Šta povezuje Milanovića i Dodika?

ako se “okrenula” politička sedmica, koja je u Hrvatskoj bila uobičajeno napeta, još nema objašnjenja o tome što je stvarna pozadina Dodikovog helikopterskog desanta na Hvar, koji, sasvim sigurno, nije bio niti efemeran, niti kurtoazan, ali je isto tako očito da dva ključna aktera u priči, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović i entitetski vođa Milorad Dodik, nikako ne žele da se sazna o čemu se stvarno radi.

Očito je da su taj susret inicijalno željeli držati u tajnosti, a da je Milanović o njemu izvijestio tek nakon što su novinari snimili Dodikovo iskrcavanje iz helikoptera i ukrcavanje u limuzine koje su prepoznatljive kao one kojima se koristi Ured predsjednika Republike Hrvatske. Očito je i to da premijer Andrej Plenković zna nešto više o tome šta se događalo na Hvaru, nego što trenutno može ili želi podijeliti s javnošću, ali da mu je silno važno poslati poruku o tome da Vlada nema ništa s onime što su dogovarala dvojica, više-manje, otvorenih sljedbenika Vladimira Putina.

Od Hvara do Pasuljanskih livada

Iz konteksta putovanja vidljivo je još nešto: Za to da Dodik razgovara s Milanovićem, Aleksandar Vučić, autoritarni vladar Srbije i „Srpskog sveta” bio je više nego zainteresiran, a to je jasno pokazao najprije time što je svoj helikopter dao na raspolaganje banjalučkom podaniku, a nakon toga, što je na nekim Pasuljskim livadama čekao Dodika da ga dođe izvijestiti o tome šta se događalo na Hvaru.

Dodikovo iskrcavanje na Hvar, koje je inicijalno trebalo biti zatajeno, Milanoviću nije sjelo u pravi trenutak. Vikend koji je prethodio tom hvarskom ladanjskom utorku, koji mu je „uveselio” Dodik, bio je obilježen parlamentarnom raspravom, koju je potaknuo Milanović, a koja je prema planu trebala štetiti javnom utjecaju njegovog najvećeg neprijatelja – Andreja Plenkovića.

Kad se u utorak pročulo za Dodikov helikopterski poduhvat, te rasprave, koja je trebala biti „sudbonosna”, više se niko nije ni sjećao, a pažnju javnosti počelo je golicati pitanje šta je Milanović zapravo htio time što prima ozloglašenog Dodika i što je to tako važno da to ovaj odmah mora raportirati gospodaru Vučiću.

Samo nekoliko dana prije Hvara, Dodik je s autoritarnim vladarom “Srpskog sveta” i njegovim duhovnim komesarom Prvoslavom Perićem, dogovorio performans u Prijedoru, 4. avgusta, povodom godišnjice Oluje. Iako je jasno da je zakazivanje ovog skupa u organizaciji srpske države na području Bosne i Hercegovine, bez sudjelovanja i saglasnosti države unutar čijeg se suvereniteta događaj organizira, politička akcija „Srpskog sveta”, usklađena s takozvanim Memorandumom 2, usmjerena protiv Bosne i Hercegovine, jasno je i to da njen kontekst itekako pogađa i Republiku Hrvatsku.

Glavna poruka Vučićevog odabira Prijedora kao mjesta „pomena” za žrtve vojne operacije oslobađanja dijela BiH i velikog dijela Hrvatske početkom avgusta 1995, usklađen je s planom minimaliziranja ili negiranja žrtava, u ovom slučaju Bošnjaka i Hrvata, u vrijeme Miloševićeve agresije (ljeto 1992, u ovom slučaju). Tu poruku razumjeli su i u Bosni i Hercegovini, ali i tanak demokratski sloj u Srbiji, koji jasno definira svoj stav prema toj agresiji i odgovornosti beogradskog režima, a u Hrvatskoj značenje Prijedora kao prvog mjesta genocida u BiH, prolazi „ispod radara”.

Traži uslugu

Upravo zato je vrlo malo vjerovatno da bi Dodik putovao na Hvar, zato da s Milanovićem raspravlja o Doboju, ili da pokušava od njega dobiti barem prešutnu privolu za predstavu koju su osmislili u Beogradu. Ta privola nikad im nije bila potrebna, a Hrvatska nema niti snage, niti političke volje utjecati na to da se takav skup u BiH spriječi.

Fraze o tome da Hrvatska podržava koncept „konstitutivnosti naroda” u BiH, pa da je Milanović zanimljiv sagovornik, također ne mogu biti povodom za putovanje Vučićevom helikopterom i za žuran raport Vučiću o tome što se razgovaralo na Hvaru.

Jasno je da je Dodik došao od Milanovića tražiti uslugu. Ta usluga ne može biti samo to da se njega lično izvlači iz simbolične izolacije u kojoj se našao, pa da nakon susreta u Hvaru može tvrditi da ga osim mađarskog ministra vanjskih poslova primaju u još jednoj državi članici EU.

Usluga može biti vezana uz bosanskohercegovačku vanjsku politiku. Neposredno prije toga Dodik je do neke mjere normalizirao odnose s trojkom koalicijskih partnera u bosanskohercegovačkoj vlasti, iako se vrlo brzo pokazalo da riječ koju im je dao na sastanku malo prije sastanka na Hvaru, ne znači puno i da je on tu riječ lako spreman pogaziti i izigrati, samo ako se bar donekle izvuče iz financijskih kliješta, kojima je Evropska unija stegla njega i njegovu paradržavu i dovela ih na rub bankrota.

