Kako je Sarajka pobijedila opaku bolest: Rak mi je puno uzeo, ali uzela sam i ja njemu najvažnije

Sadija Kulovac jedna je od onih žena, istinskih heroina, koje nisu dozvolile da ih opaka bolest obori i savlada, nego su se uhvatile u koštac s njom, borile se hrabro 24 sata dnevno i na kraju pobijedile!

Danas, šest godine poslije uspostavljanja dijagnoze – karcinom na dojci – pedesetogodišnja Sarajka živi punim plućima, slika, crta, planinari, vozi bicikl, uživa u svakom trenutku sa svojim sinovima, familijom, prijateljima.

Šest godina borbe, ne može izbrisati, ali, kako kaže, i ne želi.

Sama napipala kvržicu

– Bolest me osvijestila, učinila da na trenutak stanem, zamislim se, odbacim sve ono što mi je nepotrebno, što me je do tada kroz život smaralo, gušilo, odredim prioritete i nastavim živjeti neuporedivo kvalitetnijim životom. Činjenica jeste – rak mi je, tokom godina borbe, puno uzeo, ali uzela sam i ja njemu ono najvažnije, nisam se predala i pustila da me uništi – govori Sadija na početku razgovora.

Kvržicu na lijevoj dojci samohrana majka danas dva odrasla sina sama je napipala i odmah otišla ljekaru. Na prvom pregledu ljekar joj je rekao “kako ništa nije strašno”, ali je u njoj, dodaje, nešta zvonilo na uzbunu i tjeralo je da potraži savjet drugog doktora.

– Otišla sam na Kliniku za onkološku i glandularnu hirurgiju na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (KCUS) gdje sam odmah podvrgnuta svim pretragama. Tokom ultrazvučnog pregleda na Klinici za radiologiju dr. Bajrović mi je kazala: “Došla si na vrijeme, spasit ćemo te”! Nakon toga urađena je mamografija, biopsija, magnetna rezonanca, tako da sam u periodu od mjesec, od trenutka kada sam napipala kvržicu, već bila operisana. Odstranjena mi je lijeva dojka (mastektomija), nakon čega sam bila podvrgnuta kemoterapiji, 18 sam ih primila. Sada je to sve iza mene, hvala Bogu. Sa terapijama sam završila, jedino svakih šest mjeseci odlazim na kontrolu, ja sam zdrava žena – naglašava Kulovac uz osmijeh.

Zahvalna je, kaže, dragom Bogu, na još jednoj pruženoj šansi na život, ali i ljekarima sa Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu koji su, dodaje naša sagovornica, prije svega dobri ljudi, a potom i pravi profesionalci.

– Kad se suočite sa takvom bolešću, onda vam bolnica postaje drugi dom. Hoću da kažem da ste često, iz raznih razloga, primorani odlaziti u bolnicu, a kada ste često tamo, imate priliku da sve vidite, doživite. Moja iskustva u tom dijelu zaista su pozitivna. Od samog dolaska na Grandularnu hirurgiju, odakle su me uputili na Radiologiju, ta ljubaznost ljudi koji tamo rade, urezala mi se u pamćenje. Spomenula bih dr. Erola Kapetanovića, koji me je operisao, dr. Edinu Baltu, dr. Jasminu Bajrović, dr. Vanesu koja je otišla u penziju, dr. Krakonja. Na Onkologiji dočekao me dr. Timur Cerić koji je prije svega divan čovjek, pa tek onda odličan ljekar. Volim to tako reći i svugdje to spominjem jer on sa pacijenticom razgovara bez ikakvog uvijanja, a to je bar meni puno značilo – govori Kulovac.

Sadija je nakon uspostavljanja dijagnoze morala promijeniti dotadašnji način života, a to je, kako kaže, podrazumijevalo eliminaciju svega onoga što joj pričinjava stres, sikiraciju i uvođenje zdravih navika.

– Po zanimanju sam grafički tehničar, ali to ne radim. Bavim se finim stvarima, umjetnošću, slikam na foliji, pravim ikebane, crtam, puno vremena provodim u prirodi, vozim bicikl, berem ljekovito bilje. Naravno, vodim računa i o prehrani, a to znači da sam smanjila unos pržene i prerađene hrane, a više uvela kuhano povrće, voće, ribu – objašnjava Sadija.

Podrška sinova i prijatelja

Prisjetila se i trenutka kada je sa Patologije dobila nalaz u kojem je pisalo – karcinom maligni.

– Stojim ispred DIP-a na KCUS-u i čitam, čitam, ali ne vjerujem, gledam oko sebe, ljudi i zgrade okreću se, a ja kao da sam u nekom ružnom snu iz kojeg što prije želim da se probudim. Cijeli moj dotadašnji život stao je u jedan djelić sekunde, kao neka knjiga čiji su se listovi tako brzo nizali. Prisjetila sam se supruga koji je prije 16 godina preminuo, svojih sinova zbog kojih sam se vrlo brzo vratila u stvarnost i pomislila: “Moram se sabrati i zbog njih učiniti sve da pobijedim to zlo koje je u meni”. Zaplakala sam, došla kući, a tu su me dočekali moja djeca, sestra i njena porodica. Zahvaljujući njima, ali i prijateljima, ženama u Udruženju “Renesansa” koje su nevjerovatna podrška, moja borba je bila puno lakša. Dobila sam nevjerovatnu snagu, sjećam se da sam nakon operacije odmah sutradan ustala i hodala po sobama u bolnici. Žene me u čudu gledaju i pitaju: “Kad si se ti operisala, a ja im odgovaram – jučer”. Ne mogu vjerovati da hodam i smijem se. Zbog toga su me na Grandularnoj hirurgiji prozvali “čelična lady”, a dr. Kapetanović mi je nakon takvog mog ponašanja rekao: “Ti si ovo već pobijedila!” Tako je i bilo! Hoću da kažem kako je u ovoj bolesti toliko važno imati jaku psihu, pozitivan duh. Moja poruka svim mladim djevojkama i ženama bila bi – redovno vršite samokontrolu i odlazite na mamografiju jer je to vrlo važno, u mnogim primjerima i presudno. Ako se bolest i otkrije, nemojte misliti da je to kraj. Borba je neizbježna, ali uz upornost i pozitivno razmišljanje sve se može pobijediti, pa i rak, a tek nakon toga počinje pravi život – poručila je Sadija Kulovac.

Faktor