Faruk Šehić: Borio sam se u ratu za BiH i zato znam da Ukrajinci mogu pobijediti

Ljudi koji su preživjeli rat u Bosni i Hercegovini dobro znaju s čime se trenutno suočava ukrajinski narod a ono što su Slobodan Milošević i Radovan Karadžić govorili o BiH prije početka rata u zemlji je slično onome što je ruski predsjednik Vladimir Putin govorio prije napada na Ukrajinu, navodi bh. autor Faruk Šehić u tekstu koji je objavio ugledni britanski Guardian.

Šehić počinje tekst sa obzervacijom:

“Zaustavite osobu na ulici u Sarajevu i pitajte je šta misli o ratu u Ukrajini, a ta osoba će vam reći da misli da se skoro sve što se dogodilo u ratu u BiH dešava u Ukrajini.”

Navodi da se početak rata u aprilu 1992. godine smatra trenutkom kada je počela “nova era”, te da se vrijeme računa mjerilom “prije, za vrijeme i poslije katastrofe”

“Mjesec dana nakon rata u Ukrajini vidio sam kako su Ukrajinci počeli koristiti frazu “prije rata”. Prošli smo kroz sve što im se dešava, ali nas niko za to ne pita niti želi da pomognemo”, navodi Šehić.

“Rat vas navodi da počnete da gledate na život i smrt drugim očima”, piše on.

Objašnjava da je prije rata želio biti pjesnik i pisao “ultrametaforične i nerazumljive pjesme”.

“Nakon rata bio sam odlučan da pišem što jasnije i preciznije, posebno o ratnim događajima. Tada sam postao pisac. Rat je bio veliki katalizator u tom procesu”, ističe Šehić.

Zatim povlači paralelu sa ukrajinskom pjesnikinjom Daryanom Gladun, koja je opisala kako su događaji u Ukrajini promijenili njeno pisanje:

“Ostavila sam po strani metafore da govorim o ratu jasnim riječima, kako bi čitaoci širom svijeta bili pogođeni cinizmom, okrutnošću i neizbježnošću rata koji je Rusija donijela Ukrajini”.

Šehić ističe da su brojni sarajevski pjesnici otkrili da se njima dogodilo slično tokom opsade Sarajeva, te da je poznati slovenački pjesnik Tomaž Šalamun izjavio da je u potpunosti prestao pisati poeziju tokom rata u BiH.

“Vrijeme prestaje da otkucava tokom rata”

Dana 21. aprila 1992. godine počeo je napad Šehićev rodni grad. On je u to vrijeme studirao u Zagrebu, ali navodi da se vratio u Bosansku Krupu jer je znao da će rat uskoro početi s obzirom na to da su regularne i neregularne srpske formacije počele da napadaju gradove u istočnoj Bosni početkom aprila.

“Mogli su se vidjeti gradovi kako gore uz rijeku Drinu, prirodnu granicu između Bosne i Hercegovine i Srbije, iako se država još uvijek zvala Savezna Republika Jugoslavija. Ali od Jugoslavije nije ostalo čak ni slovo J jer su Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina proglasile nezavisnost i odvojile se od nje”, navodi on.

Opisuje kako pio pivo i slušao muziku na terasi kafića Casablanca u Bosanskoj Krupi kada je došlo do napada. Sjeća se da je u tom trenutku nosio Leviske, pernatu jaknu i Adidas patike.

“Bio je to divan dan, ali nešto poslije 18 sati počeo je artiljerijski napad. Tada sam shvatio šta znači izraz “u smrtnom strahu”. Militanti Srpske demokratske stranke, uz pomoć snaga bivše Jugoslovenske narodne armije, granatirali su grad sa okolnih brda”, opisuje on.

“Niti sam se dobrovoljno prijavio, niti sam bio regrut. Bili smo okruženi neprijateljskim snagama i nije bilo izlaza iz tog područja”, piše on.

“Uzeo sam oružje jer sam otjeran iz stana, ulice i kvarta. Moja savjest je zahtijevala da se borim”, dodaje.

Šehić se borio naredna 44 mjeseca, kao vojnik, a kasnije i kao oficir predvodeći jedinicu od 130 ljudi u teškim borbenim dejstvima na samom kraju rata.

Prisjetio se i kako je bio teško ranjen u lijevo stopalo i šest mjeseci bio primoran da koristi štake za hodanje.

Ubrzo se oporavio, te vratio u jedinicu i na iste dužnosti koje sam imao prije ranjavanja, kao komandir voda od 30 ljudi.

“Hronološko vrijeme prestaje da otkucava tokom rata. Nosili smo satove na ruci, ali su pokazivali besmisleno vrijeme. Bili smo odsječeni od ostatka naše zemlje i civiliziranog svijeta. Bili smo pet sati vožnje od Beča, barem prije rata. Sada smo živjeli kao da smo na kraju svijeta, pa je vrijeme bilo nebitno. U nama je otkucavalo novo vrijeme – ono koje brojite od trenutka kada vam se sruši idiličan, građanski život i postanete izbjeglica. Nakon prvih trenutaka šoka, brzo smo prihvatili apokaliptični način života”, piše Šehić.

