Donirane krave sa budžetskih jasala – Liga humanista Naroda i pravde

Morali bismo se toga sjetiti: Kemal Čaušević, dugodišnji direktor Uprave za indirektno oporezivanje, u sudnici Suda BiH je na pitanje tužitelja kako se domogao enormnog broja nakretnina, stanova, poslovnih prostora, šuma i livada, odgovorio: „Tako što sam – stipsa“. Škrtac, dakle. Pare koje je legalno sticao dok se nalazio skoro cijelu deceniju na toj dobro plaćenoj funkciji, objasnio je, nije rasipao na besposlice i trivijalna, površna zadovoljstva, niti je štekao u „slamaricu“, nego ih je brže-bolje konvertirao u neprolazne vrijednosti – stambeno-poslovne kvadrate.

Oni koji ga poznaju, kažu da Čaušević ništa nije slagao, da zaista ima „kobru u džepu“ i pedantno prevrne svaku marku, prije nego što se teška srca rastane sa njom. Pričalo se kako je, da ne bi trošio svoju, „česmensku“ vodu, ili ned’o bog „kupovnu“, viđan kako puni flaše na javnoj česmi kod Begove džamije. Tokom suđenja pred Sudom BiH ostao je bez advokata, navodno jer ga nije htio plaćati.

Međutim, kada je Sud sabrao sve (legalne) prihode i rashode (čak jedanaest nekretnina!) pa podvukao crtu ispod njih, pokazalo se da razlika (u korist rashoda) iznosi 1,7 miliona maraka. Toliko iznosi, pravomoćno je utvrđeno, njegova nezakonito stečena imovina. Pored izrečene zatvorske kazne od 5,5 godina, Sud je naredio Čauševiću da toliko para mora vratiti.

Nećemo se dalje nepotrebno zadržavati na sudskom slučaju bivšeg direktora UIO-a, tek ćemo kratko podsjetiti na dijelove njegovog iskaza datog istražiteljima u kojem je iscrpno i iskreno govorio kako je pogodovao brojnim političarima da varaju i potkradaju državu. Na molbu Dragana Čovića, kazao je Čaušević, zgradu UIO u Mostaru, u vlasništvu prijatelja lidera HDZ-a, platio je skoro tri puta skuplje od njene stvarne, procijenjene vrijednosti. Nikoli Špiriću je Čaušević velikodušno izlazio u susret kad god je bivši državni ministar to od njega tražio, gledao kroz prste njegovim biznismenima, oslobađao ih poreza, vraćao im PDV. Čauševićev fiskalno-porezni merhametluk koristili su i njegove stranačke kolege iz Stranke demokratske akcije. Neko je izračunao da je ovim i brojnim drugim nezakonitostima Kemal Čaušević oštetio državnu kasu za dvije do tri milijarde maraka. Odnosno, dva-tri godišnja državna budžeta „onih para“.

Kao da u liku Kemala Čauševića imamo ovdašnju repliku Dr. Jekylla and Mr. Hydea, strogog financijskog asketu koji strepi nad svakim dinarom kojeg će potrošiti i drugog, pijanog milijardera koji rastrošno razbacuje lovu (poput Davida Beckhama za kojeg njegov suigrač Gary Neville u „Netflixovom“ dokumentarcu kaže da bi ogromnu plaću koju je u „Manchesteru“ primao u petak redovno skršio već u subotu).

Sve ovisno o tome je li riječ o Čauševićem ličnim novcima, ili javnim sredstvima, odnosno parama svih nas. Dok je svoje pare u histeričnoj prvobitnoj akumulaciji kapitala ljubomorno štedio i mudro ulagao, našim je novcima džentlmenski šopao Čovićeve pljačkaške ortake, Špirićeve tajne financijere i vlastite stranačke ahbabe.

Malo je u kojoj sferi povučena tako stroga i duboka granica između privatnog i javnog koliko je slučaj sa politikom i njoj srodnim djelatnostima. Političari javno rade i govore jedno, a privatno prakticiraju potpuno oprečne modele ponašanja. Svoje ne daju, na tuđe su lakomi. Ako već moraju orahe humanosti  mlatiti, onda to po pravilu rade tuđim polnim organom. Trebaju li pokazati  solidarnost sa slabim, egalitarizam, empatiju prema ugroženim, nemoćnim, siromašnim, uradit će to tako da ih privatno ništa ne košta, po pravilu javnim novcima. Istovremeno se postiže i vlastiti politički benefit, kroz vrbovanje budućih glasača.

Slučaj Kemala Čauševića je izdvojen zato što je napokon pravosudno zaokružen i što predstavlja svojevrsnu „case study“ ovdašnjeg „raspolaganja tuđom mukom“. Šampion u privatnom zarobljavanju i rasipanju javnog novca je Milorad Dodik koji godišnje raspolaže sa 50 miliona KM koje može rasporediti po vlastitom ćeifu. Predsjednik Republike Srpske voli u javnosti ostavljati dojam galantnog, rastrošnog bekrije koji, kad se malo opusti, dijeli pare i šakom i kapom: međutim, svaki put kada „zakiti“ nekog harmonikaša, ili podijeli novce djeci, radnicima…, treba imati u vidu da on dnevno ima na raspolaganju mjesečno četiri miliona maraka javnog novca koje može trošiti, ili ne trošiti, kao mu se ćefne!

