Profesor Ismar Volić: Naravno da će matematika biti bauk ako se ne objasni njena praktična primjena

Profesor matematike na američkom Wellesley Collegeu Ismar Volić je u intervjuu za Klix.ba govorio o obrazovanju i nauci. Između ostalog, osvrnuo se na bh. i američko obrazovanje kojem godinama pripada.

U Boston je otišao kao srednjoškolac i ostao je u ovom gradu koji je širom svijeta prepoznatljiv po naučno-istraživačkom radu. U Sjedinjenim Američkim Državama je duže od 30 godina, ali je često i u Bosni i Hercegovini.

Bio je predsjednik je Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti (BHAAAS) koja značajno doprinosi razvoju nauke u Bosni i Hercegovini.

U sarajevskom HUB387, kao prostoru za startup kompanije, nedavno je govorio na sesiji koju su organizovali Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID), BHAAAS i HUB 387. Na sesiji je govorio o ulozi nauke o podacima u razvoju demokratije.

Njegova posljednja posjeta glavnom gradu Bosne i Hercegovine bila je povod za intervju. Teme razgovora su bile da li primjećuje ikakav razvoj u bh. školstvu, zašto je mnogim učenicima matematika bauk, da li je ocjena i dalje relevantna mjera znanja, zašto su SAD svjetska ekonomija broj jedan, zašto mnogi ne vjeruju u nauku, da li je vještačka inteligencija put u katastrofu ili put velikog napretka i šta učenici danas trebaju učiti.

Primjećujete li ikakav napredak u bh. školstvu? Ako ga primjećujete, u kojim segmentima?

Primjetan je neki pomak, posebno u Kantonu Sarajevo, gdje postoji odnos da je obrazovanje ipak važno i da ga treba podržati. Kod obrazovanja su bitne dvije stvari.

Jedna je društvena podrška ideji da je obrazovanje jedini put naprijed. Druga bitna stvar jeste finansijska podrška obrazovanju. Bez finansijske podrške, džaba ova društvena podrška. Problematična je upravo ta finansijska podrška. Potrebno je više ulagati u obrazovanje.

Postoje lokalni pomaci. Ljudi se trude u svojim razredima, istraživačkim grupama da nešto urade, da se povežu. Jasno je da je saradnja s naukom iz svijeta standard u naučno-istraživačkom radu. No, ne postoji sistemska podrška kako bi se to izdiglo na institucionalni nivo.

Kroz aktivnosti u Bosni i Hercegovini upoznajem fantastične ljude koji prate svjetske trendove, šta se dešava u obrazovanju, nove pedagoške i istraživačke metode. Zaista se trude, ali svi ti individualni pomaci dosegnu vrhunac i nisu dalje mogući bez sistemske podrške.

Šta je ono što Kanton Sarajevo dobro radi u školstvu?

Što se tiče visokog obrazovanja i naučno-istraživačkog rada, odnedavno izdvaja dodatna sredstva. Postoje grantovi namijenjeni za naučno-istraživački rad. Međutim, tu postoji administrativni problem. Bosna i Hercegovina je administrativno u srednjem vijeku. To mi je šokantno.

Zbog toga se ljudi odluče da se ne prijave za te grantove, da ne učestvuju u tome, jer ne mogu podnijeti taj Kafkin aparat, birokratski sistem koji skoro sputava istraživanje. No, bar se nešto dešava.

U Sarajevu postoje zajednice edukatora koje se organizuju oko ideje da je STEM (nauka, tehnologija, inžinjering, matematika) obrazovanje bitno i da mora biti uključeno u nastavni plan i program, da je bitna interdisciplinarnost, da se djeci objasni da ono što uče ima praktičnu primjenu – u učionice uvode primjere iz života.

Zašto je mnogim đacima matematika bauk? Koliko je za to odgovoran školski sistem?

Apsolutno je da je do obrazovnog sistema i općeg odnosa prema matematici i kvantitativnim stvarima. Matematika se mora staviti u kontekst – objasniti koja je njena svrha u životu. Kada se to uvede u kurikulum, onda su stvari puno lakše.

Ovdje se još uvijek funkcioniše po starom sistemu kojem je glavna stvar memorizacija i ponavljanje stvari, bez razumijevanja. Dijete dobije zadaću s 50 zadataka, bez ikakvog konteksta. Naravno da će to biti bauk.

S druge strane, ne može se bez matematike. Sve je manje moguće biti kvantitativno nepismen, jer živimo u vremenu tehnologije i podataka. Ako se kontekst uvede u učionice i objasni da ono što se uči zaista ima neku primjenu, stvari bi bile puno bolje. Pedagogija se generalno treba promijeniti, što bi utjecalo na matematiku.

