Prof. dr. Duraković: Vlasnici kapitala u BiH moraju shvatiti da je prošla era jeftine radne snage

Profesor na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS) Benjamin Duraković je prošle godine bio među dva posto najviše citiranih naučnika u svijetu. Duraković je tim povodom govorio za Klix.ba.

Ovaj industrijski inžinjer je prije akademske karijere radio u realnom sektoru. Bio je zaposlen u domaćim kompanijama, a radio je i u Sjedinjenim Američkim Državama – bio je zaposlenik čikaške kompanije S&C Electric. Riječ je o kompaniji specijaliziranoj za zaštitu i kontrolu elektroenergetskih sistema, a akademski radnik je od 2016.

Durakovićev istraživački rad je posvećen modeliranju i simulaciji, tehnologiji računarskog dizajna i proizvodnje potpomognute računarima (CAD/CAM), statističkoj kontroli proizvodnog procesa, inovacijama i kvalitetu. Recenzent je nekoliko istraživačkih radova na navedene teme. U fokusu njegovog rada je toplotna energija u građevinarstvu.

Za Klix.ba je govorio o tome kakav je životni put do toga da se bude među dva posto najviše citiranih naučnika u svijetu, koliko je tome doprinijelo to što je dobar dio karijere proveo u realnom sektoru, koliko kompanije u Bosni i Hercegovini prepoznaju ideje iz domaćeg akademskog svijeta, šta je konkretno fokus njegovog rada, šta smatra ključnim razlozima za uspjeh SAD-a i koje industrijske djelatnosti bi trebale biti osnova ekonomskog razvoja Bosne i Hercegovine.

Kakav je naučni, profesionalni, životni put do toga da budete među dva posto najviše citiranih akademskih radnika u svijetu?

Mogu reći da sam bio iznenađen i oduševljen informacijom kada me je kolega obavijestio da se moje ime našlo na listi među dva posto najutjecajnijih naučnika u svijetu za 2021. Uz sva ograničenja i prepreke jednog akademskog radnika, smatram da je to veliki uspjeh, uspjeh IUS-a na kojem sam angažovan i značajan uspjeh za našu državu.

Nedavno sam se počeo baviti naukom, da budem precizniji, počeo sam objavljivati. Prvi rad je bio objavljen 2016. i zato bi se moglo reći da spadam u relativno mlade istraživače koji su na početku naučne karijere.

Baviti se naukom znači voljeti taj poziv, rad sa dosta odricanja, malo ili nikako slobodnog vremena. Morate imati resurse, budžet i baviti se globalno značajnim temama radije, nego nekim lokanim pitanjima, objavljivati na pravom mjestu i kod najboljih izdavača. Kada je u pitanju citiranost radova, potrebno je da radovi budu vidljivi i dostupni drugim istraživačima. Da bi bili vidljivi i dostupni drugim naučnicima potrebno je da:

• Radove i knjige objavljuju izdavači koji su najbolje rangirani u svijetu;
• Objavljivati u publikacijama koje su indeksirane u citatnim bazama, a čime rad/knjiga postaju vidljivi i dostupni globalnoj akademskoj/profesionalnalnoj zajednici;
• Teme koje se istražuju budu interesantne globalnoj zajednici, da je riječ o nekim od gorućih problema u svijetu. Globalna priča zanima mnoge i stoga takvi radovi budu korišteni, dok lokalne teme imaju manje zainteresovanih.

Istraživanja kojima se bavim nisu besplatna i zahtijevaju značajna sredstva za repromaterijale, alate, mjernu opremu ili licence. Pisanje je najlakši dio posla. Prikupljanje podataka, eksperimenti, analize, pronalazak izvora finansiranja su teži dio posla. Doći do izvora finansiranja u našem okruženju je prava “umjetnost”.

Nažalost, niti jedan od mojih objavljenih radova ili knjiga nije nastao kao rezultat nekog domaćeg granta za nauku ili razvoj. Ipak, nastali su značajni radovi čiji citati su se našli među dva posto najutjecajnijih u svijetu, zajedno sa radovima naučnika sa Zapada koji su imali milionske budžete za svoje projekte.

