Kako reklame znaju koje patike me zanimaju: Da li nas zaista prisluškuju?

Sadržaj na internetu nije besplatan. Svaki upit koji ste upisali u Google pretraživač, ostao je pribilježen i povezan sa vašim korisničkim nalogom. Do koje rečenice ste stigli kada ste čitali tekst o razlici među zimskim gumama, koliko dugo ste gledali YouTube video o šminkanju ili koji novinski članci su vam privukli pažnju – sve to su informacije kojima ste „platili“ vrijeme provedeno u digitalnom prostoru.

Sličan princip je i na društvenim mrežama. Koji su to profili na Instagramu koje najčešće otvarate i „lajkujete“, oko kojih tema na Facebooku se najčešće raspravljate, kakve video klipove najduže gledate na TikToku? Možda vi sebi ne postavljate ova pitanja, ali tzv. „algoritme“ u pozadini to itekako zanima.

Marketing konsultant Srđan Dukić kaže za portal UNA da ogromna količina podataka o našem „onlajn ponašanju“ ostaje kao trag u digitalnom prostoru, trag na osnovu kojeg sve navedene platforme mogu da „ponovo dođu“ do nas.

“Ne samo što mogu da nas „retargetiraju“, nego i da pronađu korisnike čije ponašanje je najsličnije našem, kako bi maksimizovali efekat promotivnih sadržaja koje plasiraju korisnicima”, kaže Dukić za UNU.

Kako to funkcioniše?

“Većina web-sajtova u sebi ima ugrađene alate kojima je zadatak da prate ponašanje posjetilaca. Najpoznatiji su tzv. „kolačići“, mali tekstualni fajlovi koji nose podatke o vašem digitalnom kretanju, a koji se pohranjuju u vaš internet pretraživač onog trenutka kada otvorite određeni web-sajt. Tu su i brojni drugi analitički i marketinški alati koji uspostavljaju dodatnu komunikaciju između vašeg uređaja i web-sajta kojeg posjećujete, a koji su nerijetko povezani sa prethodno pomenutim platformama”, objašnjava Dukić.

Sa druge strane, kaže, web-sajtovi kroz programsku integraciju omogućuju navedenim platformama da svoje oglase prikazuju i kod njih, a zauzvrat vlasnici web-sajtova dobijaju određen procenat od iznosa reklama.

“Zbog toga često možete vidjeti da web-stranice koje posjećujete imaju prozorčiće sa reklamom i oznaku „Oglasi od Google“ ili „Google Ads“ jer su isti integrisani na stranicu prilikom njene izrade”, priča Dukić.

Dodaje da sva ta količina podataka koju „ostavljate za sobom“ prilikom korištenja društvenih mreža, pretraživača i različitih web-stranica skladišti se na serverima velikih platformi, a potom obrađuje i vas kao korisnika svrstava u različite grupe korisnika.

“Na primjer, možda ste u ovom trenutku označeni kao „ljubitelj mačaka“, a možda se nalazite i u grupi „pretraživao automobile u zadnja 24 sata“. Ukoliko ste na Instagramu „lajkovali“ motivacione citate, možda su vas okarakterisali kao korisnika koji želi da radi na sebi, pa će poslije razmjene i obrade podataka Facebook da vam prikaže oglase za određene edukativne kurseve naredni put kada ga otvorite, a Instagram da vas dočeka sa „influenserom“ koji se bavi upravo temama za koje ste kroz „lajkove“, „šerove“ i komentare pokazali interesovanje.
Svakim danom mehanizmi za tzv. „personalizaciju“ oglasa na internetu postaju sve složeniji i efikasniji, a pitanje koje sve veći broj korisnika postavlja jeste upravo pitanje bezbjednosti”, jasan je Dukić.

On navodi da u cilju ograničavanja mogućnosti velikih platformi kada je riječ o obradi podataka, Evropska unija je donijela i tzv. „GDPR“ (Uredbu o zaštiti podataka), a slične zakonodavne inicijative se dešavaju i u drugim dijelovima svijeta.

“Međutim, navedene platforme insistiraju na tvrdnji da one ne čuvaju lične podatke o korisnicima i da se oglasi zasnivaju isključivo na programiranim automatizacijama, zbog čega zaposleni koji održavaju servise navedenih platformi nemaju mogućnost da „vide“ aktivnosti pojedinačnih korisnika, već se oni u sistemu vode kao neimenovane oznake koje se isključivo posmatraju u sklopu većih grupa”, ističe Dukić za portal UNA.

Bilo kako bilo, pored pitanja bezbjednosti koja su sve češća tema javnih rasprava, postavlja se pitanje da li bi internet kakvim ga danas poznajemo mogao da postoji ukoliko bismo platformama zabranili da koriste naše podatke.

“Većina platformi se finansira upravo od oglasa ili isti predstavljaju značajan dio poslovanja, a ukoliko bismo sve pomenuto zabranili i obezbijedili potpunu „nevidljivost“ našeg ponašanja na internetu, vjerovatno bi u nekom trenutku morali da platimo za sadržaje koje smo do sada koristili besplatno”, kaže Dukić.

Šta je bolje od navedena dva izbora i kakve posljedice bi, eventualno, oni mogli da nam donesu u budućnosti, pitanje je za neke nove digitalne generacije koje će se, sasvim sigurno, suočiti sa razrješenjem dilema koje smo u prethodnim decenijama otvorili.