ŠTA NAKON OSMICE: Da li je OSA (ostala) zarobljena u stranačkim paraobavještajnim strukturama?
Nedavno hapšenje zastupnika u parlamentu Federacije BiH Salka Zildžića (SDA) u Srbiji, zbog toga što mu je policija na graničnom prijelazu Bajina Bašta pronašla pištolj u autu, nehotice je osvijetlilo razne aspekte tužnog stanja društva i politike u Bosni i Hercegovini.
Prvo i najtužnije je, naravno, što je osoba Zildžićevih kapaciteta i habitusa uopće zastupnik u bilo kakvom parlamentu s obzirom na činjenicu da se našao u situaciji u kojoj ga srbijanska policija hapsi zbog ilegalnog prenošenja oružja preko granice.
Šta će jednom zastupniku uopće pištolj? Zildžić je priznao krivicu, objasnivši da je zaboravio (?!) da mu je pištolj, za koji u BiH ima dozvolu, u vozilu. Prilično je poražavajuće što se osoba takvog formata nalazi u situaciji da glasa o zakonima.
DA LI JE SLUČAJ ZILDŽIĆ OTVORIO „PANDORINU KUTIJU“
Dodatno je poražavajući razlog zbog kojeg je Zildžić išao u Srbiju. Prema pisanju medija, išao je tamo da se susretne s prijateljem Damirom Mehićem Bibijem, koji je 2013. sudjelovao u jednom ubojstvu i pobjegao iz BiH kako bi izbjegao služenje zatvorske kazne od 17 i pol godina. U razvijenim zapadnim demokracijama je nezmislivo da se jedan parlamentarac kreće u takvom društvu.
Zildžić je i podsjetnik na to kakvu kadrovsku politiku u SDA već godinama provodi njen autokratski predsjednik Bakir Izetbegović, koji je stranku napunio ljudima suspektne sposobnosti, prošlosti i morala, vodeći se isključivo kriterijem personalne lojalnosti. U takvoj ciljano intelektualno osiromašenoj SDA bilo je moguće da bivši tabadžija i kickboxer Zildžić postane predsjednik Asocijacije mladih SDA i kasnije Gradskog odbora SDA u Tuzli.
Uostalom, ako je Izetbegović junior mogao jednog Fadila Novalića postaviti za predsjednika Vlade Federacije BiH, a Mehmeda Osmanagića Osmicu za šefa Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA), te inaugurirati Harisa Zahiragića kao mladog lava SDA, zašto neko poput Zildžića ne bi bio i federalni zastupnik?
Naime, Zildžić se ulaskom u politiku nije nimalo upristojio, već se istaknuo huškačkim izjavama u kojima poziva na bojkot robe iz hrvatske i fizičkim obračunima sa stranačkim kolegama. Visokog predstavnika Christiana Schmidta je pak nazvao “idiotom i fašistom”.
Kod tog i takvog Zildžića srbijanska policija nije našla samo pištolj, već i počasnu iskaznicu OSA-e, čime smo došli do najzanimljivijeg i najproblematičnijeg aspekta cijelog tog skandala. Bh. javnost se logično zapitala: otkud jednoj sirovoj i priprostoj osobi poput Zildžića iskaznica državne sigurnosne službe?
OSA je objavila da u njihovoj bazi nema podataka o tome da je Zildžiću izdana počasna službena iskaznica, a oglasio se i notorni Osmica, poručivši da on Zildžiću nije dao tu iskaznicu. Sama činjenica da je to izrijekom morao demantirati otkriva nam u kakvom je stanju je Mehmedagić ostavio OSA-u, koja je za vrijeme njegova mandata u bh. javnosti percipirana kao privatizirana sigurnosna služba koja radi za Bakira Izetbegovića i SDA, a ne u korist države.
Tu percepciju je onda potvrdila i odluka SAD-a iz marta ove godine da Osmicu stavi na crnu listu, što je bila golema blamaža i za državu BiH. Objašnjenje američkog Ministarstva financija je do kraja ogolilo za institucije i državu destruktivnu politiku Bakira Izetbegovića i Osmanagićevo ponašanje na čelu OSA-e.
