Enis Bilen iz turskog Hataya: Kako smo preživjeli horor, sve oko nas se rušilo

Razorni zemljotres koji je pogodio Tursku nanio je ogromnu štetu i odnio hiljade života u nekoliko gradova u Anadoliji, pokrajini ove prijateljske zemlje, u kojoj žive i brojni Bošnjaci, čije porodice su tu doselile prije sto godina.

Porodica Bilen (porijeklom Gegić iz Sandžaka, op. a.) do zemljotresa, živjela je miran i život dostojan čovjeka u Iskenderunu, pokrajina Hatay, da bi se u nekoliko trenutaka sve promijenilo.

U noći kada se prvi zemljotres dogodio, Enis Bilen i njegova supruga Simya, spavali su u svom domu. Probudila ih je užasna buka, ormar koji je pao, kao i malter koji je padao po njima.

– Ja sam bio budan do dva sata ujutro, a prvi zemljotres dogodio se u 4.17 minuta. Supruga koja je ranije zaspala panično me probudila. U sekundi smo izašli iz stana, onako u pidžamama, ništa nismo ponijeli – priča Enis za Faktor.

Napolju ih je dočekao apokaliptičan prizor, kao iz horor filmova. Sve je bilo porušeno, ostaci kuća i zgrada zatrpali su i njihovo dvorište, uplašeni ljudi su trčali panično, vrisci su dolazili sa svih strana…

– Naša zgrada se nije srušila, ali su nastale velike štete od posljedica udara i više se tu nismo osjećali sigurno. Tlo je i dalje podrhtavalo. Popeli smo se na obližnje brdo gdje moji roditelji imaju kuću. Uzeli smo deke, nešto odjeće. Tu smo primili još nekoliko ljudi koji su ostali bez doma. Nekad poslijepodne dogodio se drugi zemljotres koji je izazvao još veću paniku jer su se srušile i one kuće koje su bile oštećene od prvog udara. Više se nismo osjećali sigurno ni u domu mojih roditelja, bilo nas je strah da će doći novi zemljotresi iste jačine ili jači – ističe Enis.

Otišli su u susjedni grad Adanu kod poznanika, no ni tu ih nije dočekala bolja situacija, zemlja je i dalje podrhtavala.

– U Adani su nam dali odjeću, dali su nam tople čajeve, dali su nam hranu. Ali i oni su pogođeni zemljotresom. Moj prijatelj sa univerziteta nam je savjetovao da odemo kod njegove majke u Mersin, koja ima kuću na dva sprata, gdje se možemo osjećati sigurno. Pristali smo, njegova majka nas je primila. ala nam je jedan sprat. Sve nam je osigurala – toplu odjeću, čajeve, hranu. I njene komšije su se pridružile. Donijele su odjeću, obuću, šta je ko imao – govori Enis.

U Iskenderunu, Enis je radio u najvećoj luci, na kojoj se dogodila snažna eksplozija, a gdje su i mnogi njegovi prijatelji i kolege izgubili živote. Enis je inače državni službenik, radi na carini.

– Ne mogu riječima opisati pakao kroz koji smo prošli, ali opet zahvalni što smo živi uopće. Trebat će dosta vremena da se vratimo normalnim životima. Ovdje je sve stalo, mnogi životi su izgubljeni. Još su neki zarobljeni ispod ruševina. Moji roditelji su srećom bili u Istanbulu kada se sve ovo dogodilo – kaže Enis.

Faktor.ba