MILIONSKI BIZNIS PODUZETNIKA IZ DERVENTE: „Za barutom je velika potražnja, oprskrbljivat ću njime cijeli svijet…“

Nekada je tvornica eksploziva “Slobodan Princip Seljo! u Vitezu glasila za najveću i najbolju ne samo u bivšoj Jugoslaviji, već i puno šire.

U ratu Hrvata i Bošnjaka našla se na prvoj crti: prvi su je grčevito branili znajući da bi bez nje teško opstali u okruženju, a drugi su je pošto-poto htjeli preuzeti ne bi li zaokružili proizvodnju.

Tvornica je rat preživjela, dobila ime “Vitezit” po svom najpoznatijem proizvodu, ali i u poraću nastavila su se previranja. Smjenjivali su se direktori, štrajkovi, sanacije, stečajevi, čak se i u Sarajevo na noge išlo prosvjedovati. Duže od jednog desetljeća uvijek se u pozadinskim pričama kao jednog od zainteresiranih ulagača i spasitelja nekoć moćnog kolektiva, koji je na vrhuncu svoje moći zapošljavao i tri tisuće ljudi, spominjalo ime Zvonka Zubaka, trgovca oružjem rodom iz Dervente.

Neispunjeni uvjeti

Zubak se tri puta javljao na natječaje, ali uvijek bi, uglavnom s njegove strane, zapinjalo kada bi se trebalo keširati. Cijena je u međuvremenu od početnih skoro 40 miliona u decembru lani pala na 10,8 miliona maraka. I tada se ponovno javlja Zvonko Zubak, tačnije tvrtka WDG promet njegova sina Matiasa, registrirana u Praškoj ulici u Zagrebu, i pobjeđuje na natječaju. Ubrzo se navodno, jer neki i to osporavaju, na računu “Vitezita” našlo 5,5 miliona eura, piše „Slobodna Dalmacija“.

I kada se konačno mislilo da će stvari krenuti naprijed, početkom godine izbili su novi problemi i s njima dočekalo proljeće. Čak se uključilo i Tužiteljstvo Srednjobosanskog kantona u Travniku, formirajući pet predmeta o nepravilnostima u stečajnom postupku i krčmenju imovine nekadašnjega giganta.

– Rješenje o dosudi nekretnina, stečajni sudac donosi samo ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: “da je plaćena kupoprodajna cijena, da kupac može biti vlasnik imovine, ako je kupac strano lice, mora biti uvjet reciprocitet, da imovina stečajnog dužnika nije isključena iz javnog prometa”. Od naprijed navedena tri uvjeta, po ocjeni suda ispunjen je samo jedan, a to je da je plaćena kupoprodajna cijena, dok ostala dva nisu ispunjena, jer su izostale tražene suglasnosti od Vlade Federacije BiH i Federalnog ministarstva, energije, rudarstva i industrije – konstatirat će prije nekog vremena u lokalnim medijima postupajući sudac Ivo Žabić.

Kada je BiH u pitanju, čovjek bi odmah pomislio da je u pozadini međunacionalno pripetavanje s vječito vladajućim strankama (SDS i HDZ) u glavnim ulogama, ali bi se prevarili. Zubaka danas najžešće zagovaraju neki od Bošnjaka poput stečajne upraviteljice Behrije Huseinbegović, predsjednik Udruge vjerovnika Adil Lozo, kao i Enver Mujezinović, bivši oficir KOS-a, kasnije “bezbjednjak” Armije RBiH, a godinama predstavnik federalne Vlade u nadzornim organima tvornice.

Iskrene namjere

– HDZ BiH i SDA odavno su utvrdili interesne sfere te podijelili “plijen” kada su u pitanju resori i javna poduzeća. Shodno tome ne miješaju se u upravljanje njima. PS “Vitezit” dopao je pod upravu HDZ-a i u svim procesima prethodnih godina, od imenovanja uprave firme do strateških odluka, sve je donošeno iz HDZ-a BiH. SDA je participarala tek toliko da ne pravi smetnju, kao što se HDZ BiH nije uplitao u upravljanje drugim (SDA) tvornicama namjenske industrije poput “Igmana”, “Binasa” ili “Unis-Ginexa”.