MEHMEDAGIĆ KAO PRIVATNI OBAVJEŠTAJAC SDA
Amerikanci su u obrazloženju sankcija za Osmicu naveli da je on u svojstvu generalnog direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH “zloupotrijebio javno telekomunikacijsko preduzeće u korist SDA, jedne od najvećih političkih stranaka u BiH“, te da je javno preduzeće BH Telekom „koristiokako bi s mreže mobilne telefonije skupljao podatke o aktivnostima bh. političara koji nisu povezani sa SDA”. Mehmedagić je, tvrdi SAD, također instruirao jednu osobu da nadzire jednog vladinog službenika povezanog s jednom opozicijskom strankom u entitetu Republika Srpska.
Osim toga, “Mehmedagić je koristio svoj položaj, prijetio i koristio veze da utiče na kandidate osmorke, grupe bošnjačkih i građanskih stranaka iz BiH, da podrže SDA”. Nadalje, postoje vjerodostojne informacije da je Mehmedagić surađivao sa kriminalnim mrežama radi vlastitog bogaćenja i bogaćenja njegove političke stranke, poručili su proljetos iz američkog Ministarstva financija.
Osmanagić i SDA su negirali optužbe SAD-a, te je stranka nadobudno od Američke ambasade u Sarajevu zatražila “da se umjesto teških i uopćenih optužbi na račun SDA jasno i nedvosmisleno domaćoj javnosti i pravosuđu predoče dokazi: koji političari su praćeni, kada, u kojem periodu, kakvo bogaćenje, na koji način, koji ljudi su se obogatili, preko koje kriminalne mreže, koliko novca…”.
Naravno, ljudi u BiH mogu vlastitim očima svjedočiti bogaćenju određenih struktura (povezanih s) vlasti, tako da im SAD nisu otkrile ništa novo, ali je bilo lijepo čuti od i dalje najmoćnije države svijeta, koja garantira postojanje cjelovite BiH, dodatnu potvrdu da je to tako. SAD i s pečatom!
Stoga je citirana reakcija SDA naročitom cinična, jer tko se i kako obogatio nije u BiH nikakva tajna. Stvar je u tome da SDA očekuje da se o tome ne govori i da se stranačko privatiziranje institucija prihvati kao zadano i nepromjenjivo stanje.
Na to nas podsjeća i slučaj navodne počasne iskaznice OSA-e, koju je srbijanska policija našla kod Zildžića. On je za to, nakon što je s nanogicom pušten nazad u BiH, ponudio sljedeće objašnjenje:
“Niti sam ikad imao iskaznicu, niti je kod mene nađena, niti znam kako je došlo do pokušaja fabriciranja ove afere. Do srijede nisam znao da to postoji ovdje uopšte. Advokat me pitao o iskaznici, prvi put sam čuo da to postoji. Bila je jedina Viber grupa ‘Državna bezbjednost’, gdje se nas nekoliko prijatelja zezalo. Kazao sam da nisu na osnovu te Viber grupe nešto pomislili.”
Ako vam to objašnjenje ne zvuči uvjerljivo, Zildžić je odmah zaprijetio i tužbama. “Imam pregršt dokaza za ovo, vidjeću sa svojim advokatom. Imao sam dva pretresa vozila, ne postoji nikakva iskaznica. Vrlo lako ih mogu dobiti na sudu”, poručio je.
U svakom slučaju, novi direktor OSA-e Almir Džuvo ima veliki posao pred sobom: mora uvjeriti i bh. javnost, ali i strane partnere, da se sigurnosna služba BiH više neće zloupotrebljavati u stranačke i privatne svrhe, već će u skladu s propisima obavljati svoje zadaće. Drugim riječima, Džuvin je zadatak od OSA-e napraviti državnu instituciju, a ne stranačku prćiju.
