa Raba(1923-25), izvjesni Kakaradži, Dubrovčanin(1925-1926), Mutapčić Ahmed(1926-1931), Asko Borić, doktor iz Travnika(1932-1935), Mutapčić Eniz(1936-1937), Tarabar Mehmedalija(1938-1941), Salčinović Ismet(1941-1945), Mujagić Mustafa(1945-oslobodjenje). Poznato je da je Ezher Arnautović, gradonačelnik koji se bunio protiv odlijevanja sredstava iz Zenice montiranim političkim procesom osuđen na 17 godina robije.Najstariji, naučno ispitan lokalitet je KOPILO, koje je akademik B.Čović istražio 1975. goidne.Samo ime Zenica, pominje se u dubrovačkom trgovačkom dokumentu 20.03.1436. pa se taj dan slavi i kao Dan grada Zenice. U neposrednoj blizini grada nalazi se i srednjovjekovna utvrda-grad Vranduk.Kina, što bi mi rekli, “Metalurg” i “Central”. Sjećanja na ta kina dosežu od kraja pedesetih, da bi useljenjem u “Milconersku” zgradu 1963. godine, iz Šolajine ulice, približio se ovim kinima a posebno kinu 29.Novembar. Nekako u to vrijeme se pravila zgrada toga kina, da bi se slijedeće godine i svečano otvorilo za 29. Novembar- dan Republike. Zgrada je smještena između tada naseljenog dijela Zenice, Mejdandžika sa jedne strane i Talića brda sa druge strane. Prilaz zgradi je bio sokakom između Šestića Hana i “Lagera”, odnosno Konjske česmePisati o sjećanjima o Zenici, a ne spomenuti Zeničku Sokolanu bio bi namjeran previd u današnjem vremenu. Istorija, odnosno događaji iz bilo kog vremena Zenice, ma kakvi bili, odgovarali ili ne odgovarali današnjim stanovnicima našega grada, slagali se oni ili ne slagali sa tadašnjim “piscima” toga vremena su takvi kakvi su i sa njima treba živjeti. Jedan objekat koji je svakako ostavio traga na mnoge Zeničane je svakako Zeničko Staro pozorište, odnosno prvobitna namjena objekta – Sokolana.Objekat zeničke sinagoge građen je u vremenu od 1903. do 1905. godine.Projektant sinagoge bio je inženjer Miloš Komadina(Mostar, 1870?-1930) koji je tehničku naobrazbu sticao u Cirihu i Beču.Sinagoga je pravougaonoga osnova dimenzija 12×10 metara, sa prizemljem i prvim katom, ukupne visine 10 metara.Vanjski izgled objekta urađen je u pseudomaurskom stilu.Sinagoga je osvećena 1906. godine i imala je ulogu vjerskoga objekta sve do 1941. godine.

U toku II svjetskoga rata, u prostoru sinagoge koji je bio devastiran, bila je smještena konjušnica a za potrebe njemačke vojske.

Spisak jevreja iz Zenice poginulih u vremenu između 1941. i 1945. godine možete pogledati ovdje.

Od 1945. do 1967. godine, prostor sinagoge imao je više različitih namjena, od skladišta do prodajnog salona namještaja.

Godine 1967. u prostoru sinagoge je otvorena prva stalna historijsko-etnološka postavka zeničkog muzeja.Jedna od najpoznatijih zeničkih kuća, zadnjih 70 godina, poznata pod imenom Hadži Mazića kuća, sagrađena je 1835. godine, da bude sjedište zeničkoga kajmekama. Kajmekam je bio direktni zastupnik valije ili vezira u modernom značenju sreskog načelnika. U zeničkoj kasabi kajmekam je bio oličenje vrhovne vlasti i nadređen kadijama, kasabaćehaji, čaršićehaji, pasvandžiji i ostalim nižim službenicima.U ovoj godini je Austrijska česma napunila 100 godina postojanja.Ova česma je od strane graditelja dobila naziv „Austrijska česma“, jer su je Austrijanci izgradili. Zeničani su je zvali tako, ali i Čaršijska česma nakon I S.R. jer je tada pominjanje Austrije bilo incidentno. Kolokvijalni naziv s kraja šezdesetih godina je Konjska česma, koji mi se ne dopada. Ima navodno više istina zašto se tako zove. Po jednima radi napajanja konja, a po drugima jer su lule (pipe, slavine) kao biva ličile na konjsku glavu. Sve u svemu, naziv Konjska česma je novijeg datuma i trebalo bi ga potisnuti ispravnim nazivom česme – Austrijska česma.Nazalost Historiju Zenice je promijenio Rat koji se desio 1992-1995 godine.Masakr u Zenici dogodio se 13. travnja 1993. oko podneva, kada je od granata ispaljenih prema centru Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve[1]. U to doba dana odvijala se velika trgovačka aktivnost u samom centru grada, a u zemljopisnoj zoni koja je bila granatirana nalazilo se dvije do tri tisuće ljudi. Točan broj granata ostao je neutvrđen, iako se spominje brojka od 9 granata ispaljenih iz haubice. Za ovo je pred haaškim sudom bio optužen (i naknadno oslobođen optužbi) general HVO-a Tihomir Blaškić.Postoje dvije različite tvrdnje o izvoru paljbe: optužba u procesu Blaškiću je trvdila da su to bili položaji HVO-a u Putičevu, dok je obrana zastupala tezu da su granatiranje izvršile srpske snage na VlašićuSudsko vijeće oslobodilo je generala Blaškića optužbi po točkama optužnice kojima se tereti za ovo granatiranje.

Historijat primpremio Muamer Kajić