BNT Novi Travnik su podijelili, postojale su ideje da tako bude i s “Vitezitom”, no to nije realizirano. Dakle, događanjima oko “Vitezita” i u njemu upravljaju kadrovi HDZ-a, a u pozadini su tajkuni interesno povezani sa ovom strankom – kaže za Slobodnu Dalmaciju Amarildo Gutić, novinar magazina Žurnal, koji je na istu temu ispisao kilometre tekstova, čak i snimio nagrađivani dokumentarac “Prsten oko Vitezita”.

Na pitanje ima li obitelj Zubak iskrene namjere kada je posrnula viteška tvornica u pitanju, on će reći:

– Iskreno se nadam da ima, prije svega zbog prevarenih radnika “Vitezita” iako slijed događaja, koje je portal Žurnal redovno pratio, ne ide u prilog tomu. Zvonko Zubak odbio je odgovarati na pitanja Žurnala, pa nismo u komunikaciji. Pokušao nas je tužiti pa je odustao.

Sve što smo objavili potkrijepljeno je dokumentacijom. Tri puta je gospodin Zubak proglašavan kupcem, pa nije u roku izvršio uplatu. Ima registriranu firmu u BiH (https://www.winsleydefence.com) preko koje je mogao kupiti “Vitezit” s manje administativnih problema.

No, umjesto toga “Vitezit” kupuje tek registrirana zagrebačka firma njegova sina, a uplatu obavlja kreditni fond iz Češke. Mi još ne znamo čiji je to novac i što je garancija tog kredita. Ono što znamo je da svim metodama požuruju stečajnu upravu i stečajnog suca da ih upišu kao vlasnike.

Po Gutiću, osim Zubakovih sporni su i potezi niza institucija u BiH. Tužiteljstvo SBK tako nikada nije istražilo događanja oko krađe strojeva i opreme, koji su po njegovim saznanjima završili u Srbiji, a dio čak i u Iranu. Dalje, stečajna uprava započela je prodaju imovine bez točno utvrđenih vlasničkih relacija s “Vitezit-Cromenom”.

Nezakonita presuda

Radi se o jednoj od tvrtki nastalih na razvalinama “Slobodana Principa Selje”, i to, kako je u razgovoru kazao sam Zvonko Zubak, u aranžmanu nekih bivših hrvatskih direktora. Repovi koji se vuku po njemu sada su glavni problem za njegov ulazak u Vitezit, puno veći od toga da nema suglasnosti Vlade za preuzimanje subjekta strateške industrije.

– Mi smo kupili, platili, sve riješili na međunarodnom natječaju koji je bio u prosincu lani. Od 18. ili 19. prosinca kompletan iznos je na računu “Vitezita” u stečaju, ali ne znam od kuda se taj dokument o njihovu vlasništvu sada najednom pojavio. Taj neki bio je direktor i sam je sebi iznajmio nekakve objekte, pa ih onda dao u najam državnoj tvornici. Kada se prvi put htio vlasnički uknjižiti, sud u Travniku ga je odbio jer nije platio ništa za njih.

Prošlo je godina od tada, da bi sudac najednom donio dosudu da ima pravo na “Vitezitove” objekte. Presuda je postala pravomoćna, ali ona je, po meni, nezakonita. Pa kako on može postati vlasnik kada je istovremeno direktor u istoj toj državnoj tvornici?! Ništa drugo nego čisti sukob interesa. Sve je sada postalo kočnicom za naš ulazak i stvari se raščišćavaju već četiri mjeseca, a jasne su kao dan – tvrdi Zubak.

A što vam je sa suglasnostima Vlade?

