Liječenje bh. heroine Sedine Muhibić traje više od hiljadu dana, ali od života ne odustaje: Najveću mi snagu daju moje doktorice

Dijete SOS sela, završenog fakulteta i donekle ispunjenih snova. Skijašica, glumica, lavica… Sedina Muhibić je nakon koronavirusa u bolnici provela skoro dvije i po godine. Sa pogrešnom dijagnozom i lijekovima borila se gotovo dva mjeseca. Htjela je odustati, no želja za životom ipak je preovladala. Ovo je njena priča.

Spasonosna igračka

Gdje pronalazi snagu? “Iskreno, ja sam iznenađena kako ljudi gledaju na mene i na moju životnu priču. Ne vidim tu ništa posebno. Imam osjećaj da bi svako na mom mjestu tako živio. Najveću mi snagu trenutno, s obzirom na to da sam bolesna, daju moje doktorice Meliha Čengić Hadžović, Emira Lukovac, Ermina Mujčić i Zina Lazović. Ne osjećam nikakav strah. Sve što sam prolazila, prolazile su sa mnom.”

Sedinino liječenje traje duže od hiljadu dana. Bila je i u Turskoj i u Švicarskoj. Razne su dijagnoze postavljane, Švicarci smatraju da je to long Covid jer su njezine komplikacije i počele s koronom. Treba reći da su doktori pohvalili tretman u Sarajevu.

– U Turskoj sam imala problem s jezikom, ali i nerazumijevanjem moje dijagnoze. Došla sam iscrpljena i umorna, ali nekako sam u svemu tome vidjela spas. No, doktori su rekli da neće raditi nalaze, već sam prošla 15 dana bespotrebnih pretraga. Osjećala sam se kao da gubim vrijeme. Tek kada ih je moja doktorica Meliha kontaktirala, rekli su mi da imam pametnu doktoricu i uradili ono što je ona tražila, priča Sedina, uvjerena da je liječenje u Turskoj otežalo njezino stanje.

– Postavljena je dijagnoza primarne imunodeficijencije, primala sam imunoglobuline. Ja vjerujem da su oni meni jedno vrijeme pomagali, ali zadnja tri puta sam oticala i loše podnosila terapiju. Imala sam veće bolove i žalila sam se, ali imam osjećaj da su doktori to shvatili kao da bojkotujem bolnicu. U Švicarskoj su ponovili nalaze i rekli mi da uopšte nemam tu dijagnozu, tako da otkako ne primam imunoglobuline, bolje sam.

Tokom liječenja dobila je igračku, koja joj je puno pomogla.

– Kada sam je prvi put ugledala, pomislila sam – šta će meni lutka, ali onda sam se počela zabavljati sa njom. Shvatila sam da je to personalizirana lutka, da ima istu majicu kao ja. I onda sam dobila ideju da joj stavljam bronile, CVK i šila sam joj odjeću. Doktori su mi dali svoje stare bijele majice, tako da sam od toga pravila odjeću za nju. Crtala sam ručno, poslije sam pravila avion, automobil, ormar, ski-postolje, zabavljala sam se.

Tako su joj dani u bolnici brže prolazili.

Osoba godine

Sedina je uprkos bolesti uspjela donekle ostvariti i svoje snove: završila je fakultet, ali još nije stala na skije nakon povrede noge.

– Moje tri želje su bile skijanje, gluma i pedagogija. Hvala Bogu, magistrirala sam pedagogiju, ali se ne bavim strukom. Druga želja bila je Sarajevo Film Festival, filmska industrija, tamo sam zaposlena i to čim sam završila fakultet. Htjela sam profesionalno skijati, ali nikada nisam uspjela. Imala sam razne povrede. Skijanje je jako skup sport i to je zaista bilo nemoguće finansijski tako da sam bila sretna da uopšte treniram. Trenutno stanje sa nogom je odlično, hvala Bogu, mogu i saviti koljeno nakon 9 godina, kaže Sedina, koja je zbog svoje istrajnosti proglašena osobom godine.

Oslobođenje