Dr. Jasmin Milić za 072info: Ili mijenjaj sebe ili mijenjaj ime!

U povodu Molitvene osmine za jedinstvo hrišćana, koja se obilježava od 18. do 25 januara, o ekumenskim i dijaloškim temama za 072info razgovarali smo s dr. Jasminom Milićem, biskupom Protestantske reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj.

1. Iako smo imali priliku čitati na službenoj stranici Vaše crkvene zajednice, možete li za naše čitatelje ukratko kazati šta to podrazumijeva pomenuti molitveni period hrišćanskih crkava?

Hvala Vam što ste mi ukazali čast da progovorim za Vaš portal i temi ekumenizma. Treba reći da je ekumenski pokret nastao u 19. stoljeću među protestantima koji su, nažalost razdijeljeni u nekoliko konfesija. Glavni naglasak je bio na međusobnom razumijevanju i suradnji na misijskom području. Mnogo kasnije se ovome pokretu pridružuju rimokatolici i pravoslavni, koji dakako imaju svoju viziju ekumenizma koja se razlikuje od protestantskog razumijevanja. Molitveni tjedan za jedinstvo kršćana od 18 do 25. siječnja/januara nastao je među rimokatolicima koji su u tome tjednu molili za obraćenje „šizmatika“ (pravoslavne) i „heretika“ (protestante) i povratak u Katoličku crkvu na čelu s papom. To je donekle ublaženo nakon Drugog vatikanskog koncila, no Rimokatolička crkva i dalje, kao konačni cilj svojih ekumenskih nastojanja vidi vidljivo jedinstvo crkve.

Za protestantke molitva za jedinstvo kršćana podrazumijeva zajedništvo kršćana, zajedništvo u različitosti. Dakle, kršćani se trebaju međusobno upoznavati ali i zajednički djelovati na onim područjima gdje je to moguće. Svakako u ekumenskim nastojanjima treba izbjegavati prozelitizam, uvažavati drugoga i drugačijega i na njega gledati kao na brata i sestru čovjeka.

2. Koliko zaista danas hrišćani, ali prije svega crkveni poglavari žive ekumenizam, posebno ako se prisjetimo Hristovih riječi. „Da svi budu jedno…“?

Ja bih rekao da oni koji su doista kršćani/hršćani, koji žive svoju vjeru, oni ne mogu imati, kako je to netko rekao, manje braće i sestara nego li što nebeski Otac ima djece. U tom smislu, pravi vjernici već jesu jedno. Pravi rimokatolik će u pravoslavcu i protestantu prepoznati brata u Kristu i obrnuto. Isključivost koja je na ovim našim prostorima povezana s etnofiletizmom, nema veze s Kristovom naukom. Poglavari se uglavnom zadrže na formalnim susretima, kurtoaznim ophođenjem prema drugima, dok se pravi ekumenizam ipak živi među vjernicima koji su susjedi ili robina jedni drugima.

3. Imamo li snage izaći iz komfora teološko-folosofskih fraza i definicija te početi živjeti zajedništvo?

Čovjek koji poštuje drugoga, svjedoči i svoju vlastitu vjeru. Svi smo mi i po uvjerenju dio naših vjerskih zajednica. No, naše uvjerenje ne smije biti prepreka da razvijamo zajedništvo i s onima koji drugačije vjeruju, ili uopće ne vjeruju. Mi smo na ovim prostorima, posebno na prostoru BiH (koja je i moja zemlja rođenja) svjedočili kakva je snaga zajednštva i međusobnog poštovanja, i koja je razorna moć kada vjera (koja je u većini slučajeva neodvojiva od nacionalnog identiteta) postaje razlog za odbacivanje drugoga. Naravno, radi se o zloupotrebi vjere jer niti jedna vjera u svojoj suštini nema takvu agendu. U tome smislu uloga vjerskih poglavara je veoma važna.

4. Znamo iz našeg bosanskohercegovačkog iskustva da je veoma važno da većinska zajednica daje snažnu podršku dijalogu i predvodi ga, Vi živite u Republici Hrvatskoj, iz te perspektive najveća odgovornost je na Rimokatoličkoj crkvi kao dominantnoj i većinskoj, kakvo je stanje?

Da, kako sam već napomenuo, uloga vjerskih poglavara, posebno većinske ili većinskih vjerskih zajednica je od izuzetne važnosti. Što se tiče Hrvatske, Rimokatolička crkva ostvaruje dobre ekumenske i međureligijske odnose. Naravno, uvijek ima mjesta za bolje i u tome smislu bih rekao da je možda potreban ozbiljniji dijalog koji je puno više od susreta i međusobnog uvažavanja.

5. U posljenje vrijeme jača dojam da se o vjeri mnogo govori, ali da imamo malo konkretnih djela, jasno nam je da to znači da se moramo mijenjati, prema sebi i svijetu oko nas, posebno ako želimo da budemo autentični vjernici?

Da našim prostorima je jačanje religioznosti, kako sam već spomenuo, povezano i s nacionalnim osjećajima. Mnogima je važno da se nominalno deklariraju kao pripadnici „svoje vjere“, iako im život nije svjedočanstvo te iste vjere. A upravo je tu rješenje mnogih naših nesporazuma. Jer ako svatko doista živi svoju vjeru, tu neće biti mjesta isključivosti, nepovjerenju, mržnji, odbacivanju. Priča se kako je Aleksandar Makedonski u svojoj vojsci imao problematičnog vojnika koji se poput njega zvao Aleksandar. Jednom ga je pozvao i rekao mu: „Ili mijenjaj sebe ili mijenjaj ime“. To je ono što i Bog nama govori. Ako se nazivamo pripadnicima ove ili one vjere a naš život svjedoči nešto drugo, sramotimo ne samo svoju vjersku zajednicu već i Boga u kojega, tvrdimo da vjerujemo.

6. Vaša poruka povodom molitvene osmine, ali i općenito u kontekstu pomenute ekumenske, ali i međureligijske saradnje?

Jedni bez drugih ne možemo. Zato je važno ne samo da se uvažavamo, toleriramo kako to često govorimo, već da u drugome prepoznamo sliku Božjeg stvaralaštva te zajednički gradimo društvo u koje nas je Bog postavio. U njemu ima mjesta za sve.

Oče Biskupe, hvala Vam i dobro nam došli u Zenicu!
Hvala Vam. Rado ću se odazvati Vašem pozivu.