Razgovarajte sa svojom djecom o problemu gojaznosti: Nekoliko savjeta psihologa

Istraživanja pokazuju da je izbjegavanje razgovora o gojaznosti uglavnom povezano s niskim poštovanjem prema tijelu, nezadovoljstvom, kognitivnim distorzijama vezanim za tijelo, zabrinutošću zbog mršavosti i percipiranim sociokulturnim pritiskom da budemo mršavi.

Imidž tijela

Drugim riječima, razgovor o riječi “debljina” ne pruža katarzično iskustvo, već priliku za razmišljanje o dijelovima tijela kojima niste oduševljeni.

Ali Virdžinija Sole-Smit za ”Psihology Today”nudi rekonceptualizaciju ovakvog stava. U svojoj novoj knjizi “Fat Talk: Parenting in the Age of Diet Culture” (Priča o debljini: Roditeljstvo u vrijeme kulture dijeta) ona sugerira važnost razgovora o gojaznosti s djecom.

Prvo, bitno je napomenuti da je “biti debeo“ termin koji se koristi i u njenoj knjizi i sve više u proučavanju pitanja o imidžu tijela i težini.

“Gojaznost” i “prekomjerna težina” su termini koji se često koriste u medicinskoj zajednici, ali istraživanja sugeriraju da se ovi izrazi često smatraju omalovažavajućim, odnosno da problematiziraju veličinu nečijeg tijela, što je centralna komponenta identiteta pojedinca, a ne problem koji treba “popraviti”. Razgovor o prekomjernoj težini može da normalizira pristup tjelesnoj raznolikosti, jer neki ljudi su visoki, dok su neki niski, neki su mršavi, dok su drugi debeli, neki imaju plave oči, dok drugi imaju smeđe.

Briga o zdravlju

Sole-Smit ukazuje na važnost da budemo prilagođeni prehrambenim navikama i tijelima naše djece radi brige o njihovom zdravlju i mogućnosti da razviju poremećaj u ishrani.

– Ne možete da odgajate djecu s tjelesnom autonomijom i da očekujete da će da prihvate svoje tijelo ako još postavljate parametre kakva su to tijela vrijedna poštovanja i ljubavi. Zato moramo da razgovaramo o debljini, i da naučimo da imenujemo i identificiramo pristrasnost protiv masti, kako bismo mogli da počnemo da se odučavamo od toga i promijenimo narativ – istakla je.

Pristrasnost protiv kilograma (koja se u istraživačkoj literaturi ponekad naziva stigmatizacija težine) je sveprisutna, a posljedice su ozbiljne. Ne samo da debeli ljudi internaliziraju društvene poruke da su inferiorni u odnosu na svoje vitke vršnjake na više načina (naprimjer, lijeni), već doživljavaju tretman koji se može uporediti s rasizmom i mizoginijom.

Stoga je “razgovor o debljini” s našom djecom od suštinskog značaja za podizanje obrazovanih, empatičnih, psihički i fizički zdravih ljudi.

Ta tema ne treba biti nešto što spominjemo samo jednom kao predavanje ili jedan od onih ozbiljnih i neizbježno nezgodnih razgovora.

Zaštitimo djecu

– Kao i “razgovor o intimnom činu” – ovo će ići bolje ako se stalno ponavlja, prilagođeno njihovom uzrastu, od malih nogu. Možete ih pitati kako djeca u školi pričaju o tijelima i ako ikada čuju da neko koristi “debeo” kao uvredu – objasniti im zašto je to štetno – ističe Sole-Smit i dodaje: Želimo da zaštitimo našu i drugu djecu od zadirkivanja zasnovanih na težini i dijetama u djetinjstvu – oba značajna prediktora vjerovatnoće razvoja poremećaja u ishrani.

Želimo da promijenimo kulturološki razgovor o težini i da razjasnimo našoj deci da su težina, oblik, visina i mnoge druge naše fizičke karakteristike nešto što treba da bude prihvaćeno. A najbolji način da se promovira zdravlje djece i da se smanji njihov budući rizik od dijabetesa, srčanih bolesti i drugih mentalnih i fizičkih zdravstvenih problema, jeste da se fokusiramo na njihovu težinu umjesto da je izbjegavamo.

Avaz