ISTINA O MONSTRUMU! U kući još gori svijetlo, niko ne smije da uđe: Bio mi je kao sin, zvala sam ga Nerko

Prva komšinica Nermina Sulejmanovića i njegove nene ispričala je do sada nepoznate detalje o njegovoj porodici. Ona se prisjetila djetinjstva krvavog ubice, kako kaže kao dijete nije bio loš, ali kako je stario, postajao je sve lošiji čovjek.

U naselju Mionica, u brdovitom dijelu zvanom Humke, nalazi se kuća Nerminove bake. Djeluje napušteno, tu je krvnik Sulejmanović rođen, a i proveo djetinjstvo.

– Nema tu nikoga već danima. Teško mi je i gledati tu kuću. Svijetlo u hodniku gori i dan i noć. Neko ga ostavio upaljeno. U ovoj se kući on rodio. Njegova se mater udala u Srebrenik, za Fikreta Sulejmanovića, ali su se rastali nakon dvije godine. Došla trudna, ja malog donijela iz bolnice – priča komšinica za 24sata.

Kako priča komšinica, jedina podrška Sulejmanoviću u djetinjstvu bile su njegova majka, tetka i baka, koje su brinule o njemu.

– Nerminova nena živjela je tu s njegovom mamom i njim, koga su same othranile jer otac za njega nije mario. Majka mu je umrla pre pet-šest godina, a nena nakon toga. Njega su othranile žene; nena, mama, dvije tetke, a vidi kako se prema njima odnosio. Imali su uvijek novca jer im je djed slao iz Njemačke. Mi smo ga od milja zvali Nerko. Kad je bio dijete bio je jako dobar, a kad je postao momak, već su počeli problemi. Bio je svojeglav, živio po svome. Završio je srednju školu, ali nikada ništa nije pametno radio, samo problemi.

Komšinica koja je željela da ostane anonimna ispričala je da je Nermin imao svojevrsnu “masku”, čudnu ličnost, a da kada bi ga upoznali pomislili da u njemu ipak ima dobrote, ali… Njegovo je društvo je, kaže, opasno, a i on je bio opasan.

– Ali meni je bio kao sin pa sam mu uvijek nalazila opravdanja. Bio je i u zatvoru, ali unazad par godina malo se smirio – rekla je tišim glasom njihova prva komšinica za 24sata.

Za rahmetli Nizamu kaže da je bila “duša od žene”.

– Jako lijepo odgojena, uredna. Uvijek bi pozdravila. Nije se družila s nikim u ulici. Izađe na dvorište s bebom, ode kod svojih autom. Prije nego je ostala trudna radila je u tvornici tekstila. Baš je govorila kako ne zna ko će joj čuvati bebu kad bude morala ići raditi. Nikad mi baš nije jasno kako se ona u njega zaljubila. Bila je hrabra kao i on izgleda, priča komšinica i dodaje:

– Zabavljali su se dugo, dolazila je tu godinama. Odjednom kažu, uzet će se. Ubrzo je i rodila, prošle godine. Mala kao lutka lijepa, buckava, kao i on kad je bio mali. Imala je nešto na oku pa ju je Nizama vodila u bolnicu i u Tursku na liječenje. Nerko je cijelu kuću sredio, sve novo kupio kad je Nizama ostala trudna. Bio je sretan zbog djeteta. Pomagao joj je dok je bio kod kuće. Šta se odjednom poremetilo, ne znam…, nastavlja komšinica dodajući kako nikad nije čula kod njih neku svađu ili tučnjavu. Prema van je sve uvijek bilo u redu, a u četiri zida, nikad ne znaš… Žena kaže kako ga je zadnji puta vidjela u četvrtak navečer. Izašao je pred kuću, sjeo na stolicu.

– Vidim, nema Nizaminog auta, jer ona je svoj uvijek parkirala kod mene u dvorištu. Pitam ga: ‘Nerko, gdje ti je Nizama, kapija mi je otvorena stalno, ako ona neće doći da je zatvorim’. On samo dobaci: ‘Kako hoćeš’. Sutradan ujutro sam rano otišla u grad i kada sam oko 10 došla iz grada zove me prijateljica i kaže ‘bježi u kuću, Nerko je poludio, hoda gradom i ubija’. Vikala mi je. I taman stiže šest policajaca do njegove kuće. Ušli, pretresaju sve. Tada su ga još tražili jer je bio u bijegu, govori kroz suze 70-godišnja žena, dodavši: “Eto kako Nerko moj završi. Niko ga neće ni pokopati. Ostade to njegovo djetešce samo..”