Sidran: Pretežak dan između Hitne pomoći, KCUS-a i groblja

Status Abdulaha Sidrana na Facebooku od 23. januara ove godine. Tog dana je sahranjen Ivan Kordić, sarajevski pjesnik.

– Ne odoh da ispratim Ivana.

Opet mi se otrgla leća u lijevom oku. Nešto sam uradio, u neznanju, nehotice, što je nju pomaklo, ili izbacilo iz očne duplje. To nije dioptrijska, nego terapijska leća. Bolest oka zove se erozija rožnjače i lećin je zadatak da spriječi dodir između rana na rožnjači i očnog kapka.

Neopisivi su bolovi, kad se kakvom baksuzu takav belaj dogodi. Pa još u dan vikenda, kad u dežurnim službama hitne pomoći nemaju oftamologa, a doktori opće prakse s razlogom bježe od tog da barkaju u bolesno ljudsko oko.

Bolovi su nesnosni

Poskočili svi Sidrani, iznazivali sve što u gradu postoji, da nevoljniku pomoć pruži. Koja sreća! 22 su sata, a na Klin. centru ima dežurni oftamolog. Snijeg jeste zatrpao puteve, ali su sarajevski taksisti moja raja, to ćemo riješiti. Bolovi su nesnosni – istjerujem Biju iz sobe, da ne gledam kako, bespomoćna, plače pokraj mene, koji vrištim. Zato ću ja pravo na Kl. centar, a Tarik neka ide u Hitnu, u Pofaliće, da uzme uputnicu pa je donese gore, gdje će mi, uz Božju pomoć, dežurna doktorica srediti leću i otkloniti nesnosne bolove.

Dade mi, brzo – Allah je nagradio! – nešto anestezijskih kapi, te započe pretrage. Bilo mi skroz viška ono prepoznavanje slova, ali kapi proradile, ništa ne boli, pa nek radi šta hoće. Važno je da ne boli, da ne vrištim na zvaničnom mjestu. Poče potraga za lećom. Samo što u nozdrve nismo zavirivali – nema je. Ispala, ko zna kad, u kući, dok mi je Bija pokušavala pomoći. OK. Sad će mi ova fina oftamologinja metnuti drugu, i Bog me veselio. Miran narednih 25-30 dana.

Kad šta će ti bit ?!

Sjedim naspram nje, između nas onaj dijagnostički aparat – tu se uturi brada, i stručna ruka začas usadi leću – gotov poso. Malo mi se ta pauza oduljila, pitam:

“Hoćemo li sad staviti leću?!

“Nemamo mi leća.”

“U oftamološkoj ordinaciji nemate leća?!”

“Nemamo. Ne trebaju nam. Samo dioptrijske imamo. Terapijske mozete kupit…”

Reče nešto, neđe, nisam upamtio.

“Pa, gospođo, ja ću poludjeti, čim, za 20 minuta, prestane djelovanje anestetika.”

“Nećete, nije to tako ozbiljno.'”

“Molim vas, znam šta me čeka, ne mogu shvatiti da nemate obične leće…”

“Nemamo. Ne trebaju nam.”

“Pa vidite da trebaju!”

“Ne trebaju nama nego vama.”

Šok. Da li sam dobro razumio? Njima, njoj, u oftamološkoj ordinaciji Kliničkog centra u Sarajevu – ne trebaju terapijske leće?

Tarik mi ogrće kaput, izlazimo šutke, kao neki, za nešto, krivci. Kafka. Jožef K.

Već u autu počnem cviliti, jaukati. Tarik sa volana naziva Hitnu – bio je tamo prije pola sata, sat, uzeo i na Kl. centar donio uputnicu – onaj ga glas otamo prepoznaje… Tako i tako, kazuje mu Tare… ‘Treba nam injekcija, da traje do 8 ujutru, kad ćemo to riješiti na klinici Svjetlost. Ima li to?

Izdrži, Avdo

Ima. “Voltaren”, u debelo meso. Traje 6, 8 sati…

A već je ponoć. U Hitnoj, jaučem ja, jauče u hodniku, kao da umire, neki momak, predoziro se.

Zaspim u kući, bez bolova, sretan.

Vrisnem oko 4, nema položaja glave, tijela…a da ih ne rastura bol, od nevidljivih ranica na rožnjači lijevog oka.

– Izdrži, Avdo, izdrži do 8, znalo je biti i gore, pa si izdržo.

Sredila me, na klinici Svjetlost, u Bolničkoj ulici, divna dr. Ajla. Ruka joj tako laka da nisam ni primijetio kad mi je ugradila leću. Dade mi nekoliko važnih savjeta, nešto posebnih lijekova, za nepredviđene situacije… Dogovorismo termin kontrole…

Satrven, smožden – a sretan što me ništa ne boli – odspavah u komadu punih 5 sati! Ne pamtim da se tako ikad zbilo, osim u davno doba, dok sam pio…

I ne ispratih svoga Ivana.

Oprosti mi, brate moj !

(Sarajevo, 23. 1. 2023.)

Napomena: S velikim ubjeđenjem da će nam Avdo zamjeriti što smo prenijeli njegov status bez pitanja, objavljujemo ga na vlastitu odgovornost.