Emotivne poruke / Potraga za najmilijima preko radija koji su ostali u ratnoj BiH: „Tražim sina Ćamila Sumbulovića, kojem se 6. maja 1992 gubi svaki tra”

Nakon što su sve komunikacije prekinute u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini (1992-1995), a više od 2 miliona ljudi raseljeno, radio Deutsche Welle je počeo primati poruke izbjeglih i raseljenih iz BiH u nadi da će stupiti u kontakt sa najmilijima koji su ostali u domovini. Za izbjegle iz BiH, koji su utočište našli širom svijeta, „Emisija za izbjeglice“ DW-a bila je jedini način da uspostave kontakt sa porodicama. U polusatnoj emisiji, koja se preko kratkih talasa emitovala svakim danom, DW je prenosio poruke onih koji su napustili BiH, a preko satelita preuzimao je i reemitovao tadašnji Radio Sarajevo. Emisija je uspješno spajala pokidane veze.

Užas i strahote rata u BiH natjerali su 2,2 miliona ljudi da napuste BiH tokom rata (1992-1995). Oni su našli utočište u Njemačkoj i drugim zemljama Evrope i svijeta. Jedan od njih bio je i Dule Mehić iz Gladovića kod Srebrenice. Početak rata zatekao ga je u Zvorniku, gdje je zasnovao porodicu i živio sa ženom i osmomjesečnim sinom.

„Kada je izbio rat, proveo sam dva mjeseca u okupiranom gradu. Komunikacije između Zvornika i Srebrenice, između kojih je udaljenost samo 50 km, bile su prekinute, tako da moji roditelji i cijela porodica ništa nisu znali o meni, a ni ja o njima“, kaže Dule Mehić u razgovoru za Deutsche Welle.

Nakon što su pripadnici SDS-a, stranke koju je osnovao Radovan Karadžić, preuzeli vlast u Zvorniku, u grad su ušli Tigrovi – paravojne formacije Željka Ražnjatovića-Arkana, čiji su zločini nad nesrpskim civilima detaljno dokumentovani na suđenjima u Haškom tribunalu.

Dule Mehić najprije je bio u zatočeništvu a potom u kućnom pritvoru. Uz pomoć prijatelja uspijeva organizirati bijeg i preći most koji Zvornik dijeli od Srbije – sa malim djetetom. Utočište nalazi kod prijatelja iz Subotice. Nakon što mu se u Srbiji pridružuje i supruga, oni se odlučuju na odlazak u Njemačku.

Emisija DW-a kao jedina mogućnost potrage za nestalima

Njemačka je tokom rata u BiH primila više od 350.000 ratnih izbjeglica. Za razliku od ukrajinskih, bosansko-hercegovačke izbjeglice nisu raspolagale internetom, mobilnim telefonima i drugim modernim sredstvima komunikacije.

Zabrinuti za svoje članove porodice, izbjegli Bosanci i Hercegovci počeli su pisati pisma tadašnjoj jugoslovenskoj redakciji Deutsche Wellea-a, koja se podijelila na srpski i hrvatski program. Zatrpan pismima, koji su dolazili i od izbjeglica iz Hrvatske, Radio Deutsche Welle – koji je tada preko kratkih talasa i satelita emitovao svoj program širom svijeta – odlučuje da 19. aprila 1993. krene sa emitovanjem specijalne Emisije za izbjeglice sa ciljem da im se pomogne u uspostavljanju pokidanih veza.

U polusatnoj emisiji, koja se preko kratkih talasa emitovala svakim danom od 9:00 do 9:30, objavljivane su poruke izbjeglih i raseljenih iz BiH. One su u redakciju DW-a u Kelnu stizale putem pisama ili telefonskih poziva, nakon kojih su snimane na telefonsku sekretaricu. Pisma su dolazila najviše iz Evrope, posebno Njemačke, skandinavskih zemalja, Engleske, Turske, Češke, ali i cijelog svijeta: iz SAD, Kanade, Australije, Novog Zelanda pa čak i sa ostrva Fidži – sa svih onih mjesta na kojima su prognani i raseljeni iz BiH pronašli utočište od rata.

Emisiju Radija Deutsche Welle je preko satelita preuzimao i reemitovao tadašnji Radio Sarajevo. Odštampane poruke, koje su se čitale u studiju u Kelnu, slale su se i telefaksom na redakciju evropskog izdanja sarajevskog lista Oslobođenje u Ljubljanu, koje se štampalo u 3.000 primjeraka i distribuiralo u Sarajevo, Tuzlu i Zenicu, gdje se nalazio najveći broj interno raseljenih ljudi, koji su tražili svoje najmilije. Poruke su se objavljivale u rubrici “Halo svijete!.

Uspostavljanje pokidanih veza

Majka Duleta Mehića, koja je sa ostatkom porodice ostala u Srebrenici, odsječenoj od ostatka svijeta, nije mogla ni sanjati da je njen sin sa porodicom, živ i zdrav i da je stigao do Nürnberga. Dule nalazi posao u jednoj štampariji u kojoj susreće niz sunarodnjaka iz bivše Jugoslavije. Očajan, što je izgubio sve veze sa porodicom u Srebrenici, prihvata njihov savjet da se obrati Radiju Deutsche Welle.

