Odnosi SAD prema BiH: Između partnerstva i predrasuda

Ovog 7. aprila 2023. godine navršit će se trideset i jedna godina od američkog priznanja Bosne i Hercegovine i uspostave diplomatskih odnosa, potom imenovanja prvog američkog ambasadora i otvaranja Ambasade Sjedinjenih Američkih Država za Bosnu i Hercegovinu.

Piše: Mirnes Kovač za PREPOROD

Kada se danas, nakon što su prošle tri decenije, govori o odnosu Sjedinjenih Američkih Država prema Bosni i Hercegovini važno je podsjetiti na neke bitne činjenice koje se često zanemaruju u sagledavanju odnosa najvažnije globalne sile prema našoj domovini. Američki stav prema Bosni i Hercegovini je od samog početka krize u bivšoj Jugoslaviji bio veoma jasan i čvrst. Prema svim novim osamostaljenim državama nakon raspada SFR Jugoslavije, Sjedinjene Američke Države su izrazile ujednačen politički stav zasnovan na vrijednostima demokratije i slobode. Zapravo, posvećenost demokratiji, jednakosti svih građana bez obzira na etničku pripadnost bio je zahtjev i uslov za američko priznanje, ali je Amerikancima također bilo jasno da politika dominacije Beograda nije prihvatala takve standarde.

Američka ambasada u opkoljenom Sarajevu

Stoga je važno američko insistiranje da se sve bivše republike SFR Jugoslavije tretiraju podjednako. Podrška Sjedinjenih Američkih Država osamostaljenju i nezavisnosti Bosne i Hercegovine u procesu disolucije bivše Jugoslavije bila je ključna za njeno priznanje i međunarodnopravni subjektivitet. Odluka administracije predsjednika Georgea H. W. Busha da priznanje Slovenije i Hrvatske odgodi do sticanja uslova za priznavanje i Bosne i Hercegovine najbolji je pokazatelj tog američkog stava. Naime, američka administracija je tri nove osamostaljene republike bivše Jugoslavije priznala istog dana, 7. aprila 1992., za razliku od većine tadašnjih evropskih zemalja koje su ranije priznale Sloveniju i Hrvatsku, 15. januara 1992. godine. I formalna uspostava diplomatskih odnosa s novim državama desila na isti dan, 26. augusta 1992. godine. Također, za sve tri novonastale države, istoga dana, 17. septembra 1992. godine, predsjednik Bush je imenovano prve američke ambasadore: Victora Jackovicha za Bosnu i Hercegovinu, Mare M. Letica za Hrvatsku i E. Allena Wendta za Sloveniju.

Prvo američko diplomatsko sjedište za Bosnu i Hercegovinu bilo je u Beču, a otvorenje ambasade u Sarajevu 4. jula 1994. godine, desilo se u jeku blokade i agresije. Bila je to izuzetna gesta političke podrške Bosni i Hercegovini, a tada je Sarajevo posjetila Madeleine Albright (američka ambasaorica u UN-u i kasnija državna sekretarka) i prilikom otvorenja zgrade Ambasade SAD izjavila: “Ja sam Sarajka.” Otvaranje američke ambasade u Sarajevu bio je važan korak jer su taj čin uspostavljanja fizičkog diplomatskog prisustva u bosanskom glavnom gradu uskoro pratile najvažnije zemlje tadašnje Evropske zajednice.

Zabrinjavajuće je da se u dijelu bosanske javnosti s bošnjačkom većinom, u kontekstu aktualnih izazova, sve izraženije javlja antiamerički i generalno antizapadni narativ. Zanimljivo je da je politička retorika iz različitih autokratskih nacionalističkih tabora podjednako i antidemokratska i antibosanska! Iz nedavnog izvještaja State Departmenta za Bosnu i Hercegovinu vidljivo je da su općenito prozvane sve političke stranke i društvene instance. Skoro da nema važnijeg političara s bosanskohercegovačke političke scene, a da nije spomenut u nekom negativnom kontekstu. Ovakvi izvještaji koji prate razvoj sloboda i demokratskih praksi trebali bi poslužiti kao orijentir ozbiljnim državotvornim politikama i društvima, ali u našem bosanskom kontekstu se dešava upravo suprotno. Prozvane politike i političari odjednom se “bolje razumiju” s istočnjačkim despotskim autokratijama negoli s demokratskim Zapadom!?

