Srce je pucalo kad je sa 14 godina napustila porodicu! Krenula sam putem znanja

Polako se bliži kraj mjeseca ramazana.

Zbrajamo svoje ispoštene dane. Navikli smo da postimo. Dajemo više prostora svojoj duši. Ibadet ojačavamo. Kao što kiša napaja žednu zemlju tako i naše duše ramazan napaja svojim blagodatima. Amila Hlivnjak je u našem ‘Ramazanskom programu’ govorila o svom životnom putu. Još kao 14-godišnjakinja krenula je putem nauke.

• Kroz cijeli put koji je znao biti izuzetno težak i imao kako uspona tako padova, čovjek teži da ostane čovjek, da ostane dostojan onoga što nosi iz kuće. Upravo sve ono što nosimo kroz život sa sobom usađeno je u nas od strane naših roditelja u najranijem djetinjstvu. Moj put jeste bio takav da sam promijenila nekoliko gradova tokom studiranja. Nije to toliko kada se uzme broj kilometara u obzir. Prvi put sam napustila kuću sa 14 godina. Krenula sam putem znanja. Nakon nekoliko trenutaka kada smo se rastali srce je htjelo pući. Pitala sam se šta je to meni trebalo. Željela sam da život vratim u ormar svoje sobe, a ne da je on u koferima. Došla sam u Sarajevo i bila sam tu 6 godina. Svi smo poslani na zemlju sa nekom zadaćom. Nekako sam prepoznala da je možda moja zadaća na ovom svijetu da idem putem nauke – kazala nam je Amila.

Otkrila nam je i koji je bio glavni razlog zbog kojeg se odlučila baviti medicinom.  

• Taj razlog je za mene ličan. Moj otac je tokom agresije, pred sami kraj povrijeđen. U takvom stanju je došlo do toga da su se on i moja mama vjenčali. Njegova lijeva ruka bila je u zavojima 5 godina. Prve tri godine mog života obilježila je lijeva ruka mog oca koja je bila u zavojima. Nije mi bilo jasno šta se dešava. Onda nekako život… Čovjek je morao da ide da radi. Zavoji su nestali. Ostale su rupe u ruci. Moj otac nikada nije htio da priča o ratnim dešavanjima. Ostala mi je rečenica da je njegov saborac bio u dilemi da li da ga spreme u kombi i povezu u bolnicu. Želja o studiranju medicine i bavljenja ovim nikada nije bila upitna – otkriva Amila.

Hayat