Na Zapadu se lakše dolazi do grantova, jer su veća ulaganja u istraživanje i razvoj, veće su zajednice isl. Kod nas to nije slučaj. Svaki uspjeh na ovom polju ostvaren je uz mnogo više napora. Kad su u pitanju domaći grantovi za nauku te istraživanje i razvoj (R&D), moja iskustva nisu pozitivna. Primjetna je netransparentnost i dojam je da je lakše dobiti strani grant, nego neki domaći. Jednostavno, aplikacije nisu prolazile.

Svjež primjer netransparentnosti su rezultati javnog poziva za ovogodišnje finansiranje naučno-istraživačkih projekata Ministarstva za nauku, visoko obrazovanje i mlade Kantona Sarajevo, za koje nikada nisu dostavljeni, niti objavljeni komentari recenzenata projekta, niti kriteriji po kojima su aplikacije izabrane, odnosno odbijene.

Koliko je vašem naučnom uspjehu doprinijelo to što ste dobar dio profesionalne karijere proveli u realnom sektoru?

Moj prethodni angažman u industriji bio je dominantno u sektoru istraživanja i razvoja, na poslovima aplikativnog istraživanja i razvoja. U akademiju sam ušao s bogatim praktičnim iskustvom, što je donijelo određene prednosti. Stekao sam uvid iz prve ruke u stanje određenih sektora industrije kod nas i u SAD-u te prakse koje su zastupljene u SAD-u .

Ovo može u nekim situacijama da olakša akademski posao na polju naučno-istraživačkih projekata. Svjesni ste ograničenja, trendova, a to pomaže kvalitetnijem i učinkovitijem donošenju odluka. Angažman u industriji mogao bih povezati sa praktičnošću i učinkovitosti, a angažman u akademiji sa publikacijama i značaju publikovanja.

Koliko kompanije u Bosni i Hercegovini prepoznaju ideje, rješenja iz domaćeg akademskog svijeta?

Saradnja između industrije i akademskog sektora nije na nivou na kojem bi trebao biti. Kada se pogledaju djelatnosti kojima se bave domaće kompanije i njihov proizvod, moglo bi se postaviti pitanje da li domaće kompanije imaju potrebu za rješenjima iz domaćeg akademskog sektora.

Postoje izuzeci, ali za ovo čime se danas akademija u cijelosti bavi može se reći da je daleko ispred onoga čime se domaća industrija bavi i onoga što je njen proizvod. Naše firme će to usvojiti tek nakon što druge kompanije u svijetu to usvoje i ostvare uspjehe na određenom polju. Ovim se svrstavaju u grupu onih koji slijede druge, umjesto da postoji ta saradnja i budu lideri u nekim oblastima na tržištu.

Ne vidim da imamo zajedničkih projekata, da se zajedničkim naporima rješavaju problemi. Objavljeni radovi su jedan od boljih indikatora ove saradnje. Radovi nastaju kao rezultat završenih naučno-istraživačkih projekata. Ako se osvrnete na objavljene domaće naučne radove, možete zaključiti da ne postoji saradnja između naučnih institucija i industrije. Publikacije, nastale kao rezultat saradnje akademske zajednice i industrije, prava su rijetkost. Dolazite do zaključka da ovaj aspekt nije na nivou na kojem bi trebao biti.

Zašto je to tako? Pokušajte pogledati strukturu domaće industrije, djelatnosti kojima se bave i njihove proizvode. Potom probajte nabrojati sve naše etablirane brendove iz industrijske proizvodnje. Koliko je brendova iz industrije kućanskih aparata? Koliko je brendova iz industrije elektroničkih uređaja široke potrošnje? Koliko je brendova iz uslužnih djelatnosti?

Pokušavam reći da bez istraživanja i razvoja nema inovacija, bez inovacija nema brendova, bez brendova nema dobre zarade, a bez dobre zarade nema rasta životnog standarda i boljeg života u ovoj državi. Bez snažnih istraživanja i razvoja u industriji nema ni inovativnih projekata koji su glavna kohezija između akademije i industrije.

S obzirom na činjenicu da su istraživanje i razvoj u našim kompanijama zanemarivi, to je pokazatelj da industrija, ovakva kakva jest, ima veoma male potrebe za rješenjima iz akademskog sektora. Istraživanje i razvoj, odnosno inovacije i brendovi su pokretačka snaga i motor rasta životnog standarda svake zajednice.

