Haris Silajdžić: U Gazi se demonstrira nadmoć koncepta krvi i tla nad idejom suživota

Haris Silajdžić, prvi ministar vanjskih poslova, potom premijer nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, a kasnije i član Predsjednišva Bosne i Hercegovine, u razgovoru za Preporod govorio je o aktulelnim svjetskim dešavanjima.

Pritisak javnosti

Kao i većina ljudi, vjerujemo da i sami izražavate zabrinutost najnovijom eskalacijom izraelsko-palestinskog sukoba u Palestini. Kuda ovaj konflikt može odvesti i šta je nužno hitno poduzeti?

– Cilj je zaustaviti vojne operacije što prije, a to može samo, koliko-toliko, međunarodna zajednica. Upotreba sile do sada nije donijela rješenje. Treba ozbiljno uzeti u obzir mogućnost ulaska drugih regionalnih aktera u sukob pod pritiskom javnosti zbog žrtava u Gazi, od kojih je 50 posto djece. 

Može doći do rata koji niko ne želi, a tada je nemoguće predvidjeti slijed događaja, ekonomske i geostrateške posljedice. Rat u Ukrajini dodatno opterećuje situaciju, a zategnuti odnosi na globalnom planu su prijetnja ionako krhkom miru. Kredibilitet Ujedinjenih nacija je ozbiljno narušen. 

Zbog toga bi konsenzus oko uloge UN-a u posredovanju i pojačanim humanitarnim misijama u Gazi mogao biti ključ nekog ad hoc inicijalnog dogovora. Velike sile su učinile UN slabom, irelevantnom organizacijom i sada civili plaćaju cijenu. U ovom geopolitičkom momentu, s obzirom na odnose među velikim silama, potreban je posrednik, ne samo UN.

 Akcenat je na hitnosti, kako zbog civilnih žrtava tako i zbog vrlo izglednog širenja sukoba, kao i zbog iznenađujućeg nedostatka kreativnosti pa i zrelosti među političkim elitama. Čini se da je racionalan pristup prisutniji u vrhovima vojnih struktura. U svakom slučaju, potrebna je hitna multilateralna inicijativa radi osiguravanja perioda hlađenja.

 Za upotrebu sile ne trebaju argumenti. Ali, sila priziva silu. Cijela regija je preplavljena oružjem kao nikada do sada, što znači da bi širenje sukoba dovelo do ozbiljnih globalnih poremećaja, posebno na osjetljivom energetskom planu. Svijet ne može podnijeti dva rata u isto vrijeme, kao što ne može podnijeti potpuni kolaps humanitarnog prava i međunarodnih akata koji su nastali na ljudskim tragedijama i razaranjima uzrokovanim kršenjem temeljnih ljudskih prava. 

Da su rezolucije UN-a i drugih međunarodnih tijela primijenjene, mnoge nesreće koje pogađaju prije svega civilno stanovništvo bile bi izbjegnute ili ublažene.

Zanimljiva je ta dominirajuća globalna slika o progonu Jevreja kojom se nastoji opravdati bezuvjetna podrška sadašnjim vrlo ekstremnim desničarskim politikama Izraela?

– Na teritoriji Rimskoga Carstva progon Jevreja započeo je već u 4. stoljeću naše ere, jer su Jevreji optuživani i čak smatrani “ubicama kršćanskoga Boga”. To je dovelo do raseljavanja Jevreja uglavnom duž obala Mediterana. 

Zlatno doba

Pojavom islama na svjetskoj pozornici, te arapskim osvajanjima položaj Jevreja se mijenja tako što ih nova država prihvata i uključuje u društvene i ekonomske tokove. Drugi pravedni halifa Omer, nakon osvajanja Jerusalema, svojim ličnim primjerom simbolizira i ustanovljava tu promjenu. Jerusalem postaje paradigmom suživota tri monoteističke religije i taj period je zabilježen u historiji Jevreja kao zlatno doba širom arapske imperije.

Možda je najizrazitiji primjer tog plodonosnog procvata saradnje između muslimanske, jevrejske i kršćanske zajednice nastajanje jedne velike i jedinstvene kulture u Španiji, upravo u srednjem vijeku koji je u evropskoj historiografiji stekao epitet “mračnoga vijeka”. Dostignuća te civilizacije na društvenom, naučnom i privrednom planu podstakla su velike promjene na evropskom kontinentu i inicirala evropsku renesansu. Jevrejska zajednica je prosperirala u svim segmentima. 

Ono što se danas naziva “uključivost” bilo je dio i način života u čemu je aktivno učestvovala tadašnja često visoko obrazovana politička klasa. Čuveni jevrejski mislilac, pisac i prosvjetitelj Moše ben Maimon ili Maimonides, kako je poznatiji u srednjovjekovnoj filozofiji, svjedoči tome u djelima koje je ostavio iza sebe.

Međutim, danas se ovo naslijeđe ciljano prekriva jednom ignorancijom. Umjesto judeo-kršćansko-islamske formule uglavnom se ova treća komponenta izbacuje i govori se o isključivo judeo-kršćanskoj tradiciji?

