Koliko bi kamiona bilo potrebno da se preveze 3.300 dječijih tabuta?

Prije samo dvije sedmice, postala sam majka. Rodila sam svog prvog sina u Istočnom Jeruzalemu. Moj sin je zdrav, a muž i ja smo bezgranično zaljubljeni u njega. Međutim, pored neprolazne radosti majčinstva, postoji i tuga, kao i osjećaj krivice.

Piše: Lana Ramadan iz Ramallaha, grada u Palestini, za Save the Children

Tuga za majkama u Gazi koje imena svoje djece zapisuju na njihovim rukama, kako bi, ako budu ubijeni, mogli biti identifikovani prije nego što budu sahranjeni u masovnim grobnicama. Tuga za majkama koje rađaju usred ruševina, a ne u bolničkim sobama – ili se porađaju na carski rez bez anestezije. Tuga za majkama čija su djeca među hiljadu onih za koje se kaže da su nestala, zarobljena ispod ruševina. Osjećaj krivice za svaki sretan trenutak koji provodim sa svojim novorođenčetom, znajući da majke u Gazi žive u stalnom strahu za život svoje djece ili prolaze kroz nezamislivu bol zbog njihove smrti. Prema podacima Ministarstva zdravstva u Gazi, u posljednje tri sedmice, u Gazi je ubijeno 3.300 djece.

Kao Palestinka, navikla sam na život prožet konfliktima, provevši cijeli svoj život pod izraelskom vojnom okupacijom. Svijet generalno opisuje nasilje na Zapadnoj obali i u Gazi kao ‘sukobe’, ‘okršaje’ ili ‘eskalacije’. Ja ih pamtim kao prijatelje koji su ubijeni. Ili kao moje najbliže koji su uhapšeni. Ili kao vojnike koji upadaju u moj dom. Ili kao srušenu porodičnu kuću. Ili kao to što moram da rađam sama bez svoje porodice zbog zabrana kretanja i kontrolnih punktova.
Ali ovaj put je drugačije. Sama razmjera i žestina sukoba u Gazi me užasava. A retorika i politizacija ovih tragedija me ispunjavaju slutnjom.

Ponekad se čini kao da svijetu nije stalo do palestinskih života, kao da je život djeteta iz Gaze manje vrijedan od života druge djece na ovom svijetu. Čula su se upozorenja UN komiteta o govoru mržnje nakon što su Palestinci opisani kao ‘životinje’. Takav jezik nas dehumanizira i sugeriše da je smrt i patnja naše djece na neki način prihvatljiva. I dok takve riječi ne mogu umanjiti naše dostojanstvo, nemojte se zavaravati, to su opasne riječi.

Bila sam prikovana za telefon, dok su stizale sve bolnije poruke od prijatelja i porodice u Gazi. Čekam istu poruku svakog jutra: ‘Živ(a) sam’. Sve do petka uveče, kada su prekinute telefonske linije i pristup internetu. Kada su komunikacijske linije prekinute, ljudi u Gazi su odsječeni od svijeta, odsječeni jedni od drugih – kao i od pristupa hrani, čistoj vodi i medicinskoj pomoći.

Nije pretjerano reći da, ako ne bude dozvoljeno da pomoć uđe u Gazu u potrebnoj mjeri, mnoga djeca jednostavno neće preživjeti. Ako ih ne ubiju eksplozije, dehidracija ili bolest hoće. Ako predugo budemo čekali na prekid vatre, bez nesmetanog humanitarnog pristupa, pomoć koja čeka u kamionima trebat će zamijeniti sanducima. Ali ovako, sa svega desetak kamiona dnevno koji uspiju proći preko jedinog prelaza, ne mogu a da se ne zapitam: koliko će kamiona biti potrebno da se preveze 3.300 dječijih tabuta? I koliko će nam ih još biti potrebno?

Radiosarajevo