HRVATSKA POČISTILA TUĐMANOVE RECIDIVE
O tome kako se to može postići BiH bi mogla nešto naučiti od Hrvatske. Tijekom vladavine Franje Tuđmana 90-ih godina prošlog stoljeća sigurnosne su službe Republike Hrvatske bile de factoprivatizirane u njegovu i korist HDZ-a. Tuđman je čak otišao toliko daleko da je vlastitog sina Miroslava postavio za šefa jedne od sigurnosnih agencija, što je u demokratskim društvima nezamisliv nepotizam.
Tu nije bio kraj Tuđmanovoj zloupotrebi tajnih službi, koje su počele prisluškivati opozicijske političare i kritički nastrojene novinare, progoniti medije i nevladine aktiviste, te su čak intervenirale u ishod jedne nogometne utakmice kako bi prvenstvo osvojila Tuđmanova omiljena Croatia (kako je 1990-ih preimenovan zagrebački Dinamo).
Kada je HDZ 2000. izgubio vlast na izborima, jedan od ključnih zadataka nove vlasti koju su predvodili premijer Ivica Račan i predsjednik Stipe Mesić bila je korjenita reforma i čišćenje obavještajnog sustava, koji je bio ogrezao u kriminalno ponašanje.
To se sljedećih godina dogodilo zahvaljujući i procesu ulaska Hrvatske u NATO i EU, koje su tražile sređivanje i tog sektora u skladu s demokratskim standardima. Mnogi kompromitirani Tuđmanovi kadrovi su smijenjeni ili poslani u prijevremenu mirovinu, promijenjena je cijela arhitektura sigurnosnog sustava, te je uspostavljena nova služba pod nazivom Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA), dok je vojska dobila Vojnu sigurnosno-obavještajnu agenciju (VSOA). O šefovima tajnih službi su se, pak, morali dogovoriti predsjednik i premijer, čime je ukinuta mogućnost da na te pozicije dođu nečiji osobni poltroni.
Ipak, to ne znači da je preobrazba sigurnosnog sustava iz stranačke prćije u državne institucije išla brzo i lagano. Tuđman je iza sebe ostavio i jako paraobavještajno pozemlje, koje novim vlastima nije opraštalo gubitak pozicija, te je u nultim godinama ovog stoljeća bili vrlo aktivno u Hrvatskojkroz plasiranje stvarnih i izmišljenih afera u javnost. Trebalo je i vremena da same službe shvate koje im je mjesto u sustavu i društvu.
Jedan od najvećih skandala u tom periodu tranzicije bio je i pokušaj vrbovanja novinarke Helene Puljiz 2004. godine. Nju su agenti tadašnje Protuobavještajne agencije (POA) pokušali ucijeniti da postane doušnica, da za njih špijunira vlastite kolege, političare, strane veleposlanike i da u medije plasira prljave priče prema njihovoj narudžbi. Puljiz je to odbila, te alarmirala javnost o svemu.
Zbog tog je slučaja smijenjen i tadašnji šef POA-e Joško Podbevšek, a službama ubuduće više nije padalo na pamet na takav način zastrašivati novinare. Puljiz je pak 2014. dobila građansku parnicu protiv Hrvatske, u kojoj je po osnovi ugroze zdravlja sud presudio da joj država treba isplatiti 100.000 kuna, a na osnovi štete na ugled 30.000 kuna.
Skandal je izbio i kada su tajne službe izvršile sigurnosnu provjeru ljudskopravaške aktivistice Sandre Benčić – danas kandidatkinje zelene ljevice za premijerku – bez njenog znanja krajem 2006., taman prije nego je postala članica Vladinog savjeta za razvoj civilnog društva. Zbog toga je pak smijenjena tadašnja ravnateljica Vladinog Ureda za udruge Jadranka Cigelj, koja je tu provjeru formalno zatražila.
Benčić je, pak, tužila državu i nakon neuspjeha na nižim sudovima dobila je presudu u svoju korist na Ustavnom sudu 2014. godine, u kojoj se kaže da ima pravo na odštetu zbog postupanja tajne službe. SOA je pak tvrdila da je provjera bila po zakonu, ali skandala te vrste više nije bilo.
