Kako su se izgubile prave vrijednosti u bh. društvu: Imamo skupi auto i stan, ali nam je duša prazna

Prave vrijednosti, isticane u ranijim decenijama, u savremenom dobu su potpuno izgubljene. Na to nije imuno ni bh. društvo, a da bismo im se vratili, prvenstveno je potrebno raditi na samopoštovanju i samopouzdanju.

Na putu ka tome može pomoći i novo djelo poznate bh. psihoterapeutkinje Vahide Djedović, nastalo na osnovu iskustva iz prakse.

Empatija predstavlja glavni temelj moralnosti, koja je usko vezana sa samopoštovanjem i samopouzdanjem, a koje su gubi u svim društvima pa tako i bosanskohercegovačkom.

U povratku pravim vrijednostima koje smo nekada imali, kvalitetan alat može predstavljati i nova knjiga tuzlanske psihoterapeutkinje Vahide Djedović pod nazivom “Kad izgubim sebe”.

Riječ je o četvrtom ostvarenju Djedović, koje je nastalo na osnovu njenih iskustava iz prakse u radu s klijenticama, ali i klijentima. Sa svima njima se susretala kroz posebnu višegodišnju radionicu u kojoj je fokus bio na samopoštovanju i samopouzdanju.

“Kroz radionicu sam razgovarala sa obrazovanim i ostvarenim ženama, koje su uspješne u karijerama ili imaju svoje biznise. Međutim, kada smo došli do segmenta koji se odnosi na samopoštovanje i samopouzdanje, trebale su napisati koje su njihove vrijednosti. Tada, one nisu imale adekvatne odgovore. Nijedna od njih nije znala napisati svoje vrijednosti, što, nažalost, nije neobično jer nas se o tome ne uči u društvu”, kaže Djedović u razgovoru za Klix.ba.

Foto: A. K./Klix.ba

Govoriti o svojim vrijednostima u bh. društvu je neumjesno, međutim, istjecanje mana je nešto što nam ide od ruke. Djedović to ocjenjuje potpuno pogrešnim načinom razmišljanja.

“Negdje nas uče od malih nogu da sami sebe ne hvalimo, niti da o sebi pozitivno govorimo, već da pustimo da to rade drugi. Međutim, ja ne kažem da sada trebam zvoniti na sav glas o svojim vrijednostima, odnosno ići okolo i pričati. Ne. Jednostavno svako od nas treba biti svjestan svojih vrijednosti i znati čime raspolaže. Šta može, a šta ne”, navodi Djedović.

“Kad izgubim sebe” zapravo nije knjiga koja se čita, već alat koji vam pomaže u radu na sebi. Baš kao i u psihoterapiji, ovo ostvarenje je prepuno zadataka koje morate uraditi, počevši od preuzimanja odgovornosti za svoj život.

“Mi možemo kriviti roditelje, državu i sistem, ali mi smo ti koji smo odgovori za svoj život. Mi njime upravljamo i ako stavljam nekoga drugoga kao krivca za neki svoj neuspjeh, onda znači da nisam odgovorna. To je lakše, ali nije pravi put. Potrebno je da izađemo iz uloge žrtve koja je kod nas veoma rasprostranjena, kao i da imamo razvijenu kritičku misao i samosvjesnost”, smatra naša sagovornica.

Foto: A. K./Klix.ba

U knjizi je kreirana i tabela, a na osnovu davanja ličnih odgovora pronalazimo koja su to naša ograničavajuća uvjerenja, nakon toga ih je potrebno osvijestiti i raditi na tome da ih razbijemo. Jako je teško, ali nije nemoguće.

“U knjizi je data čitava paleta neprijatnih emocija, koje mi često znamo nabrojati. Uglavnom navodimo ljutnju, tugu, bijes i stres. Stres nije emocija, ono je stanje koje je u nama izazvala neka emocionalna reakcija. Naprimjer, kada se na mene izgalami šef, ja ću doživjeti stres, ali koja je emocija koja je pokrenuta tada – da li je to ljutnja, tuga, mržnja, zavist… Svaka emocija ima definiciju i zbog toga je važno da imamo svoje vrijednosti, jer nam negdje neprijatne emocije govore da je neka naša vrijednost narušena”, naglašava Djedović.

Ciljevi u životu su isto tako važni jer nas oni drže budnim u životu. Djedović navodi da nam oni stalno daju podsjetnik na naše vrijednosti.

“Kada sve spoznamo potrebno je da krenemo u akciju, izlazeći iz zone komfora koja je naše neko poznato mjesto. Ljudi često ne iskorače jer je to nešto što je nepoznato te im je bolje ostati u poznatom okruženju. Međutim, u toj drugoj zoni nas očekuje rast i razvoj te na takav način se stalno razvijaš, učiš i rasteš”, nadovezuje se tuzlanska psihoterapeutkinja.