U svijetu se djeca više ne uče tako da ona sjede u klupama, da im se nešto predaje, da šute, da “naštrebaju”, ponove to što su naučila i da se to ocjeni. Pedagogija se razvija u smjeru saradnje s djecom, saradnje između djece, interakcije između djece i predavača. Djeca se navode i sama otkrivaju. Ako se tako nešto uradi, učinak je puno veći.

Informacija se mnogo bolje pamti kada se stavi u kontekst. Potrebno je uvesti projekte koji nisu samo misaoni. Djeci se treba omogućiti da nešto rade kako bi shvatili koristi matematike. To se ne odnosi samo na matematiku, već na većinu onoga što se izučava u školi.

Pedagogija mora biti okrenuta prema djetetu, a ne da bude kakva je bila dok sam se ja školovao, kada nije bila za dijete. Nije imala dijete u vidu, nije razumjela kako dijete uči, nego su neke čike napisale kako treba da se uči, bez da se razumjelo kako funkcioniše dječiji mozak.

Da li je ocjena i dalje relevantna mjera znanja ili nešto što je prevaziđeno?

Odlično pitanje. Mislim da uglavnom nije relevantna. Ima mjesto među određenim grupama djece i predmeta. Živim u Massachusettsu koji ima jedan od najboljih obrazovnih sistema u Sjedinjenim Američkim Državama. Kćerka je osmi razred osnovne škole, dok je sin treći srednje. Kćerka do sedmog razreda nije imala ocjene, nego je opisno ocjenjivana. To sasvim dobro funkcioniše.

Osim ocjene, postoji drugačiji način da se dijete motiviše na učenje. Ocjena je više kao kazna. Sin ima ocjene u srednjoj školi, ali je način ocjenjivanja takav da nije opresivan. Ne vrti se sve oko nekog ispita, ocjene koja odlučuje sudbinu. Ocjena se sastoji iz više nekih stvari i nije toliko centralna, ne predstavlja cilj obrazovanja.

Na fakultetu na kojem predajem, na prvom semestru uopće nema ocjenjivanja. Ideja je motivisati studente i dati im priliku da se snađu u jednom novom načinu života. Ne želimo da im ocjena bude najvažnija u životu, ali želimo da budu slobodni pri izboru predmeta – da izaberu stvari koje ih interesuju, ali kojih se možda boje. Da postoji ocjena, možda bi pomislili da ne mogu dobiti dobru ocjenu.

Na američkim univerzitetima se ne usmjerava odmah, već se u drugoj godini bira studijski program. Postoji ono što svi moraju izučavati, ali i tu postoji dosta slobodnog prostora. Primjera radi, dosta djece bi se plašilo predmeta Matematika i politika koji ja predajem. Međutim, djeluje im interesantno, pitaju se otkud to dvoje zajedno. Zbog toga se odluče za taj predmet i otvore im se svjetovi.

Zašto su SAD ekonomska sila broj jedan u svijetu? Šta oni rade, a možda ne radi ostatak svijeta?

Mislim da je riječ o slobodi u izboru životnog puta. Zaista u svijetu ne postoji visoko obrazovanje poput onog u SAD-u. Ne postoji takva sloboda u izboru studija, profesije.

Ako se u SAD-u želi biti student, da se uči, da se saznaje, da se šire vidici, za to postoji mogućnost. Ovdje je drugačije situacija, jer je toliko pritisaka – birokratskih, ekonomskih, itd. da se nema vremena i energije za to kako čovjek može sebe unaprijediti i obogatiti. Amerika ima podršku za to i to je glavna razlika.

Naravno, stvari u Americi nisu tako krasne, posebno u posljednjih šest-sedam godina. Politika je grozna, ljudi su politički podijeljeni. Nažalost, SAD više ne treba uzimati kao model nekog superdruštva, nekog demokratskog ideala.

Međutim, što se tiče obrazovanja, mogućnosti za poduzetništvo, zaista je sve sistemski postavljeno za onog ko hoće da radi, da uči, da se trudi. To je ono što SAD čini posebnima.

Pandemija koronavirusa je pokazala da mnogi ljudi ne vjeruju u nauku. Zašto je to tako?

To je donekle političko pitanje. Pandemija nije odgovarala pojedinim političarima. U SAD-u je kampanja počela od vrha vlasti kojoj nije odgovaralo da se ostane kod kuće, da se nosi maska. Počela je kampanja dezinformisanja, teorija zavjere itd. Nauci je tokom pandemije učinjena strašna šteta.

Napadnuta je nauka kao ideja. Nije bilo kao prije da se možemo neslagati oko metoda naučnog procesa i revidiranja naučnih saznanja. Prije se nauka nije dovodila u pitanje kao put napretka. Tokom pandemije se to stavilo pod pitanje. (Bivši američki predsjednik) Donald Trump je napravio direktnu štetu koju je jako teško popraviti.

