Vatrogasna vozila iz Živinica idu u svijet: Njemački kvalitet, bosanska pamet

Suad Bešlić se u oktobru 2017. godine vratio u Bosnu i Hercegovinu, te je odlučio da znanje stečeno vani primijeni u njegovoj domovini.

Odlazak iz BiH je gledao kao privremeni rad, uvijek je imao želju da se vrati. Život u Njemačkoj mu je donosio novac, ali veliki nedostatak mu je bio taj osjećaj pripadnosti koji tamo, tvrdi on – nije imao. Taj osjećaj, nisu mogli ni euri zamijeniti.

“Svaki put kada bih došao ovdje na godišnji i vratio se na privremeni rad. Neka me guta uhvati u grudima. Do Orašja ne pričam ništa. Vjerovatno svakog našeg čovjeka koji pođe odavde isti osjećaj obuzme. Nigdje nije lijepo kao u Bosni, ali odemo gore iz nekih sudbonosnih razloga. Neko je otišao trbuhom za kruhom, za hljebom. Uvijek mi je bila želja da se vratim u BiH, ta moja želja, dova se ispunila nakon 23. godine vratio sam se”, kaže Suad Bešlić, vlasnik firme SU-AD za proizvodnju vatrogasnih vozila.

Kvalitet vatrogasnih automobila koje su Made in BiH, prepoznaju u mnogim državama svijeta.

“Naše reference su bile kompletna Evropa. Isporučili smo od Luksemburga, Holandije, Njemačke, čak smo radili vojsku za Kinu. Trenutno radimo za bh. tržište, ali radimo i za hrvatsko tržište nadogradnju”, rekao je Bešlić

Trenutno rade na 5 vatrogasnih vozila tvrdi Bešlić i dodaje da su ih napravili sa kompletnom tehničkom dokumentacijom. Mi možemo serijsku proizvodnju bez problema raditi, ističe Bešlić.

Tokom razgovora za N1 odgovorio je na pitanje, kaje li se što je napustio sigurnost koju je tamo imao i došao nazad u BiH?

“Nisam se pokajao, ja sam najsretnija osoba u BiH. Zadovoljan sam i sretan jer sam kod kuće. Falio mi je taj osjećaj pripadnosti. Ostvario sam se u poslu, bio sam vrhunski stručnjak. Stan, automobil, dobru platu i sve. Jesam ovdje ušao u neuređen sistem, ali šta sam mogao očekivati… Bosna je zemlja izašla iz rata, naše je da naučimo i vratimo znanje. Da pomognemo BiH. Da se borimo za nju”, ističe Suad.

Kao neko ko je bio u Njemačkoj, ima poruku za mlade ljude koji razmišljaju da napuste državu:

“Jako bitno je reći ljudima koji odu iz BiH. Imao sam iskušenje kada sam u firmi doživio povredu na radu. Ostao sam i bez posla, uvijek ima neko ko ti rukom maše. To mi nikad nije bilo drago da se na taj način pokazuje, ta bahatost u firmi u kojoj sam radio. Preko noći sam ostao na ulici, socijalan problem. To je vjerovatno doživjela armija ljudi iz bh. koja je otišla tamo. Oni koji gore žive shvatiće o čemu pričam. Čovjek je uvijek stranac u tom društvu, koliko god se on trudio da bude nešto, imate neku granicu do koje možete”, rekao je Bešlić.

Sistemska podrška kao jedan od nedostataka

Suad Bešlić je u razgovoru nekoliko puta ponovio kako je pokušavao doći do političari koji su na vlasti, da ih na neki način stimulišu, da otkupe vozila i tako pruže sigurnost ovoj firmi i njenim uposlenicima, ali bezuspješno.

“Nemamo nikakvu pomoć od države, država nas ne prepoznaje. Sve se svelo na lokalnu politiku. Šteta što država ne daje šansu mladima, da prepozna među djecom talente da im pomogne”, ali poručuje kako ne treba odustati iz razloga što: “Ovo je najljepša zemlja na svijetu. Nije to toliko sređeno, politički utjecaj je veliki, ali možda možemo promijeniti nešto na tome. Da pokušamo da se ostvarimo i upustimo u biznis neki. Ništa se ne može preko noći ostvariti.”

Podrška sistema prema njegovim riječima manjka, ali želja za radom i sposobnost bh. radnika prkosi tom nedostatku.

“Ovdje bih pohvalio naše ljude radnike, kako su brzo to naučili, skužili. Imaju željom za znanjem. Ovo što mi pravimo ovdje je nevjerovatna priča“, kaže Bešlić.

Najveći uspjeh je HLF 3000, vatrogasno vozilo koje kaže on u Evropi više firmi radi, dok su ga oni ovdje sami napravili. Za kraj razgovora poslao je poruku političarima:

“Političarima bih poručio dajte malo pogledajte šta radimo. Dajte neki vjetar u leđa. Nemojte da ja moram trčati za vama. Prepoznajte naš trud i proizvod. Nemojte da dijaspora bude bitna pred izbore. Ima jako puno djece koji su velike škole završili. Da napravimo vezu među nama. Da neko ode za Njemačku treba mu 5 do 7 godina da se prilagodi sistemu. Šta bi mi mogli napraviti ovdje.”