Foto: A. K./Klix.ba

Na pitanje zbog čega je došlo do gubitka samopoštovanja i samopouzdanja među građanima u Bosni i Hercegovini, a prema iskustvima iz prakse, odgovor odlazi u dva smjera. Prije svega tu su društvene okolnosti u poslijeratnom periodu, kao i dolazak ere interneta u kojoj smo postali otuđeni, odnosno okrenuti jedni od drugih. Empatije, sa kojom smo se svi rodili, danas je sve manje.

“Empatija je glavan emocionalna vještina, međutim nju je potrebno razvijati. Mi se rađamo i sa mišićima, ali ako ih ne koristimo, oni odumiru. Isto tako je i sa empatijom. Danas imamo društvo koje nije empatično, ali osoba koja ima samopoštovanje i samopouzdanje zna koliko ona vrijedi, ali isto toliko to zna i za druge”, kaže Djedović.

Empatija je temelj moralnosti koja je također izgubljena u društvu u kojem živimo.

“Nažalost, mi danas niti imamo moralnosti, niti imamo empatije, a samim tim nemamo ni samopoštovanja, ni samopouzdanja. Korjenite promjene je potrebno napraviti, ali to je veoma teško. No, nije nemoguće”, dodaje Djedović.

Ističe da smo se u današanjem vremenu počeli gubiti još od samoga rođenja, a zatim i kroz period odrastanja.

“Danas od samog početka roditelji imaju očekivanja od svoje djece. Onda se mi ponašamo po tuđim pravilima, jer želimo biti prihvaćeni. Prvenstveno se ponašamo u skladu sa očekivanjima roditelja, zatim učitelja, školskih drugara, radnih kolega… Nas niko ne pita šta mi zaista želimo te malo po malo gubimo sebe, što kasnije dovodi do velikih problema u percepciji naših vrijednosti”, ukazuje sagovornica portala Klix.ba.

Foto: A. K./Klix.ba

Da su izgubili sebe, ljudi uglavnom spoznaju u trenutku kada su ostvarili sve nametnute društvene norme, poput završetka školovanja, zaposlenja, vjenčanja, stvaranja porodice, kupovine kuće/stana i automobila.

“To je negdje po društvenim mjerilima ostvaren život. A kako se ta osoba osjeća, nikoga nije briga, a po društvenim standardima on ili ona je uspio ili uspjela. Ništa od materijalnog ne predstavlja ostvareno. Zapravo, samopoštovanje i samopouzdanje nema nikakve veze sa materijalnim, ali danas imamo to vanjsko samopoštovanje i samopouzdanje. Ljudi danas mnogo ulažu u tu vanjštinu, idu u teretane, botoksiraju se, odlaze plastičnim hirurzima i slično. Mnogo lošeg donio nam je Zapad pa i taj materijalizam”, stava je Djedović.

Danas nam je postalo bitno da imamo skupi automobil, nakit, sat i kuću sa bazenom, ali to je daleko od onog iskonskog kvaliteta života.

“Neki od takvih ljudi mi dolaze na psihoterapiju. Oni imaju sve navedeno, ali kada su ostvarili ono što se od društva očekuje te kada je prestalo trčanje za svime, počeli su se okretati sebi. Onda zapravo vide koliko su prazni iznutra te počinju biti nesretni. Takvi klijenti mi dođu i kažu: ja nemam pojma šta meni fali, imam sve, ali zapravo nemam ništa. Upravo su to ljudi koji izgube sebe”, ističe Djedović.

U emocionalnim komponentama empatije, moralnosti, samopoštovanja i samopouzdanja krivca za njihov gubitak naša sagovornica vidi u obrazovnom sistemu.

“Sve kreće od porodice, ali kao takva ona je to morala u ranijim godinama negdje naučiti. Niko nas ne uči, već se mi dovijamo onako kako znamo i umijemo. Valja nam napraviti promjenu u obrazovanju, na način da uvedemo predmet koji će se baviti emocijama i emocionalnom inteligencijom”, smatra Djedović.

U svojoj doktorskoj disertaciji Djedović je pisala upravo o navedenom te je kreirala nekoliko prijedloga bez dodatnih izmjena u obrazovnom sistemu, s tim što bi nastavni kadar trebao biti edukovan na adekvatan način.

“Naša književnost je puna emocionalnih situacija i poremećaja, a kada bi jedan nastavnik koji ima čas književnosti, prošao kroz edukaciju, dobio bi priliku da napravi mnogo toga. Isto važi i za kreativne predmete, poput likovne kulture, gdje bi smo kroz crteže radili analize, ili naprimjer kroz čas tjelesnog odgoja ili muzičke kulture. Sve su to terapijske metode koje bi dale velike rezultate. Dug je to put, ali izvodiv, što sam ja dokazala u svojoj doktorskoj disertaciji”, zaključuje Djedović.

Možda je upravo danas pravi trenutak da krenemo koračati putem upoznavanja svojih emocionalnih komponenti, vrijednosti i uvjerenja. Tek kada ispunimo takve vrste zadataka koji se pred nas postavljaju te kada stvorimo zdravu sliku o sebi, bez savremenih filtera, moći ćemo reći da smo osoba koja ima svoje samopoštovanje i samopouzdanje.

Klix.ba