Smatram da je postojao program urušavanja nauke, jer nije odgovarala autoritarnim i populističkim politikama. Sada je na naučnicima zadatak da vrate povjerenje u nauku – objasniti šta mi to radimo, da nemamo političku motivaciju, da možda ono što radimo nije u potpunosti tačno, ali da se uvijek rade dodatna istraživanja, da postoji evolucija naučnih rezultata.

Spomenuta kampanja još uvijek traje. Prije pandemije je postojao problem u vezi klimatskih promjena. Pojedinim političarima nisu odgovarala saznanja o klimatskim promjenama.

Više nije prihvaćen argument da je nauka ukazivanje na činjenice. Živimo u krizi društva zbog koje naučnici moraju biti glasniji, izaći iz kancelarija i laboratorija. To se već dešava, što znam na osnovu svog posla. U matematici postoje oni koji se trude da objasne šta rade, da u javni diskurs unesu rezon, logiku, kritičko razmišljanje.

Da li to znači da naučnici moraju na jednostavniji način objašnjavati složene stvari? Ovo vas pitam, jer, primjera radi, mnogi se pitaju otkud globalno zagrijavanje, a padaju velike količine kiše.

Upravo to. Mnogi se pitaju šta je to ako globalna temperatura poraste za dva stepena celzijusova. Kao svejedno je ako je 18 ili 20 stepeni. Međutim, posljedice su dugoročne i katastrofalne. Naučnici moraju objasniti kako taj rast temperature uzrokuje katastrofu, ali to moraju uraditi na razumljiv način.

Međutim, stvari se ne smiju banalizirati. Ne može svako objasniti nauku. Artikulacija je vještina koja se može naučiti, ali naučnici nisu navikli da razgovaraju sa širom javnosti. Navikli su da razgovaraju jedni s drugima, na jednom stručnom nivou. Nisu navikli da se izmaknu od samih sebe, da se izmaknu od svojih svjetova.

Potrebno je vrijeme da se stekne vještina približavanja nauke prosječnom čovjeku. Shvata se da je to jako bitno i to mora biti dio profesionalnog života.

Da li je vještačka inteligencija put u katastrofu ili put velikog napretka?

Izabrat ću ovo drugo, ne bih da prognoziram katastrofu. Nemam vezu s mašinskim učenjem, nisam programer, nisam naučnik podataka (data scientist). Imam dodirnih tačaka s ljudima koji to rade, tako da to razumijem periferno.

Vještačka inteligencija je potencijalno fantastičan, oslobađajući alat. Taj alat je trenutno loš. Koristeći (alat vještačke inteligencije) ChatGPT provjerio sam ko je Ismar Volić. Kao rezultat pretrage je navedeno da sam matematičar koji živi u Torontu, a zapravo živim u Bostonu. Pomislio sam da ću ga početi koristiti kada shvati gdje živim.

Sada smo u haosu, šta da s njim radimo, ali mislim da ćemo s vremenom razumjeti kako da ga koristimo. Dvije su stvari bitne iz perspektive čovjeka koji je u obrazovanju. Potrebna je regulacija, kao što je regulisan saobraćaj. Druga stvar, vještačka inteligencija se ne može zabraniti i ne može se boriti protiv nje.

Problem je što se stvara mogućnost zloupotreba. Mora se promijeniti pedagogija da studenti razumiju da je to alat pomoći, ali da nije dovoljan. Mora se promijeniti način predavanja, znajući da studenti imaju toliki izvor informacija. Morat ćemo promijeniti svoju psihologiju da bismo studentima ukazali da je to super stvar, ali da je treba oprezno koristiti.

Na mojem univerzitetu je formiran tim ljudi koji razmišlja o tome. (Alati vještačke inteligencije) još nisu toliki problem u matematici, jer su dosta loši. Tako da mi imamo malo više vremena, nego ostali.

Razgovarao sam s kolegom koji predaje antropologiju. Na tom predmetu se pišu radovi, eseji. Kolega će morati iz korijena promijeniti način evaluacije studenata, zadatke koje daje itd., jer ChatGPT rad napiše za pet sekundi. Vještačka inteligencija će biti ogromna stvar u obrazovanju, moramo je prigrliti. Ako se stvari dobro poslože, bit će fantastičan alat.

Šta uopće učenici danas trebaju učiti? Mnogi smatraju da je upitno koliko će im biti potrebno znanje koje se trenutno traži.

Još uvijek postoji kolekcija fundamentalnog znanja. Na tome se treba insistirati, ali s uvođenjem životnih primjera. Bitan je proces učenja, jer moramo naučiti djecu da uče. Znanje je fleksibilno i fluidno. Stalno se može unapređivati i primjenjivati na nešto novo.

Na primjer, treba im pokazati kako da programiraju igricu u nekom programskom jeziku. Taj programski jezik možda neće postojati za deset godina, ali će princip ostati isti.

Kli.ba