Možete li objasniti ono što je trenutno fokus vašeg rada, a to je pitanje toplotne energije u građevinarstvu? Koji su vam ciljevi?

Energija u građevinarstvu nije jedino čime se bavim. Sticajem okolnosti na tu temu imam najviše publikacija. Generalno, područje inovacija je domen mog interesovanja. Pošto sam industrijski inžinjer, posvećen sam i drugim temama industrijskog inžinjerstva i menadžmenta.

U domen inovativnih rješenja spada i energija u zgradarstvu, a pitanje energije spada u jedno od gorućih globalnih pitanja. Zgrade su najveći potrošači energije – samo na grijanje i hlađenje zgrada potroši se skoro 40 posto globalne energije. Zbog toga zgrade imaju najveći potencijal, gdje se uz inovativna rješenja mogu napraviti značajne uštede.

Konkretno, bavim se integracijom materijala za pohranjivanje latentne toplote u strukturu i komponente zgrade. Riječ je o tzv. materijalima sa faznom promjenom (Phase Change Materials – PCM), koji npr. prilikom zagrijavanja fasade ljeti mijenjaju svoju fazu iz čvrste u tečnu i time upijaju toplotu (tzv. latentna toplota), sprečavajući zgradu od pregrijavanja.

Prilikom hlađenja zgrade, absorbovana energija ostaje zarobljena u PCM-u u formi latentne toplote i sprečava zgradu od “pothlađivanja” kroz predaju absorbovane energije konstrukciji zgrade. Ovim varijacija temperature unutar zgrade se značajno smanjuje u odnosu na zgrade izgrađene konvencionalnim materijalima. Time se doprinosi manjoj potrošnji energije – ljeti za klimatizaciju, a zimi za grijanje.

Radili ste u SAD-u. Šta smatrate ključnim za to što su SAD prva ekonomija svijeta i među tehnološki najnaprednijim državama?

Postoji niz faktora i okolnosti u proteklih 100 godina koji su pogodovali SAD-u da stekne i održi takvu poziciju. Zadržao bih se samo na neke od njih, a to su:

• Ekonomska globalizacija koja je donijela ubrzanu ekspanziju nauke i tehnologije;
• Kontinuirano investiranje u nauku, istraživanje i razvoj/inovacije, čime Amerika održava lidersku poziciju na svjetskom tržištu.

Globalizacija u općem smislu je donijela ubrzan razvoj nauke i tehnologije te je svako direktno ili indirektno osjetio pozitivne učinke ovih procesa. Amerika, kao pobjednica u Drugom svjetskom ratu, glavni je kreator i motor globalizacijskih procesa kroz umrežavanje regionalnih ekonomskih sistema u globalni.

Ovo daje određene prednosti američkoj ekonomiji kada je u pitanju pozicioniranje na rang listi. Zahvaljujući globalnim procesima i druge zemlje su ostvarile značajan ekonomski i tehnološki razvoj. Primjera radi, Kina nikada ne bi bila to što jeste, u ekonomskom i tehnološkom smislu, bez globalizacije. Globalizacija je otvorila Kini svjetska tržišta – da izvozi robu i usluge, a sa tih tržišta crpila je i sad crpi transfer tehnologija i znanja. Puno je ovakvih primjera. Da su ove države ostale ekonomski zatvorene, taj rapidni globalni razvoj nauke i tehnologije ne bi se desio.

Nećemo pogriješiti ako kažemo da čovječanstvo živi u eri globalnog blagostanja zahvaljujući globalizacijia. Znam da postoje i suprotna razmišljanja, ali probajte zamisliti kako bi ekonomija izgledala bez globalizacije. Zamislite brojne regionalne i najčešće nepovezane ekonomske sisteme sa ograničenim kapacitetima i resursima. To vam je kao da ograničite internet na jednu regiju i nemate pristup informacijama u drugim regijama. Tako je sa ekonomijom. Živjeli bismo u svijetu bez proizvoda i usluga iz Azije, Evrope ili Amerike, pa i vjerovatno bez tehnologija koje danas poznajemo te sa dosta nižim životnim standardom. Imali bismo samo ono što sami proizvedemo.

