Zašto Srbija neće napasti Kosovo? Dijelovima međunarodne zajednice “kontrolirani haos” odgovara

Odnosi Srbije i Kosova pogoršani su od 1. novembra što je reakcija na odluku Vlade Kosova o promjeni registarskih tablica. Misija EULEX-a povećala je svoju prisutnost na sjeveru te države, a kamo sve to vodi pitali smo politologa Haruna Ceru.

Odluka o ukidanju registracijskih oznaka na Kosovu sigurno ima širi politički kontekst, koji pored onog historijskog ima i aktuelnu dimenziju kada je u pitanju odnos sa Srbijom. Šta se zapravo događa?

Dogovor o registarskim tablicama ispregovaran je u Briselu prije nekoliko godina, ali ga Kosovo nikada nije implementiralo. Vrlo jednostavno, postoje registarske tablice Republike Kosovo, a postoje i stare tablice koje su se koristile u bivsoj Jugoslaviji. Kosovo želi da u potpunosti integriše sjeverni dio zemlje u svoj sistem. Vlada Albina Kurtija je imala u planu da od 1. oktobra počne s implementacijom odluke o promjeni registarskih tablica, ali Kvinta je bila protiv toga da se to uradi u tom trenutku i zahtijevala je da se odluka prolongira. Nakon određenog pritiska, Kurtijeva vlada je saopćila da se implementacija odluke neće desiti od 1. oktobra, da neće biti kazni za kršenje odluke, ali da će od 1. oktobra do 21. novembra izdavati samo upozorenja. Nakon 21. novembra, kako je tada navela Kosovska Vlada, se trebalo početi sa kažnjavanjem svakoga ko se ne pridržava odluke o registarskim tablicama. Srbi na sjeveru Kosova su odlučili da u tom trenutku izađu iz kosovskih institucija, a predstavnici Srpske liste su dali ostavke na svoje pozicije. Ukupno se 578 policajaca povuklo iz Kosovske policije. Stvari će biti jasnije nakon 21. novembra, kada stupa na snagu navedena odluka o kažnjavanju. U širem politickom kontekstu jasno je da Srbija kada je u pitanju budući status Kosova i njena uloga pokušava ispregovarati maksimum, kako bi dobila optimum, a da je vlada Albina Kurtija, čini se, teži pregovarač od prethodnih pod vodstvom Thacija, Mustafe i Haradinaja. Međutim, jasno je da sigurnosni incidenti na kosovskoj granici, koji su u posljednje vrijeme česti, služe s jedne strane za mobilizaciju domaćeg stanovnistva ili izbornog tijela, a s druge strane za zastrašivanje, koristeći, ili prijeteći da će iskoristiti, to što se u politickoj teoriji zove “hard power”, odnosno vojnu silu.

Premijer Kosova Albin Kurti nedavno je ponovio svoj stav da neće dozvoliti formiranje “Zajednice srpskih opština” na sjeveru države ističući kako “ne postoje srpske opštine” već samo “opštine”. Koji je politički smjer Vlade Kosova? Šta su naredni koraci?

Kurti i nekolicina kosovskih zvaničnika su nekoliko puta ponovili da ne žele stvaranje druge “Republike Srpske na tlu Kosova i u regiji”, u smislu područja velike autonomije ili samoupravljanja, i da to neće dozvoliti. Kao što je slučaj i sa BiH, odnosno Dejtonskim mirovnim sporazumom i u slučaju Kosova postoji problem interpretacije različitih dokumenata o kojima se pregovaralo, odnosno prijevoda sa engleskog na domaće jezike i “wordinga”.

“Zajednica srpskih opština” je bila dio paketa iz Brisela 2013. godine, tzv. Briselskog sporazuma, a koja je trebala biti implementirana 2015. godine. Ukratko, prethodne Kosovske vlade, pod vodstvom Thacija i Haradinaja, su tvrdile da se takva zajednica može uspostaviti, ali samo uzimajuci u obzir Ustav Kosova i tzv. Ahtisaarijev Plan, bez izvršnih, judikativnih i zakonodavnih moći, dok Kurti tvrdi da ne postoje “srpske opštine” na Kosovu, kao što i ne postoje “albanske” ili “bošnjačke”.