Bilo da je riječ o parama doniranim od stranih prijatelja tokom rata (milijardama maraka, od čega je ponešto čak i stiglo do krajnjih adresa – građana) ili posezanju za parama iz budžeta, ovdašnji (sarajevski) političari su fanatizirano opsjednuti dijeljenjem tuđih para, i građenjem uljepšane vlastite filantropske javne slike.

Takvu poliranu sliku o sebi u novije vrijeme udarnički gradi Adnan Delić, bivši kantonalni i tekući federalni ministar. Ovako on sebe legitimira na You Tube kanalu: „Filantrop sa bogatim radnim iskustvom. Vođen idejom humanosti na djelu, osnivač je i predsjednik Upravnog odbora Dobro.ba.“  I kako ovaj naš filantrop, takoreći  „George Soros“ iz Naroda i pravde, daje oduška svojim istančanim humanitarnim porivima? Zavuče li Delić ruke u (naravno vlastiti) džep, pa ode, recimo u SOS selo, Dom u Mjedenici ili višečlanu porodicu bez primanja i podijeli pare, hedije, osnovne  potrepštine. Je li onome genijalnom klincu Ibri iz srednje Bosne, junaku You Tube zajednice, koji obrađujući zemlju sam prehranjuje familiju, kupio prijeko potrebni traktor?

Ma kakvi, šta vam pada na pamet, kupili su mu anonimni ljudi svojom lovom. Humanista i filantrop Delić traži i dobije od svog stranačkog kolege Elvedina Okerića, predsjedavajućeg Skupštine Kantona Sarajevo, 70 hiljada maraka za svoje Udruženje „Dobro.ba.“ Parama će potom kupiti stoku i podijeliti povratnicima u Srebrenici. Sjetit ćemo se i kako je prije nekoliko godina krave vrlo sumnjivog zdravstvenog stanja za Srebrenicu nabavljalo i Federalno ministarstvo poljoprivrede preko svog ovlaštenog trgovca. Taj je u međuvremenu (i zbog nerašćišćenih računa sa krupnom stokom) ispod skuta Bakira Izetbegovića i supruge mu Sebije i utekao u stranku Narod i pravda.

Ništa manju filantropiju i darežljivu velikodušnost Adnan Delić nije ispoljio ni kada je kao glavni šef glamurozne bjelosvjetske parade „Expo“ sa četiri miliona budžetskih para, bez ikakvog nadzora i javnog polaganja računa, nahranio gladna usta stotina projekt menadžeta, PR stručnjaka, IT genijalaca, režisera i dizajnera, hostesa i starleta koji su mjesecima defilovali po Dubaiju šireći istinu o našoj veličanstvenoj privredi i nezaustavljivoj ekonomiji.

Saznajemo iz medija (portal „Istraga“) da se još nekoliko NIP-ovih stranačkih ljudi dobre volje domoglo para preko istog financijsko-budžetskog kanala – kabineta Elvedina Okerića. I ta će stranačko-porodična dobrotvorna družina javnim novcem olakšavati život povratnika u Srebrenicu, a usput i bildati ugled i utjecaj svoje stranke.

(Usput, zašto se pod „povratnici“ u glavama ovdašnjih političara i njima bliskih humanitaraca i biznismena dominantno pojavljuje Srebrenica, zašto niko ne kupuje krave povratnicima u Bosanski Šamac, Modriču, ili u Kozarac, da ne kažem baš u Bosanski Petrovac ili Grahovo, jer tamo „Srba povratnika ima mnogo“? Je li samo zato što nemaju simboličku težinu i tragično naslijeđe?).

Ima u kafanskom meta jeziku divna riječ,  „nečastivi“ – odnosi se na onoga ko nema običaj častiti u kafanama, a duša mu da ga časte drugi. Nagledao sam se u svom minulom, bogatom kafanskom iskustvu bulumente „nečastivih“ političara. Dojavljuju mi moji kafanski jataci i gradske uhode da među takve likove koji kao da su ispali iz molierovskog dramskog miljea, spada i lider Naroda i pravde, kojeg katkad gazde kafana znaju upozoriti da nije dopušteno u objektu sjediti „onako“. Ima jedan „filantrop“ koji se vrzma oko njega, kojeg su dok je službovao u diplomaciji prozivali da je kupovao djeci školski pribor budžetskim parama; svojoj djeci, da ne bude nesporazuma.

Ne upoređuje se ovdje niko od ovih humanitarnih altruista sa presuđenim kriminalcem Kemalom Čauševićem: govori se samo o istom simptomu, o dvostrukim standardima odnosa prema javnom novcu kojeg troše kao da je njihov, a svoj vlastiti čuvaju kao oči u glavi!

Nedavno je u zaštitu Elvedina Okerića i njegovog kabineta stao Sadrudin efendija Išerić: to je onaj isti hodža kojem je prije četiri godine Elmedin Konaković dodijelio 100 hiljada maraka iz budžeta za kupovinu stana. O zakonskoj osnovi za takvu financijsku injekciju izjasnit će se nadležno tužiteljstvo koje taj aranžman provjerava. Dok se to ne desi, treba podsjetiti da je Fahrudin Radončić, lider rahmetli Saveza za bolju budućnost, u svoje prijateljstvo sa Mustafom efendijom Cerićem investirao vlastite novce, nekretnine i stanove. Imao je i on svojedobno svoju predsjedavajuću Skupštine Kantona Sarajevo preko koje je mogao dijeliti pare, ali, eto, nije. Stid ga bilo, šta li.

(Slobodna Bosna)