– Ipak, ta paradigma se mijenja. Takvoj jednoj inkluzivnijoj perspektivi i ocjeni se priključuju i brojni savremeni jevrejski historičari u i izvan Izraela, a neki od njih insistiraju na tvrdnji da je arapsko-islamska civilizacija sačuvala Jevreje, njihov vjerski i kulturni identitet od nestanka. Kada su 1099. godine evropski krstaši stigli u Palestinu tamošnji Jevreji su zajedno s muslimanima bili meta progona i ubijanja sve do pojave Salahudina Ejjubije 1187. godine.

Sigurno utočište

 Tako i u vrijeme Osmanskog Carstva, jevrejske zajednice dijele historiju, uspone i padove sa stanovništvom te države. Historijska je činjenica da su Jevreji živjeli s Arapima i muslimanima stotinama godina bez pogroma i masakara i vrlo često su bili aktivno štićeni. Tokom Drugog svjetskog rata Republika Turska je osigurala 12 hiljada pasoša za francuske Jevreje da bi im spasila živote. 

I u Bosni i Hercegovini mnogi muslimani su spašavali sugrađane Jevreje od slanja u koncentracione logore ili direktne likvidacije. Jevreji su na ove prostore došli u 16. vijeku, znajući da će u ovoj zemlji kao progonjeni, a posebno na vjerskoj osnovi, pronaći sigurno utočište.

Dakako, zanimljiva je ova imperijalna politika tadašnjeg Osmanskog Carstva. Zbog čega je ovo bila politika Osmanskog Carstva?

– Zaštita manjina, posebno jevrejske zajednice kao Ehli-kitabije, pripadnika monoteističe vjere, bila je politika Osmanske imperije utemeljena u islamskom učenju. 

Ipak, ostaje nejasno kako su ih tada stanovnici jedne male zemlje na Balkanu prihvatili kao sebi ravne, tada kada nije postojao današnji savremeni narativ o ljudskim pravima, kada nije bilo humanitarnih organizacija, međunarodnog prava i konvencija, te svih međunarodnih institucija, što sve skupa danas malo pomaže životno ugroženom stanovništvu Gaze. 

To je još jedna potvrda da su i najviša ljudska dostignuća reverzibilna. Tako je moguće da se danas upravo muslimani nastoje predstaviti kao neprijatelji Jevreja, odnosno da se to nametne i da to postanu zahvaljujući gotovo opsesivnoj upornosti islamofobnih propagandnih centara i medija. Za njih je historija “sukoba” počela 7. oktobra, 2023. godine. 

Upravo ta averzija prema historijskom kontekstu, uzgred, očigledna u djelovanju međunarodne zajednice u pristupu rješavanja otvorenih pitanja u našoj zemlji, uzrok su poklanjanju dužne pažnje historijskom kontekstu. Jer, bez razumijevanja tog konteksta ostajemo na narativu i sloganima koji služe zaštiti krupnih interesa koji opet leže u temelju tzv. bliskoistočnog pitanja.

Primijetili smo da su mnoge svjetske javne ličnosti, ugledni intelektualci poput Slavoja Žižeka, ili naprimjer, generalnog sekretara UN-a Antonia Guteresa, bile oštro napadnute i pri samom pokušaju sagledavanja ovog sukoba iz šireg konteksta. Zašto se svaki pokušaj kontekstualiziranja ovog sukoba odbacuje, pa čak i proglašava neprijateljskim?

– Naravno da kontekstualiziranje ovog pitanja ne ide u prilog spomenutog narativa, jer razotkriva jednu konstrukciju u kojoj je sve okrenuto naopačke. Stoljetni tlačitelji postaju spasioci, okupatori postaju žrtve, okupirani postaju teroristi, a izvorni Semiti antisemiti. Kontekst razotkriva i motiv osnivanja jevrejske države koji ne mora biti filantropske prirode i dovodi u pitanje uspješnost prenosa kompleksa grijeha – iskupljenja sa Zapada na Istok. 

Otimanje posjeda

Insistiranje na jednom izdvojenom, ekskluzivnom zapadnom modelu, neuklopljenom u ambijent Srednjeg istoka i dalje je na sceni bez obzira šta to može značiti za sve koji tamo žive u ne tako dalekoj budućnosti. 

Pitanje je kako je jedan takav projekat zasnovan na iskorijenjivanju domaćeg stanovništva, na etničkom čišćenju, na otimanju posjeda i nasilju, dakle, kako je mogao zaživjeti na tlu i među ljudima naviknutim na dijeljene zajedničkog prostora u miru i suživotu više od hiljadu godina!? 

Odgovor je da je taj projekat koncipiran i proveden u duhu kolonijalističke i rasističke isključivosti, kao i svi drugi evropski kolonijalistički projekti, mada s izvjesnim kašnjenjem, ali na osnovnoj premisi da je sila zakon. Između 1947. i 1949. godine, većina Palestinaca ostala je bez svojih domova, imanja, maslinjaka i izvora vode. U početku su prihvatali doseljenike kao žrtve progona u Evropi, izdavali im pasoše Države Palestine, sve dok nisu shvatili da se radi o projektu njihovog iskorijenjivanja brutalnom silom. Nakon toga su izgubili pravo na otpor jer su proglašeni teroristima. 

