Đole Đogani se zove Hamid, progovorio je o odrastanju u siromaštvu i trošnoj kući

U doba šezdesetih godina prošlog vijeka, na svijet je kročio Hamid i svoju porodicu usrećio za još jednog člana koji će samo 3 decenije kasnije početi da gradi karijeru i svima će biti znan kao denser Đole Đogani.

Đole se jednom prilikom za Grand sentimentalno osvrnuo na prošlost i dočarao kako je izgledalo njegovo djetinjstvo i odrastanje na Mirijevu u mnogobrojnoj porodici s devetoro braće i sestara.

– Ukupno nas je 9, bilo nas je 5 muških i 4 djevojke. Živjeli smo u jednom malom prostoru, u trošnoj kući koja nije imala više od 38 kvadrata, mala kuhinja i sobica, neka ostava. Svi smo spavali zajedno, djeca su ležala ko sardine, svi jedan pored drugoga. Prvo mama i tata i najmlađe dijete i onda po starini – ispričao je denser.

Iako su živjeli skromno i za neke stvari uskraćeno s obzirom na to da ih je bilo puno, on ističe da je taj period života bio predivan, porodica je bila bogata mladim dušama punim života i ljubavi, emocionalno ispunjena, to je ono što se pamti i što mu nedostaje, ta dječija graja i povezanost braće i sestara.

– Nama to nedostaje, danas kad razgovaram sa sestrama i braćom, to kad se probudiš i pored sebe vidiš brata, sestru, pričate, dječiji nestašluci. Mnogo je bilo lijepo, mama ustane pravi doručak, pozove mene pošto sam uvijek bio najbrži, prvi ustanem i mama mi kaže da odem da kupim hljeb. Treba da nosiš 5-6 kilograma hljeba i to je problem. I onda sam morao da vodim mlađeg brata koji je pomagao, on uzme jednu ili dvije vekne hljeba, ostalo ponesem ja i to je doručak – otkrio je Đole u emisiji „Iz profila“.

Njihov život je izgledao poput bajke, djeca na sve strane, jedno bezbrižno djetinjstvo, uprkos materijalnim nedostacima sve im je bilo omogućeno i za školske dane ga vežu samo lijepe uspomene.

– Ništa nismo osjećali, to je bilo magično vrijeme, kao bajka. Mi smo svi tako živjeli da nam ništa nije falilo, imali smo da jedemo, pijemo, živimo normalno. A pošto je takav sistem bio u ono vrijeme, mi u školi nismo osjećali da nešto nema, imali smo socijalno. Nama su u školi davali besplatne užine. Kada je bilo da treba da se ide na ekskurzije, ili negdje na 10-15 dana sa školom i tu smo dobijali besplatno. Živjeli smo predivno djetinjstvo. Mirijevo je tada bilo selo s velikim poljanama, prelijepim i ukusnim trešnjama i mi smo samo razmišljali kako da izađemo da igramo, idemo u školu i ne dobijamo jedinice, budemo što bolji učenici.

Danas je on jedan od miljenika na javnoj sceni, karakterišu ga mnogi kvaliteti koje je publika odavno prepoznala i zavoljela, a ključ uspjeha je borba koja natjera čovjeka da postavi sebi cilj i onda je put do vrha osiguran.

–Kao dijete sam bio nestašan i dominantan, to je valjda želja da nešto postigneš i budeš neko u društvu. Kad si u velikoj porodici onda je tu stalno neko takmičenje i borba. Danas djeca nisu gladna, onda nemaju tu borbu za uspjehom, sve imaju. Mi kao ljudska bića moramo da osjetimo životinjski instinkt jer to nam daje borbu. Ja ne mogu da budem takav da djeci mojoj ne dam, a možda bi trebalo neke stvari da ih zaustavimo, da kažemo nemamo dovoljno – zaključio je.