Naredni koraci Kosovske Vlade, odnosno kratkoročni plan, je aplikacija za članstvo u Vijeće Evrope, stvar za koju vec dugo lobira i gdje postoje realne šanse za članstvo, ispunjavanje uslova za aktivaciju MAP-a za članstvo u NATO, te nastavak lobiranja za priznavanje Kosova kao nezavisne države, pogotovo u pet članica Evropske unije koje to još uvijek nisu uradile, Kipar, Grčka, Rumunija, Španija i Slovačka.

Dugoročni plan je dobijanje stolice u Ujedinjenim narodima i konačni sporazum o normalizaciji odnosa sa Srbijom. Koliko dug će ovaj put biti zavisi i umnogome od razvoja geopolitičke situacije, tvrdoći političkih pozicija Vlada Kosova i Srbije i stavu međunarodne zajednice, ali cilj je jasan.

Da li je pitanje Kosova danas najvažnije za SAD i Evropsku uniju kada je u pitanju Zapadni Balkan, posebno u sigurnosnom smislu?

Buduće odluke Kine kada je u pitanju njen stav prema Tajvanu, odnosi između Izraela i Irana, tok rata u Ukrajini, odnosno ruske agresije na Ukrajinu i generalno buduće političke alijanse i prioriteti svjetskih i regionalnih sila, što na istoku, što na zapadu, će znatno utjecati na buduću geopolitičku sliku svijeta. Regija Zapadnog Balkana nije isključena iz tih procesa, već, naprotiv, ona je nažalost, integralni dio tih previranja. Regija Zapadnog Balkana je uvijek bila plodno tlo za takve utjecaje, a i sami politički akteri na vlasti u zemljama regije ne rade na tome da pokušaju iskljuciti regiju iz tih tokova ili barem da je djelomično odvoje od istih, već, naprotiv, oni radi ličnih i partijskih interesa potpiruju nacionalne tenzije, ali i pozicioniraju sebe i svoje političke ideologije u svijetu koji se mijenja.

Politolog i politički analitičar Harun Cero

Neki bi rekli da određenim dijelovima međunarodne zajednice i stanje tzv. kontroliranog haosa u regiji odgovara. Međutim, regija Zapadnog Balkana u globalu, a pogotovo kada je u pitanju trenutna američka vanjska politika i kao što sam naveo, more bilateralnih i multilateralnih neslaganja i problema u svijetu, nije na prvih 10 mjesta prioriteta. Smatram da će SAD, iako još uvijek sigurnosno, a pogotovo ekonomski involviran u Evropi, biti u nekom trenutku spremna da “brigu o Evropi (EU) ostavi Evropljanima”, a da se ona u većini fokusira na druge dijelove svijeta, gdje vide veći geopolitički interes. Dobar primjer je i trilateralni sigurnosni sporazum AKUS, potpisan između SAD-a, Australije i Velike Britanije, a po kojem bi Velika Britanija i SAD pomogle Australiji da dobije podmornice na nuklearni pogon. Ovaj pakt, kojem su spremni pristupiti i Novi Zeland i Kanada, a kojeg su Francuzi nazvali “zabadanje noža u leđa” treba staviti u širi geopolitički kontekst u kojem sam upravo govorio i sporo političko pomjeranje SAD-a prema “novom Zapadu”.

Međutim, trenutno je SAD, pogotovo u sklopu NATO-a i u vezi ruske agresije na Ukrajinu, i dalje vojno i sigurnosno veoma prisutan u Evropi. Kada je u pitanje EU, ona se još uvijek snalazi u novoj geopolitickoj realnosti i traži načine kako da se pozicionira. U ovoj novoj geopolitičkoj realnosti regija Zapadnog Balkana bi za EU svakako trebala da bude prioritet, jer se radi o njenom susjedstvu. Kada su u pitanju BiH i Kosovo, ne treba zaboraviti da na Kosovu postoji kamp misije KFOR-a, odnosno privremena vojna baza SAD-a Bondsteel, za koju je premijer Kurti nedavno tražio da bude pretvorena u stalnu bazu NATO snaga. Tako nešto je traženo i u BiH, odnosno zahtijevala se uspostava vojne baze NATO-a kod Brčkog. Sigurnosno gledano, mislim da se, kada je u pitanju vanjskopolitički pristup SAD-a i EU-a, više radi o različitoj složenosti političkih problema u dvije zemlje. U diplomatiji je skoro uvijek slučaj da pokušate riješiti manje komplikovan problem, prije nego sto pristupite rjesavanju složenijeg problema. U ovom slučaju je po mom mišljenju BiH složeniji problem, jer su unutrašnje političke razlike ogromne, što nije slučaj s Kosovom, čiji građani su relativno homogenizirani kada je u pitanju budućnost i buduci politički pravac zemlje. Također, pogled iz susjedstva je ovdje vrlo važan, a kada je u pitanju BiH čini se da tu postoji veći nivo neslaganja u različitim zemljama, nego što je to slučaj s Kosovom.

