Kakvu pomoć borci mogu očekivati od svojih udruženja, zbog čega im se najviše obraćaju?

U Federaciji je trenutno oko 1.750 boračkih udruženja koji se finansiraju sa kantonalnog, federalnog nivoa, pa na godišnjem nivo za svoj ne(rad) dobiju najmanje 40, 60, 80 hiljada KM…, i s pravom se postavlja pitanja na koji način oni pomažu svojim članovima-borcima.

Pitali smo da li na njihovu pomoć borci ili članovi njihovih porodica mogu računati pri zapošljavanju, kod plaćanja troškova ukopa, liječenja, za hranu…

“Događalo se da borca nema ko da ukopa”

– Što se tiče zapošljavanja, mi smo prije dvije godine isposlovali Uredbu da prednost pri zapošljavanju imaju pripadnici boračke populacije i članovi njihovih porodica. To je Uredba koju je usvojila Vlada Kantona Sarajevo i koja obavezuje sve institucije koje je formirao Kanton Sarajevo, od javnih ustanova do javnih preduzeća, da prednost kod zapošljavanja daju borcima.

Što se tiče pomoći kod ukopa, za svakog borca u Kantonu Sarajevo koji umre porodica ima pravo na tri prosječna lična dohotka na nivou FBiH, a to je sada oko 3.000 KM – priča nam Ismet Imamović, predsjednik JOB-a “Unija veterana” Kantona Sarajevo.

Skrenuli smo pažnju da porodice umrlog taj novac dobiju tek kada donesu račune ukopa, te zatražili da nam odgovori da li pomažu kada porodice nemaju novca da ukopaju svog člana porodice koji je bio borac.

– Događalo se da mi dođu prijatelji od demobilisanog borca kojeg nema niko da ukopa. Možda sedam-osam puta, u tom slučaju mi odemo u Ministarstvo za boračka pitanja koje kontaktira pokopno društvo koje pošalje račun, Ministarstvo narudžebnicu i sa tim se završava sve – objašnjava Imamović.

Kaže kako ima slučajeva da borci traže pomoć u hrani ili neku drugu vrstu pomoći.

“Kupili 100 kompleta školskog pribora”

– Svakodnevno je borba, barem ja u Uniji veterana Kantona Sarajevo pokušavam izaći u susret jer svaki dan mi dođe po četiri-pet mojih članova koji traže pomoć za kupovinu knjiga, školskog pribora, za liječenje, hranu. Trudim se da svim članovima koji ispunjavaju uvjete i pomognem. Moramo vidjeti kakva su primanja.

Ukoliko čovjek zaista ima minimalna primanja izlazi se u susret i mi kao Unija veterana smo već ove godine, prije septembra, kupili 100 kompleta školskog pribora i podijelili, a početkom augusta smo podijelili više od 200 prehrambenih paketa. Više od 200 novčanih bonova gdje smo sklopili ugovor sa Bingom, koji su odštampali bon od 150 KM u kojem piše da se za njega ne može kupiti duhanski proizvodi i alkohol – govori Imamović i dodaje:

– Bilo je mnogo zahtjeva za pomoć pri kupovini lijekova gdje se trudimo da odmah djelujemo. Koordinacija boračkih udruženja KS se potrudila da preko Ministarstva za boračka pitanja, klubova zastupnika da se stavka za jednokratne novčane pomoći i pomoć u liječenju poveća i to je i urađeno. Značajan novac daje ministarstvo ukoliko su teži slučajevi, svima koji su podnijeli zahtjev.

Imamović je prokomentirao situaciju da u FBiH ima boračkih udruženja koja su sama sebi svrha.

– Što se tiče rada ovih nekih udruženja “tašna-pečat”, to je naša svakodnevnica. Ja se borim protiv takvih udruženja, ali politika ih je napravila, ona treba i da ih uništi. Svi koji ne održavaju redovne izvještajne skupštine svake godine i svake četiri godine izbornu skupštnu, slijedom tih događaja, Ministartsvo pravde i uprave bi trebalo takva udruženja brisati iz registra. Imate masu registriranih boračkih udruženja za koja nikada nisam čuo, a preferiraju da zastupaju neke boračke kategorije. To nema smisla – govori Imamović.

Razgovarali smo i sa Hamzom Krkalićem, jednim od osnivača federalnog udruženja Kamp boraca.

“Dobiju 40 hiljada KM, a finansiraju recepte od 10,15 KM”

– Prije nisam bio član niti jednog udruženja i nisam ni mogao tražiti neka svoja prava. Međutim, činjenica je da su boračka udruženja na budžetima i oni svojim članovima dijele novac, najviše ostaje to udruženjima, sekretar radi za plaću. Zatim, plaćaju se sjednice upravnog odbora, struja, telefoni i najmanje do pomoći dođe do borca. Uglavnom im kažu da se jave u BIZ-u (Boračko invalidska zaštita pri općinama), kantonalom ili Federalnom ministarstvu za boračka pitanja, dakle, samo ih preusmjere – govori Krkalić.

Pitali smo kako oni pomažu svojim članovima.

– Najveći uspjeh Kampa boraca je donošenje Zakona o demobilisanim borcima i članovima njihovih porodica na koji se čekalo skoro 10 godina. Mi smo bili inicijatori. Sa tim zakonom 40.000 boraca ima egzistencijalnu novčanu naknadu koja se isplaćuje mjesečno. Kamo sreće da je ministar Salko Bukvarević živ, demobilisani borci bi ostvarili još mnoga prava.

Mi nismo na budžetu, nemamo sekretare da plaćamo, egzistiramo od članarine. Ali kada porodica nekog našeg saborca nema novca da ga ukopa, mi između sebe skupimo novac i odnesemo porodici. Obraćaju se nama borci, pa kada je potrebno posredujemo kod Ministarstva za boračka pitanja ZDK – govori nam Krkalić i dodaje:

– Znam boračku organizaciju u Tešnju koja dobije 40.000 KM godišnje, sufinansiraju sa 10-15 KM neki recept i to je sve. A gdje su silna udruženja koja dobiju godišnje 60 ili 80 hiljada KM. Postoje i fiktivna udruženja koja nemaju adresu, kancelariju, a na budžetu su.

Faktor