Imala samo 25 kad je ubijena: Ratni dnevnik Dževide Mumbašić svjedočenje o dešavanjima ’90-ih

Četrnaesti juni 1992. godine, nedjelja. Ujutro oko pet sati rodila sam jednu malu, mrku djevojčicu. Petnaesti juni, dan sam provela sa svojom malom bebom.

Ovo je samo jedan dio iz ratnog dnevnika Dževide Mumbašić iz Sniježnice kod Teočaka u Bosni i Hercegovini.

Ubijena je tri mjeseca nakon ovog pisanja. Imala je samo 25 godina.

Njen dnevnik, trudničku haljinu, pisaću mašinu koju joj je muž Hajrudin kupio jer je voljela pisati, a nije nikada počela, njenu fotografiju, ličnu kartu, štednu knjižicu, poklonila je njena kćerka Šeherzada Ćosić Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida u Sarajevu.

Šeherzada (30) je bez majke ostala kada je imala samo tri mjeseca i 13 dana. Danas je udata i majka dvoje djece. Živi u Teočaku gdje je i rođena tih ratnih godina.

Pisala pjesme i bilježila događaje

– Ove stvari je moja tetka sačuvala tokom rata. Tu je njena pisaća mašina, koju je dobila od mog oca. Voljela je da piše pjesme, bilježila je događaje iz rata. Pisala je dnevnik tokom rata, pisma svojim najbližim. U slučaju da joj se nešto desi, napisala je i porodično stablo njene porodice. Kada je moja majka poginula, bile su zajedno. Stvari, kao i mene, je ponijela sa sobom. I ona je tada imala bebu. Kada je majka ubijena, ona me čuvala, hranila kao i svoje dijete – ispričala je Šeherzada.

Tokom rata su većinu vremena provodili u skloništu u jednom podrumu.

– Bilo je zagušljivo. Nismo bile same tu, bilo je još ljudi. I moja tetka je bila tu sa svojom bebom, ali u tom trenutku je otišla po mlijeko sa njom. Moja majka je ostala tu sa mnom, da uzme čistog zraka. Bilo je mirno. Tada je u blizini pala granata, a nju je geler pogodio u predjelu stomaka. Pala je preko mene. Kada su izašli, čuli su da beba plače. Kada su prevrnuli moju majku, vidjeli su mene. Ona je već bila mrtva. Imala je 25 godina – ispričala je Šeherzada.

Porodica je do rata živjela u selu Mumbašići na području Teočaka. Selo je među prvima u tom području zapaljeno. Tada su izbjegli u Sniježnicu gdje se nalazila njihova familija.

– Tu su došli da se sačuvaju od rata. Svi su bili tu, dajdže, nena, otac… – kazala je Šeherzada.

U ratnom dnevniku njene majke na jednoj stranici je napisano je: “27. septembar 1992. godine, Sniježnica. Dževida sahranjena u 9.20 naveče”. Taj dio u Dževidinom dnevniku napisao je njen muž Hajrudin kako bi se znalo da je poginula i kako bi se nastavilo pisanje.

– Moj otac je samo zapisao kada je poginula i kada je sahranjena. Napisao je da se to ne zaboravi. Nakon toga je napisao i neke stihove – ispričala je Šeherzada, koja je također napisala dnevnike koje je donirala Muzeju, a gdje je pisala o svojim događajima i emocijama.

Djetinjstvo i period odrastanja provela je uz tetku Halidu Dervišević, tetka i njihovu djecu. Kako je kazala, bili su u Njemačkoj. Kao dijete nije shvatala šta se desilo i dešavalo.

Šeherzada nije zapamtila majku

– Na majku nemam nikakvih uspomena. Nisam je zapamtila, imala sam samo tri mjeseca. Nemam nikakav događaj, nešto da se sjećam i po čemu bih znala da sam imala majku. Odrastala sam kao sa tri roditelja. Kada sam bila mala, meni je to tako djelovalo. Tetka mi je bila kao majka, a imala sam dva oca. Živjeli smo kao porodica. Tada nisam toliko osjetila nedostatak majke, u periodu kada smo bili u Njemačkoj. Pričali su mi o svemu, ali meni je tada bilo lijepo. Međutim, kada smo se vratili iz Njemačke, otac i ja u Mumbašiće, a oni u Janjare, tada sam tek shvatila šta to znači, kada sam se sa ocem morala sama vratiti u rodno mjesto – prisjetila se Šeherzada kroz suze.

Tada je bio jako težak period za nju. Tada je, kako je kazala, osjetila da nema porodice.

Teško joj je kada danas čita dnevnik majke Dževide.

– Kada čitam dnevnik, imam osjećaj kao da je predosjetila da će umrijeti. Ocu je napisala ako joj se nešto desi, da me othrani, da budem dobra, da imam lijepo djetinjstvo – izjavila je Šeherzada.

Lične stvari majke odlučila je donirati Muzeju. Na to se odlučila, jer želi da su očuvani i na sigurnom.

– Prošlo je 30 godina. Svaki put kada uzmem dnevnik da pogledam, vidim da se tinta briše, cijepa se. I to me boli. Gubi se jedino što je ostalo od moje majke. Ovo za mene ima veliku vrijednost, a možda moja djeca to neće shvatati kao ja – ispričala je Šeherzada.

Želi da napiše knjigu

Želja joj je da napiše knjigu na osnovu dnevnika njene majke.

– Već sam napisala jedan dio, i svoje neke emocije, događaje kroz život, kako sam proživjela djetinjstvo bez nje – dodala je Šeherzada.

Merisa Topalović, direktorica Privatne ustanove Bosanski muzeji sjećanja, kazala je da je priča Šeherzade Ćosić teška i potresna priča.

– Plan je da nastavimo dalju saradnju. Planiramo da budemo izdavači njene knjige koju će napisati na osnovu dnevnika svoje majke – kazala je Topalović.

Pozvala je ljude da ovaj Muzej bude mjesto gdje će sačuvati sjećanja na svoje najmilije koji više nisu među živima.

Anadolija