Kada je u pitanju bošnjačka politika, zvuči nevjerovatno, ali je sve prisutnije i, dakako, sve opasnije za budućnost Bosne i Hercegovine, da se u javnom diskursu otvoreno protežira antizapadni narativ, a posebno negativan otklon prema Sjedinjenim Američkim Državama. Ima li se u vidu dosadašnji tridesetogodišnji angažman ove najveće svjetske sile na očuvanju mira i stabilnosti Bosne i Hercegovine, te ogromna pomoć ove zemlje različitim projektima obnove i razvoja naše domovine ovakve kakva jeste nažalost – šokantno djeluje spoznaja da se antiamerikanizam koji je prisutan u nekim reakcionarnim bošnjačkim krugovima sve više sinhronizira s onim u najekstremnijim velikosrpskim krugovima.

Ključni partner Bosne i Hercegovine

Imajući u vidu geopolitički položaj Bosne i Hercegovine, te političku poziciju Bošnjaka kao njenog najbronijeg naroda, krajnje je opasno i neprihvatljivo širenje antiameričkog i generalno antizapadnog narativa, jer je u posthladnoratovskom međunarodnom sistemu američki stav prema Bosni i Hercegovini bio ključan za njeno priznanje. Kao jedina supersila nakon raspada Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Američke Države su bile ključna zemlja na međunarodnom nivou tokom kasnijeg troipogodišnjeg toka rata, angažiranja međunarodnih mirovnih snaga u okviru UN-a (UNPROFOR), tokom različitih diplomatskih inicijativa, te konačno u pregovorima u Daytonu i postizanju mirovnog sporazuma i zaustavljanja agresije i daljeg razaranja Bosne i Hercegovine i njenog društvenog tkiva. Sjedinjene Američke Države su također imale ključnu ulogu za prijem Bosne i Hercegovine u Ujedinjene nacije, jer je proces aplikacije i prijedloga išao preko Vijeća sigurnosti UN-a, a znakovito je da se i u ovom procesu prijem desio u paketu: Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina.

Naravno da je tokom skoro četvorogodišnje agresije na Bosnu i Hercegovinu bilo oscilacija u američkoj politici prema Bosni i Hercegovini, od inicijalnog rezolutnog odbijanja bilo kakvog interveniranja koje je jasno iznosila Bushova administracija, do Clintonove koja je najavljivala promjene, ali koje su potrajale jer je problem bio težak, kompleksan, a na njega su utjecale i unutrašnje američke prilike i problemi. Tokom tri godine Clintonove administracije, sve do postizanja mirovnog sporazuma u Daytonu, ova politika se mijenjala shodno proturječnostima i nedosljednostima ključnih kreatora politike Sjedinjenih Država i Evropske zajednice, naravno, počevši od samog predsjednika Clintona i njegove neodlučnosti koja je jasno održavala dileme lidera koji pokušava kreirati vanjsku politiku u novom posthladnoratovskom svijetu. Ova konstelacija odnosa je tokom te tri godine određivala američke poteze u Bosni i Hercegovini, ali na izvjestan način bila mjera uspjeha ili neuspjeha.

Dakako, kada se na umu imaju žrtve, razaranja, pa na koncu i genocid koji je počinjen u Bosni i Hercegovini, moguće je argumentirano iznijeti tvrdnje da je Clintonova vanjska politika, pa time

i generalno američka politika prema Bosni i Hercegovini, bila neuspješna. Međutim, istovremeno se vrlo kredibilno može tvrditi da je bila uspješna u onoj mjeri u kojoj je spasila Bosnu i Hercegovinu od potpunog uništenja i još većih žrtava. Kada se danas olahko udara na američko-bosansko partnerstvo uvijek treba imati na umu da su vojne akcije NATO-a koje su predvodile Sjedinjene Američke Države bile najveća vojna akcija ove alijanse u njenoj dotadašnjoj historiji. Također, iz današnje perspektive treba uvijek imati na umu da je glavna podrška osnivanju Međunarodnog tribunala za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) dolazila iz Sjedinjenih Američkih Država, a posebno je tu važnu ulogu odigrala ambasadorka i državna sekretarka Albright.

Ključni američki angažman u najtežem periodu

Danas je veoma učestalo vankontekstualizirano uopćavajanje američke vanjske politike s globalnim kretanjima i geopolitikom. Štaviše u našem javnom prostoru se sve naprasnije pokušava plasirati teza “američkom kolonijalizmu” u Bosni i Hercegovini, što je zlobna uvreda, kako za ljudski razum, tako i za američko-bosansko prijateljstvo koje je zasnovano na idealu nezavisnosti i slobode.