Oba slučaja su ilustrirala da je hrvatska javnost zbog iskustva života pod Tuđmanom ostala senzibilizirana na zloupotrebe sigurnosnih službi, ali i da je HDZ pod Ivom Sanaderom shvatio da ih se više ne može koristiti kao što se to činilo 1990-ih. Danas bi bilo nezamislivo da SOA po nalogu premijera Andreja Plenkovića (HDZ) špijunira opozicijske protivnike ili novinare, kao što je kod Tuđmana bilo uobičajeno.
BIA POD VULINOM U POTPUNOSTI DISKREDITIRANA
Kada je riječ o istočnom susjedu BiH, situacija je dijametralno suprotna. Srbija se i dalje nije previše odmakla od 1990-ih, kada je cijeli represivni aparat države kontrolirao jedan čovjek. Tada je to bio Slobodan Milošević, danas je to aktualni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Pritom se taj aparat ne koristi na za demokratske države uobičajen način, već kao produžena ruka političkih i ekonomskih interesa onoga tko je na vlasti i njegovog uskog kruga lojalista.
O stanju tajnih službi u Srbiji možda najbolje govori podatak da je jedan Aleksandar Vulin na čelu Bezbedonosno-informativne agencije (BIA), koji je od ljetos također na američkoj crnoj listi kao i Osmanagić. „Vulin je umiješan u transnacionalni organizovani kriminal, ilegalne operacije narkotika i zloupotrebe javne funkcije”, objasnili su Amerikanci svoju odluku.
Vulin je gorljivi promotor ideje “srpskog sveta” i važi za ruskog čovjeka, ali je i beskrajno vjeran Vučiću, koji ga već godinama postavlja na odgovorne pozicije u Srbiji. Činjenica da je Vulin prvi čovjek BIA-e potpuno diskreditira ovu sigurnosnu službu kao ozbiljnu državnu instituciju.
Sigurnosne službe u Srbiji zapravo već desetljećima prestavljaju jednu od najvećih prijetnji opstanku i boljoj budućnosti same Srbije, ali i miru u cijeloj regiji. One su još od Miloševića leglo kriminala i zločina, što najbolje ilustrira činjenica da su šefovi srbijanskih sigurnosnih službi iz 1990-ih Jovica Stanišić i Frenki Simatović u Haagu osuđeni za ratne zločine. Oni su od početka 1990-ih ordinirali i u Hrvatskoj i u BiH, ostavivši iza sebe smrt i razaranje.
Srbijanske službe su vršile i političke atentate – sjetimo se tragičnih sudbina novinara Slavka Ćuruvije i bivšeg političara Ivana Stambolića, koji su smaknuti pred kraj Miloševićeve vladavine – a iz tog miljea je izrasla i zavjera koja je okončala život prozapadnog premijera Zorana Đinđića u atentatu 2003. Srbijanske sigurnosne strukture su godinama skrivale i ratne zločince, od kojih je najpoznatiji bio Ratko Mladić.
Ovo su samo neki reprezentativni primjeri o zlodjelima srpskih sigurnosnih službi o kojima se mogu ispisati tomovi knjiga.
Danas je pak taj cijeli moćni i zlokobni aparat u Vučićevim rukama i pod Vulinovom komandom, što treba brinuti svakoga racionalnog tko živi na prostoru bivše Jugoslavije. Najnovija eskalacija na Kosovu nas podsjeća da se od Vučićeve Srbije može očekivati i državno sponzirirani terorizam.
Baš zbog toga je presudno za BiH da OSA bude profesionalno vođena državna institucija, a ne privatna špijunska služba određene stranke ili političara. Tko je tako koristio resurse OSA-e, taj je podrivao sigurnost Bosne i Hercegovine.
Valterportal.ba
Preuzmite mobilnu aplikaciju 072info za Android: KLIKNI OVDJE
Preuzmite mobilnu aplikaciju 072info za iOS: KLIKNI OVDJE
POVEZANE OBJAVE