Čini se da je iza nas vrijeme u kojem je Dodik mogao računati na bjanko podršku Mostara i tamošnjeg ključnog policy planera Dragana Čovića. Čović kao akter s vrlo snažnim instinktom, shvatio je da saradnja s Dodikom postaje za njega suviše rizična i kompromitirajuća, pa je odlučio zamrznuti odnose s dojučerašnjim partnerom. Je li Dodikov cilj bio da svog otvorenog zagovornika Milanovića privoli na to da ovaj posreduje kod Čovića i utječe na njega da „odmrzne” zamrznute odnose s Dodikom?

Ako mu je to i bio cilj, precijenio je Milanovićev utjecaj na Čovića, jer Čović je akter koji u manjoj mjeri ovisi o političkom utjecaju Zagreba, nego što akteri u Hrvatskoj ovise o njegovom utjecaju. Iako su mnogi nagađali kako se u prethodnom periodu u većoj mjeri približio Milanoviću, nego što je blizak premijeru Plenkoviću, šefu stranke koja je formalno „sestrinska” njegovom HDZ-u BiH. Čoviću će u fazi koja počinje biti silno važan odnos s međunarodnim partnerima, a u prethodnom je periodu hodao po rubu međunarodnih sankcija.

Objašnjenje Sarajeva

Nije bilo potrebno da se njemu blizak Marinko Čavara nađe pod američkim sankcijama da bi on shvatio kako je vrlo blizu tog ruba, a želi li se vratiti s ruba u sigurnu zonu, u narednom periodu mu sasvim sigurno ne može pomoći međunarodno izolirani Milanović, ali može u evropskim političkim krugovima prepoznatljivi Plenković.

U Sarajevu se pojavilo objašnjenje, koje možda djeluje nategnuto, a prema kojem je Dodik, u dogovoru s Vučićem, na Hvar putovao kako bi privolio Milanovića da intervenira u postupku pred hrvatskim sudom, vezano uz potvrdu američke presude u dva slučaja, u kojima su žrtve progona od strane srpskih snaga u BiH izborile odštetu za pretrpljene gubitke, a prihvaćanjem presude u Hrvatskoj ona bi postala izvršna na području cijele EU, što bi i Republiku Srpsku i Srbiju dovelo u ozbiljnu ekonomsku, ali i političku krizu.

Tačno je da je Milanović utjecao na proces izbora predsjednika Vrhovnog suda, da je uspio nametnuti na to mjesto posve nekompetentnog suca prvostepenog suda, nedoraslog upravljanju sudbenom vlašću. Tačno je i to da je taj sudac svjestan svoga „duga” prema Milanoviću, da je u sporu Vlade sa sucima oko plaća nastupao kao zagovornik „sindikalnih interesa”, a da je u štrajku pomoćnog sudskog osoblja pokušao ostvariti političke interese, kako svoje, zahtjevom za nadležnošću nad administracijom koja opslužuje sudove, tako i Milanovićeve, tvrdnjama o kolapsu sudbene vlasti zbog Vladine odgovornosti.

Jasno je da on ima mali manevarski prostor utjecati na odluke nižih sudova, a i to da je Milanović spreman, ako mu to donosi neke dobiti, iskoristiti svoj utjecaj na tog suca.

Je li to objašnjenje, teško je reći, ali je tačno da je to interes u kojem bi Dodik eventualno mogao igrati ulogu kurira između Vučića i Milanovića. Isto tako, tačno je da bi eventualno nepotvrđivanje presude američkoga suda u Hrvatskoj dovelo do problema u odnosima Zagreba i Vašingtona, a da je Milanović ionako već težak uteg u tim odnosima, a u toj svojoj ulozi itekako uživa.

Dodik da, Pelosi ne

Novinski komentatori primijetili su da Milanović rado prima Dodika, koji nije na poziciji njegova ranga, ali da se odbio susresti s tadašnjom demokratskom predsjednicom Predstavničkog doma Kongresa Nensi Pelosi (Nancy), smatrajući da ona nije „njegov rang” i podcjenjivački, neposredno pred međuizbore, ustvrdivši da ionako uskoro ona neće biti na toj poziciji.

Šta to povezuje Milanovića i Dodika? Obojica u političkoj retorici promoviraju vrijednosti Putinova režima, obojica negiraju genocid u Srebrenici, obojica su sklona revizionističkom odnosu prema nedavnoj prošlosti. Obojica nisu izravno sudionici rata, a ratnim se temama poigravaju radi političkih dobiti. Obojica su populisti bez pravih znanja o kreiranju javnih politika.

Doduše, historijski ih je proces doveo na različite strane „čelične zavjese” koja se de facto spustila između dvaju političkih blokova, ali obojica sebe vide kao vizionare koji bi mogli nadvladati tu podjelu, baš kao što Aleksandar Vučić misli da je njegova igra više stolaca dugoročno održiva.

Teško je, zato, proniknuti u racionalne razloge postupaka aktera, koji vode iracionalne politike, a jedino su racionalni kad je riječ o zaštiti njihovih ličnih probitaka.

Al Jazzera