Poruku Duleta Mehića preko DW-a čuli su njegovi prijateljii u Srebrenici, zapisali adresu i prenijeli je njegovoj majci, koja mu se kasnije, preko Crvenog krsta, javila iz ove od aprila 1993. zaštićene zone UN-a.

Nakon što su u julu 1995 u Srebrenicu ušle trupe generala Ratka Mladića, Mehić je ponovo izgubio kontakt sa članovima porodice. Opet se obratio Radiju Deutsche Welle, koje je emitovalo njegovu poruku sa pozivom da mu se jave otac, majka i braća, ali odgovora nije bilo. Nekoliko mjeseci poslije, saznao je da su mu u Srebrenici ubijeni otac, mlađi brat, očeva majka kojoj je bilo 85 godina i brojna druga rodbina iz tri generacije, te komšije i prijatelji.

Svjedočanstva potrage za nestalima

Dule Mehić jedan je od brojnih Bosanaca i Hercegovaca, u čijim su se pismima ogledavale traumatične sudbine izbjeglih i njihov strah da svoje najmilije više nikada neće vidjeti. Njihove poruke, koje je DW objavljivao u okviru Emisije za izbjeglice, zvučale su ovako:

„Zada Hodžic, koja se sa djecom nalazi u Sulzfeldu u Njemačkoj, traži muža Šefku Hodžića koji je ostao u Kazneno-popravnom domu Foča (zatvoru) u maju 1992. i od tada ne zna ništa o njemu“+++„Tifa Čelik, koja se nalazi u turskom gradu Kirklareli trazi sina Seada Traku, kojem se od početka rata gubi trag.“ +++„Senija Čajić iz Bosanske Dubice, sada u Austriji, traži braću Idriza i Eniza iz Kozarca koji su bili u logoru Trnopolje, brata Abaza iz Kamičane kod Prijedora, sestru Adviju sa mužem i sestru Tesmiju i moli sve one koji znaju nešto o njima da se jave.”

No poruke su DW-u 1994. počele stizati i iz Srebrenice i to putem Međunarodnog crvenog krsta. Tamo se naime slio dio izbjeglica, koji su u proljeće 1992. uspjeli pobjeći iz brojnih opština istočne Bosne. Oni su pisali kako slušaju Radio DW sa kratkotalasnih tranzistora, koje napajaju strujom sa improvizovanih mini-elektrana, koje su njihovi inžinjeri podigli na rijeci Jadar. Iz tog vremena zabilježena je i poruka majke Derviše Salkić: „Tražim sina Ćamila Sumbulovića, kojem se 6. maja 1992 gubi svaki trag. Prije toga radio je u Titovom Užicu na autobuskoj stanici kod privatnika Miloša. Majka moli sve koji znaju nešto o njenom sinu da se jave.“

No, bilo je i onih, koji su u vremenima beznađa i rata preko DW-a znali poslati i poneku radosnu vijest. Tako „Kasim Rašidović iz Zvornika, koji je živio u Sarajevu, obavještava svu rodbinu i prijatelje da se nalazi u njemačkom gradu Wuppertalu i da se oženio i moli ih da mu se jave.“

Emisiju sa porukama izbjeglica i prognanih DW je emitovao sve do kraja rata u BiH 1995., kada je potpisan Dejtonski sporazum. Poslije toga, ona je prerasla u „Bosanski program Radija DW”.

Duletov „američki san“

Dule Mehić, traumatiziran pogibijom članova porodice, ostaje do 1999. u Njemačkoj. Kada njemački ministri unutrašnjih poslova donose odluku da se izbjeglice moraju vratiti u BiH, on odlazi u SAD i ostvaruje američki san.

Kao mašinski inžinjer sa diplomom sa Univerziteta u Mostaru, Mehić u Richlandu (država Washington) počinje da radi u jednoj kompaniji za proizvodnju medicinske opreme. Uporedo otvara i vlastitu firmu. Prijavljuje četiri patenta iz oblasti ortopedije za fiksiranje kostiju nakon fraktura. Posebno je ponosan na priznanje R&D u Chicagu za najbolju američku inovaciju za dobijanje malih izotopa za liječenje raka prostate, koji se poslije počinju koristiti za liječenje svih vrsta karcinoma. Nedavno je, sa 57 godina, prestao da radi. Živi od svojih 14 zgrada, čije poslovne prostore i stanove iznajmljuje u Richlandu a posjeduje i nekretnine na Havajima i u Sarajevu.

Iako nije bio sretan što je morao napustiti Njemačku, Dule kaže kako se ta zemlja pokazala “kao najveći humanitarac” a Deutsche Welle kao „jedini prozor u svijet” i „jedini kontakt sa domovinom”. „Ispostavilo se”, dodaje on na kraju, „da je Emisija za izbjeglice u ta vremena bila jedina nada nas prognanih i raseljenih iz BiH da pronađemo naše najmilije”.