Smatrate li da su press konferencije koje redovno održava srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, koje su često veoma dramatične, zapravo samo predstava za javnost i da će Srbija uskoro morati priznati Kosovo kao nezavisnu državu?

Gospodin Vučić je u zadnjih desetak godina razvio karakterističan politički stil predstavljanja u javnosti, čija je jedna komponenta stavljanje sebe u poziciju žrtve, ali i opisivanje najcrnijeg, odnosno najmanje optimističnog scenarija za budućnost njegove zemlje, regije, kontinenta i svijeta, za koji, ukoliko do njega ne dođe, a vjerovatno je velika, će on biti glavni “krivac”, odnosno “spasioc”. Na tome i na masno plaćenoj izboroj kampanji je dobio i nedavno održane izbore. Vučić i njegova vlada sigurno neće olako priznati Kosovo, mada je Tomislav Nikolić, bivši predsjednik Srbije i jedan od političkih mentora Vučica iza zatvorenih vrata, nekoliko puta naveo da je svjestan da će u jednom trenutku morati priznati Kosovo, a smatram da je i Vučić toga svjestan. Trenutna politicka igra Vuciceve Vlade”dobar” i “los” policajac, odnosno toplo i hladno, čini se da funkcioniše kada su u pitanju dijelovi međunarodne zajednice. Budući stav prema pitanju Kosovu, također, umnogome zavisi od stava ili “mape puta” Srpske Pravoslavne Crkve. Slično je i sa BiH, mada primjeri Kosova i BiH se ne bi ni trebali dovoditi u vezu jedan s drugim, jer se radi o dva potpuno različita politička problema i svaki zahtijeva individualni pristup. Mogući budući paketni aranžmani za dvije zemlje bi trebali biti neprihvatljivi.

Šta mislite o prijedlgu Kvinte čiji sadržaj nije poznat javnosti, a o kojem se špekulira da je način za Srbiju da prizna suverenitet Kosova?

U ovom slučaju ne postoji ništa zvanično, samo glasine. Postoji dokument kojeg je objavio kosovski novinski portal Nacionale, ali njegov izvor je nepoznat. Također, neimenovani kosovski zvaničnici su potvrdili da dokument postoji, ali da postoji neslaganje o tome šta zapravo piše u dokumentu. Dakle, radi se navodno o njemačko-francuskom prijedlogu za Kosovo, a koji je podržan od SAD-a. Srbija bi navodno po ovom dokumentu dobila znatnu finansijsku podršku i brzo članstvo u EU, dok bi Kosovo dobilo stolicu u UN-u, bez zvaničnog priznanja od strane Srbije. Također, postoje glasine da u dokumentu stoji da bi 2023. trebao biti postignut novi dogovor o normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije, a da bi se zvanično priznanje Srbije trebalo biti odgođeno, odnoso da bi se trebalo desiti kada zemlje budu članice EU-a.

Da li je moguć scenarij u kojemu dolazi do direktnog, vojnog sukoba ili napada Srbije na Kosovo uzimajući u obzir na sve međunarodne snage koje su tamo stacionirane?

Mislim da je takav scenario malo vjerovatan i smatram da Srbija, barem u ovom trenutku, kada je pod pritiskom da se pridruži zapadnim sankcijama Rusiji, kada joj zapadne investicije vise o koncu, a istovremeno kada Rusija u Ukrajini ne ostvaruje očekivan napredak, nije spremna na takav korak. Štetilo bi joj na svim poljima, od ekonomije do sigurnosti, a izgubila bi “leverage” i mogućnost da diplomatskim putem dođe do zacrtanih vanjskopolitičkih ciljeva. Politika neutralnosti u trenutku potencijalnog napada vise ne bi bila održiva.

Klix.ba