Potresno svjedočenje srpskog vojnika: Iz gomile naslaganih tijela odjednom se pojavio dječak

U Haškom tribunalu do danas je bilo dosta potresnih svjedočenja o počinjenim zločinima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Međutim, 22. februara ove godine u Haškom tribunalu svjedočio je zaštićeni svjedok 101, bivši vojnik Zvorničke brigade VRS-a i očevidac strijeljanja zarobljenih Bošnjaka u Orahovcu, a svjedočio je u slučaju Popović i ostali kojima se sudi za počinjene zločine u Srebrenici. Njegovo svjedočenje ostat će upamćeno u sjećanju mnogih ljudi. Prenosimo najzanimljivije detalje spomenutog svjedočenja, prenosi bosnjaci.agency.

”A onda se dogodilo nešto strašno, nešto što je nevjerovatno da se može dogoditi. Nešto što ni do danas nisam mogao zaboraviti i neću nikada zaboraviti. Stalno razmišljam šta sve čovjek može uraditi drugom čovjeku.

Bez obzira koliko ste puta gledali strahote u raznim filmovima, dokumentarcima i sl., bez obzira koliko ste knjiga pročitali sa horor tematikom, knjiga koje vas natjeraju da plačete nad tuđom sudbinom, dozvolite mi da kažem to se ne može uporediti s onim šta sam ja vidio tamo.

Dobio sam dijabetes poslije toga. Iz te gomile naslaganih mrtvih tijela, koja nisu više ličila na ljudska tijela, to su bili samo komadi mesa, odjednom se pojavilo ljudsko biće. Kažem ljudsko biće, ali ustvari to je bio dječak od pet do šest godina starosti. To je nevjerovatan prizor.

Nevjerovatno. Ljudsko biće izlazi i ide prema putu, putu na kojem stoje vojnici koji automatskim puškama vrše strijeljanje. To dijete ide pravo prema njima. Svi vojnici i policajci koji su stajali na tom putu, ljudi koji su naučili ubijati, svi su iznenada spustili svoje oružje i sledili su se od tog prizora. Dječak je bio pokriven dijelovima crijeva i mesa drugih ljudi. Ispred vojnika je stajao jedan oficir, mislim da je bio pukovnik, arogantno se obratio vojnicima: ‘Šta čekate, završite s njim!’

Tada su mu vojnici, kojima uopće nije bio problem ubijati ljude, odgovorili: ‘Gospodine, imate pištolj, zašto vi ne završite s njim?’ Svi su nakon toga zanijemili. Tada se taj oficir obratio vojnicima: ‘Uzmite to dijete, stavite ga na kamion i dovedite ga poslije sa drugom grupom, tada ćemo završiti s njim.’

Dijete je bilo u šoku. Stalno je ponavljalo: ‘Baba, baba, gdje si?’ Vojnici su uzeli dijete da ga stave na kamion. Dječak se otimao, jer se sjećao da je već bio na tom kamionu. Tada sam ja prišao i rekao sam vojnicima: ‘Slušajte, odvest ću ga ja u svoj kamion, pustit ću mu muziku da mu odvratim pažnju od onoga šta se dogodilo. Upalit ću radio. Ušao sam u kamion i upalio svjetlo, upalio sam radio, pronašao lokalnu radiostanicu.

Rekao sam mu: ‘Hajde uđi, dođi meni. Vidi imam svjetlo, muziku. Iznenada me uhvatio za ruku.’ Ne bih želio nikome od vas da to doživite. Ja sam bio poznat kao jak i čvrst čovjek. Ali, nikome ne bih želio da iskusi takav stisak kao što je on moju ruku stisnuo. Bio sam šokiran snagom njegovog stiska.”

Zaštićeni svjedok 101 odveo je dječaka u Zvornik u bolnicu gdje ga je zbog rana koje je dječak imao odveo na hirurško odjeljenje. ”Kada sam ga doveo do hirurškog odjeljenja zgrabio me je za ruku, govoreći mi: ”Baba, ne daj da me odvedu, molim te.’

I dan-danas u ušima mi odzvanjaju njegove riječi. Dok ga je doktor pregledao i čistio sa njega ostatke ljudske utrobe i mesa, osjetio sam strašan smrad. Nikako nisam mogao razumjeti kako taj smrad nisam osjetio dok sam ga vozio kamionom do bolnice. Toliko sam bio šokiran čitavim događajem.”

Novi.ba