Za one koji olahko izriču ovakve neuke i neistinite ocjene o politici Sjedinjenih Američkih Država prema Bosni i Hercegovini, važno je napomenuti ključni američki angažman u najtežem periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu 1993. i 1994. godine, upravo u vrijeme kada su evropski pregovarači pokušavali ubijediti bosansku stranu da je izgubila rat i da se treba prilagoditi novonastaloj situaciji. Amerikanci su se snažno angažirali na postizanju mira između Armije RBiH i HVO-a, odnosno potpisivanju Washingtonskog sporazuma 18. marta 1994. godine, koji će kreiranjem FBiH biti ključni katalizator za uspostavljanje balansa snaga na terenu, te kasnije potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma.

Za one koji i dalje sumnjaju u američku privrženost Bosni i Hercegovini, treba napomenuti da su u tom periodu (1993-1994), prema procjenama zapadnih obavještajnih agencija, snage Vlade BiH držale nekih 15 procenata teritorije Bosne i Hercegovine. Snage HVO-a su pod kontrolom držale također oko 15 procenata teritorije, dok su snage bosanskih Srba pod komandom Radovana Karadžića i Ratka Mladića bile okupirale gotovo 70 procenata Bosne i Hercegovine.

Upravo u ovom periodu se u predsjedničkim arhivama, u memoarima i knjigama koje tretiraju administraciju i lično predsjednika Clintona bilježe krajnje alarmantne prognoze, a one su bile vidljive i u izjavama najviših bosanskohercegovačkih lidera uključujući predsjednika Aliju Izetbegovića. Naime, nakon susreta s predsjednikom

Clintonom 8. septembra 1993. godine, Alija Izetbegović je održao konferenciji za štampu u Washingotnu u prostorijama Carnegie fondacije za mir, a moderator mu je bio Bill Maynes, tadašnji urednik časopisa Foreign Policy. U Izetbegovićevim odgovorima tada, u jesen 1993. godine, primjetno je da se situacija u Bosni i Hercegovini drastično pogoršala. Na pitanje jednog od mnogih novinara da li, u slučaju da Srbi i Hrvati prihvate prijedloge koji su izneseni u Ženevi i dođe do sporazuma o miru, očekuje ikakve neprilike u pridobijanju podrške svoje vlade, parlamenta i naroda, kao i vojske, u podršci tom planu, predsjednik Izetbegović je odgovorio:

„Možda će u Bosni i Hercegovini biti određenih protivljenja tom planu, ali mislim da bih ja mogao potpisati plan koji bi uključivao ove prilagodbe koje traži naša Vlada. Moram naglasiti da mi nismo bili zadovoljni rješenjem koje je ponudio Ženevski paket, čak ni uz prilagodbe koje smo tražili. Ali mi smo suočeni s prijetnjom nastavka rata, a u postojećim okolnostima mi taj rat ne možemo voditi. Pod okolnostima prije svega mislim na embargo na oružje protiv Bosne, te pasivnost i ravnodušnost svijeta. Mi više ne možemo voditi ovaj rat. Bili smo prisiljeni prihvatiti koncept kojem smo se protivili od prvih trenutaka. To je koncept podjele Bosne i Hercegovine po nacionalnoj osnovi… Ponekad ne mogu razumjeti, ne mogu vidjeti što to znači, jer, u Evropi, to su uglavnom nacionalne države. Treba povući jednu paralelu između Sjedinjenih Država i Bosne i Hercegovine. Nažalost, ne više od jedne, jer vi ste velika i napredna država, a mi smo mala zemlja. Ali, s jedne tačke gledišta, na nas se može gledati kao – mi smo mala Amerika. Ili smo bili jedna mala Amerika. To jest da smo bili multinacionalna, multietnička i multireligijska zajednica, kao i Sjedinjene Države. I ta zajednica je uništena.“

Ove detalje sam naveo kako bismo realnije oslikali tu tešku i komplikovanu situaciju kada je Bosna i Hercegovina bila napadnuta od cjelokupnog okruženja. Ovo je važna politička i taktička lekcija da se takvo stanje ne smije nikada dopustiti iako je za njega uvijek lahko napraviti uslove. Biografkinja predsjednika Clintona, Elizabeth Drew bilježi da je upravo u ovo vrijeme on postao svjestan da, ukoliko ništa ne učini “da borbe neće prestati sve dok muslimani ne budu potpuno uništeni.“(Drew, On the Edge, 274-279). Nakon ovog američkog spasonosnog pojasa Bosni i Hercegovini sposobnost Vlade RBiH da unatoč postojećem embargu dođe do oružja i da brani svoje interese postaje veća, pa čak i da povrati neke izgubljene teritorije.

I na kraju, ovo kratko podsjećanje na samo djelić američkog djelovanja u Bosni i Hercegovini na umu treba imati svako onaj kome naumpadne oružje u vremenu kada se bitke i ratovi ne dobijaju oružjem, a pogotovo ne na Balkanu.