Zakon u RS-u kojim žele kažnjavati novinare nema uporišta ni u pravnoj teoriji?!

Pravni eksperti advokati Aleksandar Jokić i Jovana Kisin u razgovoru za Fokus secirali su pojedine odredbe Nacrta izmjena i dopuna Krivičnog zakonika RS kojim se kriminalizira kleveta, a zbog kojeg će, ukoliko se usvoji, zbog kritičkog pisanja na udaru biti mediji.

Naime, dijelovi navedenog nacrta zakona ne samo da nemaju uporišta u zakonima demokratskih država već se ne mogu naći u pravnoj teoriji. Tako je u predloženim dopunama Krivičnog zakonika RS predviđeno da krivična djela klevete i iznošenja ličnih i porodičnih prilika budu kvalificirana i samom mogućnošću nastupa štetnih posljedica, što je protivno temeljnim načelima krivičnog prava.

– Mi smo dovedeni u situaciju da komentarišemo rješenje, odnosno nacrt kojim niko nije zadovoljan. Radna grupa (ako postoji) se toliko stidi ovog nacrta da neće da se zna ko su njeni članovi. U takvoj situaciji je mnogo teže izdvojiti jedan element bića krivičnog djela i fokusirati kritiku na njega. Međutim, navedena kvalifikatorna okolnost koja se ogleda u apstraktnoj mogućnosti nastupanja jednako apstraktnih teških posljedica je dokaz brzog i/ili nestručnog pristupa problemu, što za posljedicu može imati potpunu proizvoljnost i arbitrarnost u primjeni – mišljenja je Jokić.

Najrepresivniji potez

Kisin za Fokus kaže da usvojeni Nacrt izmjena i dopuna Krivičnog zakonika RS nije usklađen s opštim dijelom postojećih odredbi Krivičnog zakonika iz više razloga, a jedan od njih upravo je i propisivanje “mogućnosti nastupa štetne posljedice” koji je suprotan članu 34. Krivičnog zakonika.

– U njemu je sadržano da se teža kazna može izreći samo ako je nastupila teža posljedica, ali ne i ako postoji mogućnost da nastupi teža posljedica. Osim ove kontradiktornosti, predviđene novčane kazne propisane u fiksnom iznosu također odstupaju od odredbi opšteg dijela Krivičnog zakonika, konkretno odredbi kojima se definiše način odmjeravanja kazne – ističe Kisin.

Jovana Kisin

Oba sagovornika smo upitali da li je zakonsko rješenje po kojem krivični progon za krivična djela protiv časti i ugleda poduzima tužilac tužilaštva uopće dobro s aspekta zaštite slobode izražavanja. Naime, u demokratskim zemljama u kojima krivično procesno pravo poznaje institut privatne tužbe progon za krivična djela protiv časti i ugleda u pravilu se poduzima privatnom tužbom, pa je isključeno bilo kakvo involviranje državnih organa krivičnog progona na strani optužbe.

– Od početka ovog procesa rekriminalizacije klevete i uvrede ističemo da pitanje kriminalizacije klevete u 2023. godini nije pitanje izolovano od procesnog zakonodavstva i stanja u pravosuđu. U situaciji kada na osnovu krivičnih prijava postupajući tužilac sam odlučuje koje predmete će procesuirati, a koje neće, jasno je da je velika bojazan da će postojati uticaj na to lice koje odlučuje. Postoji niz primjera s krivičnim prijavama oštećenih novinara koje završe naredbom o obustavi istrage, dok imamo primjere gdje se za manje i benignije prijetnje podižu optužnice. Kada tome dodamo da su posljedice vođenja krivičnog postupka izuzetno teške, smatram da je ovo najrepresivniji potez vlasti od Dejtona do danas i da su oni svjesni toga – navodi Jokić.

Sudska praksa

Kisin kaže da ako gledamo sa aspekta zaštite slobode izražavanja, svaki oblik krivičnog progona za izneseni govor, osim govora mržnje koji podstiče netrpeljivost, predstavlja nesrazmjerno miješanje države u osnovna građanska prava.

– Ovo pitanje je posebno problematično u Republici Srpskoj gdje Zakon o krivičnom postupku ne sadrži institut privatne tužbe, što implicira da kompletan krivični postupak preduzima i zastupa javni tužilac koji zaista ima široka ovlaštenja. U određenim okolnostima osumnjičeno/optuženo lice, i prije donošenja sudske odluke, može biti suočeno s raznim ograničenjima slobode – zabranom obavljanja djelatnosti, zabranom napuštanja države pa čak i mjerom pritvora. Sve ove mjere dovode do suspenzije na radnom mjestu i apsolutne cenzure, a nerijetko ukoliko se postupak okonča osuđujućom odlukom, evidencija iz registra kazni ograničava prava kao što je zaposlenje, apliciranje za razne projekte, vize i slično – naglašava Kisin.

Dodaje kako je posebno problematičan aspekt (ne)zavisnosti pravosuđa, pa ukoliko je tužilac ili sudija i pod najmanjim političkim ili ekonomskim uticajem, može zaista znatno uticati na povredu ne samo prava na slobodu izražavanja već i povredu prava na pravično suđenje i sam pristup sudu.

Budući da je u ovom slučaju riječ o „starom zakonu“ kojim se uređuje sloboda izražavanja, važno je poznavati sudsku praksu i druge učinke primjene zakona. U ovom slučaju ne postoji nikakvo pozivanja predlagača na sudsku praksu iako je i Evropska konvencija o ljudskim pravima u najužoj korelaciji sa sudskom praksom.

Aleksandar Jokić

– Potpuno ste u pravu i istovremeno ne znam kako da opišem stanje koje navodite. Nacrt o kome pričamo je predložen bez radne grupe, bez bilo kakve analize, obrazloženja, ukazivanja na prijašnja rješenja koja su neadekvatna, komparacija sa sistemima u drugim državama… Zapravo, lakše je nabrojati šta jeste učinjeno, a to je ništa. Sramota je što o ovome šuti akademska i pravosudna zajednica, ali to je još jedan od argumenata zašto građani imaju sumnju u nepristrasnost i objektivnost pravosuđa i zašto im ne treba dati ovoliku diskreciju – kazao je Jokić za Fokus.

Dvostruka regulacija

Kisin kaže da predlagač nije dao apsolutno nijedan legitiman razlog za donošenje ovakvih rješenja.

– Svakako da je Evropski sud za ljudska prava, primjenjujući Evropsku konvenciju o ljudskim pravima u svojim presudama, jasno uredio kriterije ograničenja prava na javno izražavanje – da je ograničenje propisano zakonom (načelo legaliteta), (da je ograničenje propisano radi zaštite legitimnog cilja (načelo legitimiteta) i ako je to ograničenje „neophodno u demokratskom društvu“ radi zaštite legitimnog cilja (načelo nužnosti). Sasvim je jasno da je načelo legaliteta ispunjeno već postojećim Zakonom o zaštiti od klevete, kao i legitimnost zaštite prava na ugled i čast. Isto važi i za uvredu koja je propisana kao prekršaj i kažnjiva do 800 KM gdje su ispunjena sva tri kriterija, a posebno kriterij srazmjernosti – potcrtala je Kisin.

Zaključuje da svaki pokušaj dvostruke regulacije ovih društvenih pojava, posebno u pogledu drakonskih propisanih kazni, predstavlja nesrazmjerno i nelegitimno miješanje države u osnovna ljudska prava.

A. DUČIĆ/Fokus.ba