Novinar iz Gaze: Nekad samo stojim iza kamere i plačem

Pozivi stižu kad god može dobiti signal. Ili kad god može dobiti dovoljno struje da napuni svoj mobitel. Jede kad nađe hranu. Putuje od jednog do drugog prizora pustoši. Sve dok može pronaći benzin.

Mahmud Basam brine se i za svoju ženu i 11-mjesečno dijete, koji se moraju preseliti kako bi izbjegli bombardiranje. Kad ujutro odlazi od kuće, nije siguran da će biti na istom mjestu kad se navečer vrati. Pod uslovom da se može vratiti. Ako cesta nije blokirana ili bombardiranje presnažno da bi se mogao kretati, piše BBC.

Mahmud je ovih dana u Gazi prepušten na milost i nemilost ratu, koji mu može odnijeti sve. Mahmud je predani hroničar agonije svoga naroda. Otkako je sukob počeo prije više od tri sedmice, on se kreće između bolnica i izbjegličkih kampova i – s iscrpljujućom učestalošću – poprišta eksplozija.

Duboka bespomoćnost

Uz rad BBC-jevog dopisnika iz Gaze Rushdija Abualoufa, trud slobodnih novinara poput Mahmouda pomogao je BBC-u da prenese agoniju civila zahvaćenih nemilosrdnim zračnim udarima. Mahmud opisuje emocionalni danak svog rada: “Koliko god je teško gledati ono što vidim i koliko god pokušavam prenijeti ovu poruku, ponekad iza kamere samo stojim i plačem. I jedino što mogu učiniti je biti tiho.”

Mnogi novinari koji rade u ratnim zonama osjećaju duboku bespomoćnost suočeni sa strašnom ljudskom patnjom. Kako pomoći kad ima toliko ljudi kojima treba pomoći? Kako obavljati svoj posao ako zastajete da pružite hranu ili prvu pomoć?

Novinari nisu humanitarni radnici ili medicinari. Ali su ljudska bića. Strani dopisnici imaju privilegiju sjesti u avion i otići kući. Sjećanja na rat ostaju, ali barem postoje fizička sigurnost i neki dragi i bliski ljudi.

Pojas Gaze je vrlo malo mjesto – 366 kvadratnih kilometara. Mahmud ima dobre šanse pronaći nekoga koga poznaje na poprištu rata.

– Ja sam novinar i moja misija je prenijeti ono što vidim, ali ponekad moram stati i sjesti s tom djecom, pokušati im dati vode, vidjeti što im treba, pokušati im pružiti što im treba – kaže.

Gledajući njegove snimke kako stižu na redakcijske računare, ekipa je zadivljena njegovom smirenošću. Nikad ne zaboravlja da se ljudi koje snima i intervjuira vjerovatno prvi put u životu suočavaju s kamerom, i to u najgorim zamislivim okolnostima.

Ovaj rat pokazuje se kao jedan od najopasnijih za novinare u posljednje vrijeme. Do sada ih je ubijeno više od 30. Odbor za zaštitu novinara (CPJ) rekao je da oni u Gazi plaćaju danak bez presedana.

Smrtonosno vrijeme

– Ovo je smrtonosno vrijeme za novinare u Gazi. Imali smo više ubijenih novinara u posljednje skoro tri sedmice nego što ih je ubijeno tokom 21 godine praćenja ovog sukoba. Mnogi novinari su izgubili kolege, porodične domove, bili su prisiljeni bježati tamo gdje nema sigurnog utočišta – kaže Šerif Mansur, stručnjak za Bliski istok CPJ-a.

U tijesno povezanoj zajednici novinara na mjestima kao što je Gaza neizbježno je da gubitak kolega intimno odjekne. Jara Eid je palestinska novinarka koja je odrasla u Gazi. Sada živi u Velikoj Britaniji i tuguje za svojim prijateljem Ibrahimom Lafijem, koji je ubijen početkom rata.

– Izgubila sam najboljeg prijatelja Ibrahima. Bio je palestinski novinar, ali nije bio samo novinar. Imao je 21 godinu. Bio je brat. Bio je najbolji prijatelj. Bio je sanjar – kaže Jara i dodaje: “Bio je fotograf i jako je volio život. Bio je osoba koja se najviše nasmijala. Nikada u životu nisam vidjela Ibrahima da se ne smije. Bio mi je pravi prijatelj. Zaista je imao mnogo snova i želio je biti fotograf koji će cijelom svijetu pokazati ljepotu Gaze.”

Novinari odlaze raditi u Gazu znajući da su ugroženi ne samo oni već i njihove porodice. Šef ureda Al Jazeere Vael al-Dahduh izgubio je suprugu, sina, kćer i malog unuka u zračnom napadu. Dan kasnije vratio se na posao rekavši da mu je to dužnost. Za novinare koji prate događaje iz relativne sigurnosti Jeruzalema ta je predanost nevjerovatna.