– To nije problem. Ministar Nermin Džindić pogubio se u svemu ovome, a da sam ne zna razlog zbog čega. Kada se stečaj raspiše, valjda svi koji su imali potraživanja moraju ih u tom trenutku prijaviti i postoji neki red naplate. Ovako ih poslije priznati je kao da je lani pao snijeg u Splitu i sada govorite da ga još ima.

Mi smo tih 16 objekata koje su oni kao direktori sami sebi dali pa povratno iznajmili “Vitezitu” uredno platili do zadnjeg pfeninga. Sada je sve zapetljano, pravno neuredno i netko to mora presjeći i reći im kako ih nije sram što su radili – ne krije ogorčenje Zubak.

Za posao u Vitezu tvrdi da ima partnere iz inozemstva. Kada smo ga pitali o komu se konkretno radi, ostao je prilično zakopčan, rekavši tek da su iz Njemačke i Švicarske.

Mešetarenje parcelama

– Naše namjere ne da su iskrene, već su one 200 posto iskrene. Ne bih valjda išao kupovati zemlju da gore čuvam ovce?! Ima svugdje pašnjaka za najam, Slavonija i Dalmacija se daje, ali mi smo išli gore s namjerom raditi veliku količinu baruta. Velika je potražnja danas za njim i u samoj Bosni, koja ga uvozi iz Srbije, ali je ona obustavila trgovanje. Kažem, stvar je u tome da neki ljudi hoće preko mojih i leđa radnika i tvornice ušićariti neki svoj sitni interes – kaže Zubak.

I dok još ne zna što će biti s planiranim ulaganjima, neki upućeni u ovaj segment industrije tvrde da bi mu se mogla jako brzo isplatiti.

– Licence za proizvodnju kompozitnoga goriva po NATO standardu, potom za dvobazno gorivo te oko 700 tona smjese za ovo gorivo koje ima na zalihama, vrijede sigurno dvadesetak miliona maraka – iznio je prije nekog vremana procjenu vojni stručnjak Berko Zečević, po kojem cijeli kompleks kod Viteza stoji barem 100 miliona maraka.

– Sada je prava pomama za barutom u svijetu. Naša zadnja cijena u “Vitezitu” bila je oko 30 maraka po kilogramu, a sada je (na tržištu) cijena 100 eura. Pa vi sada … – kaže u spomenutom Gutićevu dokumentarcu Marko Lujić, načelnik Ureda za ratnu proizvodnju u Vitezu.

Jedino je pitanje je li tvornica tokom svih ovih godina poigravanja, lutanja i muljanja njezinom sudbinom nepovratno uništena. Ne bi bila ni prva ni posljednja.

– Treba odraditi neki zakonski slijed kupoprodaje prije svega. “Vitezit” je možda tek na 10 posto od predratnih kapaciteta i asortimana proizvoda. Najvažnija oprema i proizvodne linije, koje su bile jedine po NATO standardu na Balkanu su, kako već rekoh, demontirane i preprodane, tačnije opljačkane.

“Vitezit” ima vrijednost samo u zemljištu i infrastrukturi. Ne treba zaboraviti još jednu važnu činjenicu. Gotovo sve zemljište na kojem je izgrađen Vitez gruntovno se vodi na “Vitezitu”. Tu se odvija poseban oblik mešetarenja i prepisivanja parcela na druge vlasnike Općine, nadležnog suda i lokalnih tajkuna. Taj dio priče tek se otvara, kaže Amarildo Gutić.

Zubakovi su već upalili bagere, počeli čistiti grmlje i korov oko tvornice, a radnicima obećali nešto dati za Bajram i Uskrs. Po riječima glave obitelji, spremni su se sutra i boriti na sudu ne samo za već uloženo, već i za izostalu dobit od potencijalnog ulaganja, koje sami procjenjuju na 200 miliona maraka. Zanat s isporukom famoznog raketnog sistema S300 već su ispekli na hrvatskim sudovima.