“Iskustvo rata nije nešto što želite. Nijedna razumna osoba to ne želi. To je povratak u kameno doba i vrijeme robno-novčane razmjene”, navodi on, te opisuje kako su se obični predmeti, poput četkice ili paste za zube, ili đepnog nožića, mogli prodati da mnogo novca.

“Jednom smo to uradili: otišli smo u grad koji je daleko iza linija, popili pivo i slušali Whitney Houston kako pjeva I Will Always Love You na MTV-u. Nije kao da smo bili obožavatelji WHitney Houston. Više smo voljeli grunge, a prije toga smo slušali new wave, ali nas niko nije pitao za naš muzički ili bilo koji drugi identitet”, prisjeća se on.

“Nismo ni znali da nas srpski nacionalisti doživljavaju kao Druge, koje treba protjerati iz “srpskih zemalja”, ubijati, silovati i zatvarati u koncentracione logore. U ljeto 1992. godine, kada su srpska vojska i policija okupirale grad Prijedor, svi nesrbi morali su nositi bijele trake na rukama i kačiti bijele čaršave na prozore svojih kuća i stanova. Genocid je tu počeo, a završio se sudski dokazanim genocidom u Srebrenici u julu 1995. godine. U prijedorskim koncentracionim logorima u ljeto 1992. ponavljana je fraza “nikad više”, a sada se ponavlja i u Ukrajini”, objašnjava Šehić.

Međutim, ističe da, iako je sa porodicom, saborcima i sugrađanima prošao kroz najteže moguće patnje, nikada nije sebi dozvolio da mrzi čitav jedan narod.

“Mrzio sam samo ultranacionaliste i ratne zločince, ne i druge srpske ljude”, navodi on.

“Morali smo se boriti za svoj opstanak. A kada se tako borite, nikada ne možete biti poraženi jer nijedna ideja nije jača od ideje vašeg sopstvenog života. U ovom trenutku Ukrajinci se bore na život ili smrt. Najjači ste kada nemate šta da izgubite osim sopstvenog života,” podcrtao je.

Putin govorio slično kao Karadžić i Mladić

Šehić opisuje kako je u jesen 1995. godine grad konačno oslobođen, te kako je tada bio u ruševinama, ali kasnije obnovljen. Međutim, Šehić je tada također shvatio da “život više neće biti isti kao prije”.

“Sve ovo nije ono što trenutno brine narod Ukrajine u ovom momentu. Nadaju se da će se rat završiti što je prije moguće, ali rat ima svoju logiku koja nije nimalo nalik ljudskoj. Agresija na Ukrajinu ima sve karakteristike dugog rata na iscrpljivanje”, piše Šehić.

Prisjetio se kako je predvidio da će Rusi počiniti ratne zločine, navodeći da je “svakom ko je gledao i slušao Vladimira Putina bilo jasno da će uskoro uslijediti rat i zvjerstva”.

Putin je Ukrajinu tada nazivao lažnom državom, a Ukrajince lažnim narodom.

“Slobodan Milošević i Radovan Karadžić su govorili isto o Bosni i Hercegovini i Bošnjacima – da su lažni i da ne zaslužuju da postoje. Te su riječi kasnije pretvorene u najgore zločine u Evropi od Drugog svjetskog rata. Nadam se da zločini ruske vojske neće nadmašiti one koji su počinjeni u mojoj zemlji”, navodi, te dodaje da će “pune razmjere zvjerstava i zločina ruske invazije na Ukrajinu” tek biti otkrivene kada se rat završi”.

Najvažnije je, ističe on, da se ruska ratna mašina u Ukrajini razbije i zaustavi.

“Diktator razumije samo jezik sile, dok politika udovoljavanja jača njegovu moć. Ljudi u EU će morati napustiti svoju zonu udobnosti jer je to žrtva koja se od njih traži dok se Ukrajinci bore i umiru za održavanje mira i prosperiteta u EU. Ako Ukrajina bude poražena, nikada više nećemo živjeti u miru koji trenutno vlada”, upozorava Šehić.

“Gradovi Ukrajine biće obnovljeni iz pepela. Cijela zemlja može ponovo ustati. Ono što se ne može vratiti su mrtvi. Ove rane nikada ne zarastaju, ali sa njima se može živjeti, a to morate. Trauma gubitka vas obilježava i nikada vas ne napušta. Ali vjerujem u hrabrost i odlučnost ukrajinskih vojnika i građana, kao što sam vjerovao u nas. Verujem u pobjedu života nad smrću”, navodi on na kraju.

N1