S druge strane, svaki poremećaj u globalnom ekonomskom sistemu osjetimo u našim lokalnim zajednicama, jer smo postali dio tog sistema. Na svjetskom tržištu kupujemo i na njemu prodajemo proizvode i usluge. Akademija i industrija sa ovakvog tržišta dobija radnu snagu i talente.

Investicije u istraživanje i razvoj u SAD-u na godišnjem nivou, prema nekim procjenama, iznose više od 700 milijardi dolara, dok 75 posto investicija dolazi iz privatnog sektora, tj. iz industrije. Zahvaljujući ovim investicijama, kroz inovacije, američka ekonomija i tehnologija kreiraju značajnu dodatnu vrijednost.

Ove investicije čine četiri posto američkog BDP-a, a SAD su među prva tri mjesta u svijetu po indeksu inovativnosti. Poređenja radi, investicije u istraživanje i razvoj u Bosni i Hercegovini iznose 0,2 posto BDP-a, pri čemu dominira javni sektor, što je još uvijek duboko ispod evropskog, odnosno globalnog prosjeka od 2,2 posto. Zbog toga je Bosna i Hercegovina iz godine u godinu na oko 70. mjesta po inovativnosti.

Koje industrijske djelatnosti bi trebale biti osnova ekonomskog razvoja Bosne i Hercegovine?

Ukratko, sve industrijske djelatnosti kojima se stvara značajna dodatna vrijednost trebaju biti osnova našeg ekonomskog razvoja, a to su istraživanje i razvoj, inovacije, brendovi. Trenutno ih ima veoma malo i zanemarive su. Kod nas dominiranju radno intenzivne djelatnosti u kojima se generiše mala dodatna vrijednost.

Prisjetih se razgovora sa jednim od vlasnika kompanije čija djelatnost generiše malu dodatnu vrijednost. On se žalio da nema odgovarajuće profile inžinjera i majstora u proizvodnji, jer svi odoše u Njemačku. Svjestan da njegov biznis generiše malu dodatnu vrijednost, sugerisao sam mu da poveća plate zaposlenicima. Ljutito je odgovorio da njegovi zaposlenici imaju dobre uslove za rad i plate više iznad prosjeka u zemlji. Kazao sam mu: Pošto imate dobre uslove za rad i plate iznad prosjeka, ne vidim problem da dovedete odgovarajuće kadrove iz Austrije, Francuske ili Japana i riješite vaš problem. Začuđeno me je pogledao i rekao: “Pa znate li vi koliko to košta, to naš biznis ne može podnijeti”.

Upravo ova njegova konstatacija govori kakve djelatnosti ne mogu biti osnova razvoja naše države. Ovakvim djelatnostima se ne može bolje živjeti, niti se može popraviti životni standard. Ne kažem da ih nikako ne trebamo, ali ne smiju dominirati i moraju biti svedene na minimum.

Ne možemo raditi šivanje nekavih krpa, savijati nekakve limove ili neke dijelove, za koje često ne znamo čemu služe, ili čak praviti stolice i očekivati da ostvarimo dobru zaradu. Nema tu dobre zarade. Na ovim djelatnostima je mala dodatna vrijednost i zarada se najčešće ostvaruje samo za manuelni rad. Gdje je u ovim proizvodima inžinjersko znanje za konstruisanje i razvoj? Neko ih je konstruisao u sklopu nekog inovativnog rješenja i taj neko uzima maržu na ime toga, ali ne mi.

Potencijalnim investitorima u proteklih 25 godina jedino smo promovisali jeftiniju radnu snagu i jeftiniju električnu energiju. To je rezultiralo radno intenzivnim investicijama koje u principu generišu malu dodatnu vrijednost. Dakle, privukli smo nekoga ko je imao problem u matičnoj državi da smanji trošak pojedinih komponenti svojih proizvoda. Ovo je bilo dobrodošlo u prvim poslijeratnim godinama.

