Ramo Ademović najstariji je postač u Srebrenici: Na sehur ih budili pijetlovi

Ramo Ademović najstariji je postač u selu Pusmulići, koje je udaljeno petnaestak kilometara od Srebrenice. Ademovića koji ima 91 godinu zatekli smo na džuma-namazu u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici, a na naše iznenađenje da u tim godinama može doći do džamije, pa i klanjati, samo se osmjehnuo, te istakao da i posti.

Dobrog zdravlja

Kako nam je kazao, počeo je postiti u desetoj godini, otkad su, prema želji roditelja, morala postiti sva muška i ženska djeca, a neka ženska i dvije godine ranije. Dobrog zdravlja i vitalnog izgleda ovog ramazana je najstariji postač na području srebreničke općine.

Sjeća se da su postače njegovog sela u zoru budili pijetlovi, a mrsili su se po jedinom satu u selu, koji je imao jedan imućniji domaćin.

– On bi pred iftar na prozor stavio svoj kućni sat, a mi, djeca, kraj prozora bismo čekali kada će dati znak da je vrijeme iftara. Djeca bi zatim trčala svako svojoj kući uz povike: “Početak, početak!” – sjeća se Ademović.

U selu, kazuje, nije bilo džamije pa su se teravije klanjale u najvećoj seoskoj kući. Zbog dužine namaza i nedovoljno prostora djeca su bila oslobođena klanjanja tog vakta.

Učenje ezana

– Nekoliko godina kasnije određeno je po jedno dijete da uči ezan za prestanak posta i početak iftara pored kuće gdje se klanjaju teravije. Dječaci bi se s komadom kukuruznog, a poneko i pšeničnog hljeba, pečenim krompirom okupili oko mujezina i čekali da se oglasi. A onda bi nastala trka i vika po selu – prisjeća se Ramo ramazana iz svog djetinjstva.

Pamti i ramazane ljeti, kada se kosila trava, žnjela pšenica i kada bi uzrele trešnje. Cijeli se dan, kaže, radilo po žezi, bez kapi vode i hrane. Odmori u njivama bili su ispod nekog drveta u hladu, a često i pod uzrelim trešnjama.

Sjeća se i momkovanja

Ademović se sjeća i momkovanja tokom ramazana. Kaže da je najteže bilo momkovati ljeti. Tokom dana radili su se svi poljski poslovi, a sijela su trajala od teravije do sehura.

– Dođeš kući, taman zaspiš, a ono svane. Roditelji bude da se ide raditi u njivi dok nije ugrijalo. Kosi se trava do podne, a od podne se ide na žetvu pšenice, i tako sve do iftara, a tokom noći opet sijelo. Nikad dobrog sna – pamti Ramo.

Avaz