Isak je preživio genocid u Srebrenici, a 11. jula će ukopati posmrtne ostatke svoga brata: “Rastali smo se u koloni…”

Preživjeli Srebreničanin Isak Džanić, 11. jula ove godine ukopat će nekompletirane posmrtne ostatke svog brata Esada Džanića.

Esad je imao 25 godina kada je ubijen, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u više masovnih grobnica.

“Moj brat je mlađi od mene 6 godina, ja sam 1962. godište, on je 1968. Rastali smo se u koloni, na polasku i od tada se više nismo vidjeli. Pokušavao sam ga pronaći sve vrijeme do prelaska, ali ga nisam mogao naći. Kasnije sam čuo da nije htio da ga pronađem, odnosno nije htio da se nađemo da ne bismo poginuli obojica, rekao je ‘ovako će bar jedan preživjeti’”, započinje svoju priču Esadov brat Isak Džanić.

Identifikaciju Esadovih posmrtnih ostataka izvršili su, kako kaže, prije nekih 10-ak godina, kada je pronađeno nekoliko njegovih kostiju.

“Sad je pronađena jedna trećina i odlučio sma ga ukopati ove godine. On je pronađen u masovnoj grobnici koja je pomjerana ili prekopavana, odnosno njegovi posmrtni ostaci su pronađeni u više masovnih grobnica kako su mi rekli u Komemorativnom centru u Tuzli, pronađen je u dvije različite masovne grobnice kako sam razumio. Prvi put je pronađeno nekoliko njegovih košćica i nešto odjeće. Sad je pronađeno malo više”, kaže Džanić.

Nada za smiraj

Dodaje da bi ga ukopao i prije, ali se sve nadao da će pronaći nešto više od njegovog brata. 

“Onda i majka mi je bila mnogo bolesna, nisam joj čak htio reći ni da su ga našli, tako da ona za života nije ni saznala da je on pronađen. I ja sam sada već u godinama (61), ne znam šta nosi noć, a šta dan, jedini sam ostao od svoje porodice tako da sam odlučio da to riješim ove godine, pa šta Bog da”, ističe Isak.

Kaže da se nada da će mu nakon ukopa biti bar malo lakše.

“Barem ću znati gdje mu je mezar da mu mogu otići i proučiti Fatihu. Nadam se da će mi duši poslije biti bar malo lakše. Bolno je i samo sjećanje na rastanak s njim i prelazak, to se ne može opisati onome ko nije doživio ili izgubio nekog i preživio. Naravno da će mi bit lakše kad bar znam gdje je ukopan, a nadam se da će i njegova duša naći smiraj”, ističe.

Preživljavanje genocida

Na pitanje kako se on spasio, Isak odgovara da je nastavio put u koloni…

“Ja sam išao u koloni, 5 dana i noći kao i svi ostali, bez hljeba, gladni… Tada sam bio mlađi i lagano sam se mogao kretati. Bilo je svakakvih scena i svašta se dešavalo, čovjek nije dobar kad se toga samo sjeti, svakakve slike prolaze kroz glavu…”

U genocidu je, kaže, izgubio još članova svoje porodice.

“Mi smo ovdje od Bratunca bili prvi na udaru prema Srebrenici i Potočarima. U prelasku sam izgubio pola svoje uže i šire familije. Pad Srebrenice ko nije doživio ne može ni zamisliti kako je bilo. Majka mi je 1993., odavdje ranjena otišla sa konvojem, kao i snaha, supruga od brata kojeg ću ove godine ukopati. One su otišle u Tuzlu na liječenje jer je bilo kritično. 

Supruga mi je iz fabrike akumulatora gdje je bio UNPROFOR autobusima prešla za Tuzlu, tako da smo se svi kasnije našli kod majke u Tuzli koja je bila u izbjeglištvu u jednoj napuštenoj srpskoj kući. Tamo smo živjeli do 1999., a ja sam počeo graditi sebi kuću u Kalesiji.

Vratio se u Srebrenicu

Međutim 2002. sam sve to prodao što sam imao i vratio se u Srebrenicu. Danas supruga i ja živimo u Srebrenici iznad samog Memorijalnog centra, nisam nigdje želio da idem”, priča nam.

Kaže da je danas u Srebrenici život težak, ali da je ostao da živi tu zbog uspomene na sve lijepo što mu se desilo prije rata.

“Tada mi je bilo lijepo, život je bio lijep i sada to sve pokušavam na neki način vratiti, ali Srebrenica kao Srebrenica više nije to. Nikad nisam našao zaposlenje, iako sam prije rata radio u fabrici akumulatora, imao sam stalni posao. 

Egzistencijalni problemi

Sad se bavim poljoprivredom jer posao poslije rata nigdje nisam uspio naći. Od vojske primam 240 KM. Imam nešto malo stoke, ovaca, koza i od toga supruga i ja živimo”, kaže.

Ističe da nema problema sa stanovnicima drugih nacionalnosti i ga “niko ne dira”.

“Uglavnom niko nikoga ne dira, s kim se znam dobar sam kao i prije rata, ali da je život u Srebrenici težak – jeste. Da mi nije bilo majke, otišao bih negdje drugo, ali bila je bolesna tako da sam ostao uz nju, nisam htio da je napustim, jedini sam joj sin. Možda sam pogriješio, možda nisam, ne znam, ali volim Srebrenicu, ovo je naš kraj i za mene nigdje ne posotji bolje”, zaključuje svoju priču Isak Džanić u razgovoru za Raport.