Ovdje ću navesti jedan primjer Mike Peleda, sina poznatog izraelskog generala Mattiyahua Peleda, poznatog borca za prava Palestinaca zajedno sa svojom sestrom. U jednom palestinskom bombaškom napadu poginulo je dvoje djece njegove sestre. 

Kada su je pitali nakon tog događaja da li još uvijek podržava Palestince, rekla je da ne krivi ubice nego one koji su ih doveli do očaja. Ovo je ispričao Miko Peled u jednom svom govoru u Sjedinjenim Američkim Državama, koji se može pronaći na internetu.

Kao i u svim kriznim situacijama, veoma je bitno kako ćemo se prema njima postaviti mi iz Bosne i Hercegovine. Naravno, evidentna je solidarnost našeg naroda s Palestincima, ali je jasna i osuda zločina nad civilima. Šta ovi konflikti mogu donijeti nema?

– Bosna i Hercegovina je suspektna, bila i ostala, zbog muslimana koji u njoj žive, bez obzira da li su sekularni, praktikuju li vjeru u ovom ili onom obliku ili ne. Kada se osmišljavao projekat zauzimanja teritorija Bosne i Hercegovine, paralelno je koncipiran projekat dehumanizacije Bošnjaka, rušenje simbola države BiH, njihovog identiteta, ukratko, prava na postojanje. 

Poznato je da svaki projekat etničkog čišćenja prati dehumanizacija objekta te operacije i generalno umanjivanje njegove vrijednosti i uvećavanje opasnosti od njega. Tako je, svojevremeno, Bosna i Hercegovina bila predstavljana kao projekat CIA-e koji bi poslužio razbijanju Pokreta nesvrstanih, a da bi se zemlje članice Pokreta nesvrstanih u Ujedinjenim nacijama pridobile za sprečavanje članstva Bosne i Hercegovine u UN-u. Kada to nije uspjelo, beogradski režim je zaigrao na kartu vjerskog sentimenta i tako je sve do danas. 

Bošnjaci su prikazivani kao opasni “džihadisti”, kako su govorili, koje treba eliminirati u što većem broju. Međutim, kako vatra rata topi sve maske, ukazala su se prava lica. Bošnjaci su pokazali da im ne smetaju ni crkve ni sinagoge, naprotiv, čuvali su ih, te su potvrdili da su im etničko čišćenje i genocid strani. Naprotiv, genocid je počinjen nad njima! Bilo je incidenata naravno i nažalost, ali ovdje govorimo o politikama i civilizacijskom kodu. Nakon rata i svih zlodjela za koja znamo i ne znamo, počinjenih nad nenaoružanim civilima širom zemlje, nije zabilježen niti jedan slučaj osvete, uz obilje prilika za to.

 To govori o dubokoj civiliziranosti koju dijeli i dobar dio nemuslimana u Bosni i Hercegovini. To je validno ako civiliziranost mjerimo odnosom prema najslabijoj karici društva u datom trenutku. A postoje i druga mjerila. Gornja činjenica pokazuje da se Bošnjaci, odnosno, Bosanci u njihovoj jezgri nisu mnogo promijenili u odnosu na njihove pretke iz 16. vijeka koji su prihvatli španske Jevreje kao ljude sebi ravne premda ih nisu znali niti su znali njihov jezik.

Živa ideja

Kako se trebamo postaviti? To Vas pitamo jer imate dugogodišnje iskustvo i autoritet da to kažete?

– Uvjeren sam da su dobri Bošnjani, kako su ih tada zvali u Evropi, ostali dobri ljudi. I pored svega što im se događalo. Jasno je da su zato neshvaćeni i pomalo čudni, uzimajući u obzir da se ni neki drugi nisu promijenili, te da im je nacija i sila zakon i pravo. Kada god se Evropa sjeti svojih deklariranih principa multikulturalnosti, suživota i svega ostalog, imat će uvijek jednoga, makar malog pobornika, koji ne zna i ne može drukčije. 

Uvjeren sam na spremnost da i u ovom vremenu otvore vrata svakome ko je u nevolji kao i do sada, te da ih neće pokolebati nikakvi spinovi i provokacije. Dokazali su da su širi i viši od toga. I na to sam ponosan. U zadnjih hiljadu godina mukotrpno su stvarali izvornu pluralističku paradigmu sui generis, često u okruženju isključivosti i hipokrizije i zbog toga plaćali visoku cijenu. 

Nije pomoglo ni to što se u Bosni i Hercegovini napadaju deklarirani principi na kojima počiva Evropska unija, moderni demokratski etos i mir u šarolikom svijetu. Ono što se dešava u Gazi demonstrira u ovom trenutku nadmoć primordijalne baze krvi i tla nad nadgradnjom ideje suživota i zajedništva što je apsurdno i pogubno u ovom vremenu. Bosna i Hercegovina se približava Evropskoj uniji sa još uvijek živom idejom i baštinom suživota sudarajući se sa tegobnom stvarnošću. To je sudbina svih velikih ideja.