Halilagić: Tekije su bile okosnica urbane sredine i usmjeravale opće kretanje u društvu

Sarajevo je kroz bogatu istoriju bilo čuveno po brojnim tekijama, a posebno se izdvajaju dva hanikaha – Gazi Husrev-begov i Bistrigin. Najpoznatiji i po važnosti najznačajniji hanikah u Bosni i Hercegovini osnovao je bh. namjesnik Gazi Husrev-beg, a prvi poznati šejh hanikaha bio je Ali dede Bošnjak.

Po riječima šejha Seada Halilagića, Gazi Husrev-begov hanikah je osnovan kao halvetijski, a datum osnivanja je 1. džumade-l-evvela 938. hidžretske godine, odnosno 11. decembra 1531. godine.

U Vakufnami se navodi da se u hanikahu postavlja halvetijski šejh po izričitim pravilima: “…te ih učinio hanikahom i tekijom za red derviša i stanom za pravovjerne šejhove koji su poznati po iskrenosti kojom se odlikuju sufije i po čednosti, koji su odjeveni u ruho bogobojaznosti i pobožnosti…postavlja se na službu šejha u tekiji jedan od najboljih halvetijskih sljedbenika koji će biti savršen, pobožan i bogobojazan…”.

Šejh Ali dede Bošnjak

Hanikah se nalazi preko puta Gazi Husrev-begove džamije, odmah uz medresu. Prvi poznati šejh GB Hanikaha je bio čuveni alim i mutesavvif, šejh Ali dede Bošnjak.

Jedan od veoma uglednih i obrazovanih šejhova hanikaha je hadži Mehmed ef. Razin, sin Velijudin ef., rođen je u Sarajevu oko 1135. (1722/23), a umro 1200. (1785/86) u Meki. Radio je u Sarajevu kao mualim, zatim pisar mehkeme i konačno kao muderis i šejh Husrev-begova hanikaha.

Bio je pjesnik na turskom i arapskom jeziku i posebno čuven u sastavljanju kronograma. Slovio je kao dobar astronom i matematičar. Zbog visoke učenosti nazivali su ga “Marifetli” (vještak).

– Spomenuću i šehida šejha Muhameda ef. Hadžijamakovića, (a bio je šejh GHB hanikaha od 1865. do 1878.) koji je bio organizator i vođa bosanskog oružanog otpora austrougarskoj okupaciji BiH, a posebno Sarajeva, augusta 1878. godine. GHB Hanikah je bio nezamjenjivi rasadnik intelektualnog kadra Bošnjaka i najstarija visokoškolska odgojno-obrazovna institucija na Balkanu – kaže Halilagić u intervjuu za Fenu.

Hanikah je krajem 19. i početkom 20. vijeka počeo da postupno prerasta u prosvjetnu ustanovu – medresu da bi se 1921. godine, odlukom Islamske zajednice, objedinili hanikah i Kuršumlija u jednu školsku ustanovu naziva Gazi Husrev‑begova medresa.

U hanikahu su se održavali derviški obredi i izučavao tesavvuf sve do 1949. godine. Posljednji šejh je bio halvetijski šejh, muderis, hfz. Džemaluddin ef. Hadžijahić. Danas se hanikah koristi za potrebe Gazi Husrev-begove medrese, te za promocije i izložbe.

Također je alim, muderis, sarajevski muftija Ibrahim ef. Bistrigi, glasoviti šejh halvetijskog reda, osnovao hanikah. Rođen je u Sarajevu, gdje je završio nauke, a zatim stupio u halvetijski tarikat kod šejha Muslihuddina Užičanina, od koga je dobio idžazet (diplomu) na šejhluk.

Podigao je 1635. godine, uz Gazi Mehmed-begovu džamiju, poznatiju pod imenom Bistrička džamija, tekiju tj. hanikah. Tekiju, kao halvetijsku, spominje i E. Čelebi u svome “Putopisu”. Šejh Bistrigi je umro 1659. godine u 120. godini života, a mezar mu se nalazi u otvorenom turbetu uz Carevu džamiju u Sarajevu, sa njene desne strane.

