Priča jednog dijasporca: Na zapadu radiš u Bosni gradiš. Kad nisam ja uživao, uživa će barem djeca

Tačno k’o smrt! Kreneš iz Bosne i Hercegovine u potrazi za boljim životom i skrasiš se negdje na zapadu. Prije polaska istreseš svu ljutinu na BiH zbog svog odlaska tek toliko da bi ti bilo lakše da odeš.

Piše: Damir Spahić

Tamo na zapadu skrasiš se u nekom stanu od 40-50m2, pronađeš posao 50 km daleko, ustaješ u 05h vraćaš se nazad u 17h. Plata fina ali se ne može puno trošiti jer tu si da zaradiš i da uštediš. Nema kafana, društva, pečenja i dolazaka kući poslije 23h.

U krevet se ide najkasnije u 21h. Godine lete, a ti to ne primjetiš jer ti stanje na bankovnom računu kaže da si na pravom putu. Vidiš kako drugi grade u onoj Bosni na koju si bio ljut pa i ti za njima. Na zapadu radiš u Bosni gradiš, a kad gradiš onda je para uvijek malo pa se mora s vremena na vrijeme i vikendom raditi. Plate pošteno, govora nema.

Jedva čekaš 25 dana godišnjeg da odeš do domovine da završiš još nešto oko kuće i dogovoriš s majstorima nove poslove. Godišnji prođe, moraš nazad u 50m2 ali nije problem, naviklo se.

Godine lete, kuća u Bosni sve veća i ljepša, a tebe sve manje u istoj…

Ove godine nećeš nigdje ići trošak je veliki a konto se taman ispraznio. Djeca više u Bosnu i ne idu jer slabo koga tamo poznaju, a i šta će u Bosni kad su baba i deda umrli. I dalje vrijedno radiš jer treba šta imati kad se ode u penziju, a i ta penzija vrlo brzo stigne, brže nego sto si ikad mislio.

Eto te kao penzionera nazad u Bosnu u svoju vilu da konačno počneš živjeti tim boljim i ljepšim životom, ali te malo strah jer osjetiš da nešto oko srca preskače. Ostalo je još nekoliko zdravstveno neizvjesnih godina, a na tebi starom teret održavanja 400m2 prelijepe vile. Misliš onako da se utješiš:

“Kad nisam ja uživao, uživa će barem djeca”. A djeca, već odrasli poslovni ljudi bez neke jake povezanosti sa Bosnom, nemaju kud nego vilu staviti u oglase kada posahranjuju roditelje..

.Tu se i završava priča o potrazi za boljim životom tamo negdje na hladnom zapadu, negdje u nekim Helsinkijima, Kopenhagenima, Briselima, Berlinima, Lucernima, Ofenbahima… Ostaće vila kao uspomena na jednog tatu i mamu, a u vili novi vlasnik, onaj koji nije mrdnuo iz Bosne.