Problem je u tome što se nismo odmakli od ove strategije privlačenja stranih investicija, pa još uvijek nudimo jeftiniju radnu snagu i struju kao našu prednost. Djeca tih radnika, nova stasala generacija, danas ne žele da rade za takve poslodavce. Žele viši životni standard i u potrazi su za boljom zaradom. Vlasnici kapitala moraju da shvate da je era jeftine radne snage iza nas.

Ovaj fenomen nije ništa novo, isti scenarij se dešavao u Kini, samo mi nismo ništa naučili. U početku su investicije sa Zapada u Kini bile u priobalnim područjima. Kada je standard u tim područjima porastao, radnici su tražili više plate koje nisu dobili, a investitori su preselili svoje fabrike sa priobalnih područja u unutrašnjost Kine. Kada je standard u unutrašnjosti Kine porastao, tada su izmjestili fabrike u Tajland. Kina je u međuvremenu ulagala u razvoj, inovacije i nove tehnologije, pa joj takvi investitori više nisu bili potrebni.

Taj scenario upravo se počeo dešavati kod nas. Domaći vlasnici biznisa, čije djelatnosti generišu malu dodatnu vrijednost, morat će da se sele u zemlje sa jeftinijom radnom snagom ili da ulažu u profitabilnije biznise u kojima značajno učešće ima znanje. Treća opcija bi mogla značiti produženje vlastite agonije ili eventualno bankrot.

Shodno tome, grane koje stvaraju značajnu dodatnu vrijednost, jedini su garant našeg ekonomskog napretka i višeg životnog standarda. To podrazumijeva djelatnosti u kojima dominira značajan udio znanja, prvenstveno znanje proisteklo iz istraživanja, razvoja, inovacija, pa i projektovanja. Podaci o tome koliku dodatnu vrijednost stvara bosanskohercegovačka industrija ne izgledaju optimistično.

Prema zvaničnim podacima, svega 380 zaposlenih je angažovano na istraživanju i razvoju u realnom sektoru, što predstavlja 15 posto ukupno angažovanih na istraživanju i razvoju. Preostalih 85 posto angažovani su na visokoškolskim ustanovama. Ovaj podatak govori da su istraživanje i razvoj u realnom sektoru zanemarivi i daje nam sliku cjelokupne domaće industrije. Ta slika pokazuje da su dominantne prerađivačka i radnointenzivna industrija koje stvaraju veoma ograničenu dodatnu vrijednost, a time i maržu. Kako da s ovakvom industrijom popravimo životni standard?

Kada budemo dostigli brojku od 38.000, umjesto trenutnih 380, angažovanih na istraživanju i razvoju u realnom sektoru, tada će naša industrija generisati dovoljno dodatne vrijednosti, pa će moći bez problema dobijati potrebne talente iz Austrije, Francuske, Japana ili bilo koje druge države. Tada nećemo imati potrebu da idemo u Njemačku u potrazi za boljim životom.

Istraživanje, razvoj, inovacije i brendovi su garant rasta životnog standarda. Ako gledamo po sektorima, moglo bi se reći da su značajna istraživanja i razvoj prisutni u farmaceutskoj industriji, a to svako može da vidi kroz brendove iz tog sektora. IT sektor, zahvaljujući globalnim kretanjima, ima sjajne perspektive i tu se dešava neka saradnja. Dakle, značajan potencijal za inovativna rješenja i brendove leži u farmaceutskom sektoru, poljoprivredno-prehrambenom sektoru, IT sektoru, namjenskoj industriji, sektoru energije kroz plasman na globalno tržište.

Šanse su nam u kastomiziranim proizvodima (proizvodnji prema specifičnim zahtjevima kupca). U tom slučaju bismo targetirali jedan uski segment na svjetskom tržištu koji nije toliko interesantan globalnim monopolistima. Taj uski segment ima specifične zahtjeve za koje bi naša industrija mogla raditi kastomizirana inovativna rješenja, a da se nikome od velikih igrača ne zamjeri. Dakle, moramo nuditi inovativna rješenja i graditi brendove ako želimo da bolje živimo.

Među dva posto najviše citiranih naučnika u svijetu su i Mirjana Maksimović, Asif Šabanović, Dejan Milošević, Almir Badnjević, Željko Stević, Osman Sinanović, Asim Kurjak, Mevludin Glavić, Enver Zerem i Izet Mašić.

Klix.ba