– Tekije su, pored vjerske imale i značajnu obrazovnu, socijalnu, humanitarnu i ulogu u razvoju kulture življenja, u svim vremenima. Vakifi su uz tekije podizali i biblioteke, imareta i musafirhane te slične objekte, s težnjom da ih pretvore i u kulturno-društvene centre. Ti centri postali su okosnica urbane sredine i usmjeravali opće kretanje u društvu, te su, osim, vjerske imali i odgojno-obrazovnu, socijalnu i društveno-kulturnu ulogu – ističe Halilagić.

Pripadnici tarikata su kroz tekijski život dali doprinos kulturi, u oblasti književnosti (i poezije i proze) posebno tekijsku književnost (tekke šiiri), arhitekture i umjetnosti a posebno husni hata (kaligrafija). Pojedine tekije imaju i ulogu kakvu danas imaju galerije umjetnosti sa levhama poznatih autora.

Pored tekija, sigurno je da su postojala i mjesta – objekti za sastajanje derviša, koji nisu imali svoju tekiju. To su bile kuće šejhova ili pojedinih derviša i ljubitelja tarikata.

Prema popisu Islamske zajednice iz 1930. godine, u Sarajevu su postojale pored Isa-begove i Gazi Husrev-begove tekije, i Skender-pašina tekija, Hadim Ali-pašina ili Gazilerska tekija, Silahdar Mustafa-pašina danas poznata kao Hadži Sinanova, Kaimi-babina tekija, Jedilerska, Nakšibendijska tekija na Mlinima, Mevlevijska Fadil-pašina tekija u Vogošći, Turnadedina tekija. Do danas su preživjele samo Hadži Sinanova tekija, Nadmlinska tekija i Gazi Husrev-begov hanikah.

Nije preživjela, kako kaže šejh Halilagić, ni Skender-pašina tekija nakšibendijskog reda. Sagrađena je oko 1500. godine, kao druga tekija u Sarajevu na lijevoj obali rijeke Miljacke na mjestu gdje se danas nalazi Dom mladih Skenderija.

– Skender-paša Jurišić, kao bosanski namjesnik, za vrijeme svoga trećeg namjesnikovanja u Bosni (1499.- 1500.), iz naklonosti i simpatija prema dervišima sagradio je veliku zaviju ovog reda, a do nje imaret i musafirhanu. Sa Soukbunara ja doveo vodu za svoje zadužbine, a na drugoj strani rijeke sagradio je karavan-saray u čijem je donjem spratu bilo 11 dućana od kojih je prihod bio namijenjen za tekiju i imaret – navodi Halilagić.

Svoje zadužbine na dvije obale Miljacke je povezao mostom. Na istoj lokaciji je Mustafa-beg Skenderpašić, 1518. godine podigao veliku potkupolnu džamiju, prvu ove vrste u Sarajevu, a uz džamiju i mekteb.

Skromne tekije

Među posljednjim značajnim šejhovima ove tekije je bio i poznati šejh, muderis i pjesnik Arif Sidki “Zelenko”. Šejh Arif Sidki Kurd je važio za vrlo obrazovanog i sposobnog muderisa, zbog čega je bio i veoma cijenjen. Bio je šejh tekije i muderis Misrine medrese na Atmejdanu i predavao Mesneviju, jer je bio i vrstan poznavalac perzijskog jezika. Pred kraj života odlazi u Istanbul gdje je preselio na ahiret i ukopan u haremu tekije Muradije u Istanbulu.

Tekija je zajedno sa džamijom i drugim pripadajućim objektima porušena 1935. godine, a minaret džamije je 1960. prenesen uz džamiju u Hrasnom.

Ali, postojale su manje zavije, skromne tekije. Zavija je predstavljala vezu sa lokalnim stanovništvom i okosnicu nastanka urbane sredine. Na indijskom potkontinentu zaviie se nazivaju džemaat-han (zajednička kuća). Danas se, naglašava Halilagić, tako zovu manje tekije čija je namjena obavljanje zajedničkog zikra.