TUŽNA PRIČA IZ BIH | Zineta Mutapčić: Iz blizanačke trudnoće, preminula kćerka nakon rođenja

Gubitak djeteta u trudnoći zbog pobačaja ili mrtvorođenosti još je tabu tema u cijelom svijetu, povezana sa stigmom i sramom. Mnoge žene još ne dobijaju odgovarajuću skrb s poštovanjem kada im dijete umre tokom, ili nakon trudnoće. Tabu tema, nažalost, još je na našim prostorima. S ciljem podizanja svijesti i važnosti o razgovoru i komunikaciji željeli smo uraditi upravo ovu temu, te smo sagovornice pronašli u grupu „Ilmi batin“, koje su željele podijeliti svoje priče o najvećem gubitku. Heroine, kraljice, zaslužile su da se njihova imena nađu na ovim stranicama.

Zineta Mutapčić: Iz blizanačke trudnoće, preminula kćerka nakon rođenja

Zineta Mutapčić (37) iz Gradačca u BiH, diplomirana ekonomistkinja, trenutno radi kao računovođa u lancu apoteka, majka je dvojice dječaka i sretno je udata. Svoju priču o gubitku djeteta počela je ovim riječima.

– U pitanju je bila planirana trudnoća, druga, blizanačka. Blizanačke trudnoće su same po sebi rizične i zahtijevaju više praćenja i kontrole. Tok trudnoće je bio uredan, od začeća do razvijanja oba ploda. U 22. sedmici sam prvo dobila trudnički gastritis zbog kojeg sam ležala nekoliko dana na poznatom B odjeljenju na Odjelu ginekologije UKC Tuzla. Nakon 2-3 sedmice su počele aritmije zbog kojih sam također bila smještena na nekoliko dana u bolnicu, gdje mi je utvrđen razmekšan grlić materice te diletacija od 3 cm. Vraćena sam kući uz komentar doktorice, da ona ništa ne može uraditi povodom toga jer sam kasno došla te da samo mirujem i molim Boga da sve dobro prođe, pa sam vraćena kući na mirovanje.

Nekoliko dana je ležala kući, nakon čega je osjetila bolove u donjem dijelu stomaka zbog čega se odmah javila na UKC.

– Ctg nije pokazivao kontrakcije i rečeno mi je da su lažne, da možda čak i umišljam. Nekoliko puta sam skretala pažnju na iscjedak koji se javlja na što nije bilo neke posebne reakcije sve dok tokom vizite nisam razgovarala s doktoricom gdje sam spomenula iscjedak i bolove, nakon čega sam pregledana. Urađen mi je amnisur test iscjetka (test kojim se utvrđuje da li je u pitanju plodova voda) što je isti i potvrdio. Objasnila mi je da bi ona željela uraditi hitan carski rez jer se boji da u slučaju prsnuća vodenjaka bebe mogu dobiti infekciju na što sam pristala iako sam bila u 31. sedmici trudnoće.

Kako nam je kazala, bebe su rođene hitnim carskim rezom, odlučila se za spinalnu anesteziju, jer je željela biti prisutna kad se bebe rode.

– Odmah po rođenju tim pedijatara je preuzeo bebe i odveo na Odjel intenzivne njege Dječije klinike UKC-a, dok sam ja ostala na Odjelu ginekologije da se oporavim. Četvrti dan nakon porođaja otpuštena sam kući, i tad sam ih prvi put vidjela u inkubatorima. Rođeni su dječak i djevojčica, oboje težine oko 1.700 grama. Dječak je po rođenju oživljavan jer je imao RDS, a ona je odmah bila stabilnija. Dobila je maksimalnu ocjenu za prematuruse, skinuta s mašine za disanje kroz jedan dan i prvih 7 dana (prema informacijama koje smo dobijali) bila stabilna. Sedmi dan života su joj prokrvarila pluća, i morala je biti vraćena na mašinu, nije mogla samostalno da diše. Njena borba i krize su trajale šest dana, da bi nas 13-ti dan njenog života obavijestili da, nažalost, nije uspjela da se izbori, da su pluća bila previše oštećena da bi mogla izdržati.

Tužna zbog cijele situacije, i kako kaže donekle prazna, jer je željela imati troje djece, ipak nisu više pokušavali imati djecu.

– Zbog svega što se desilo, a i godina (ja 37., muž 42.) odlučili smo da ostane kako jeste. Uvijek se pitam jesam li pogriješila što sam pristala na hitan carski rez, jesam li mogla insistirati da ih ne razdvajaju po rođenju, da budu u jednom inkubatoru… Pitam se kako bi ona danas izgledala, kako bi izlazila na kraj s braćom… Dosta pitanja je u mojoj glavi.

Kaže da nema problema razgovarati o nesreći koja joj se dogodila, te da, iako su danas te teme još tabu, bitno je pričati.

– Smatram da se iz razgovora s drugim roditeljima i njihovim iskustvima može saznati nešto novo što ni sami ne znamo, a može se pomoći. Donekle sam i ponosna što mogu da ispričam borbu koju je nakon Zinaidine smrti prošao njen brat blizanac, kako bih ohrabrila druge roditelje prematurusa da su to veliki i snažni borci.

Stručnu pomoć sama od sebe nije potražila, ali prije nego je otpuštena iz bolnice, zadržali su je sa sinom na Odjelu neonatologije nekoliko dana i pratili je.

– Doktorica Evlijana Hasanović je rekla da su me zadržali na promatranju kako bi bili sigurni da ću se moći brinuti o djetetu i da je iznenađena i oduševljena kako se nosim s tim. Na jednoj od mnogih kontrola koje smo prolazili u narednim mjesecima rekla je da mi se donekle divi, jer je sama svjedok da se mnogi brakovi nakon gubitka djeteta, nažalost, raspadnu. Za mene odustajanje nije bilo opcija, koliko god da je boljelo i da boli. Kući sam imala muža koji se kao i ja doslovno raspadao od boli, dječaka od dvije godine kojem je nedostajala njegova mama i prijevremeno rođenu bebu koja se bori s raznim dijagnozama i kojoj treba pomoći da ozdravi. Muž mi je definitivno bio najveća podrška u svemu.

Savjet više

– Poručila bih svakoj mami, trudnici, da uvijek slušaju svoj osjećaj. Da je nekad bolje i pretjerati u opreznosti nego dozvoliti da nas nemar skupo košta. Živimo u neuređenom i korumpiranom sistemu gdje, ukoliko stvari prepustimo slučaju, možemo samo izgubiti. Čitajte, informirajte se, zapitkujte, tražite više mišljenja i osluškujte svoj organizam.

Azra.ba