Sarajevo safari: Bogati stranci plaćali da pucaju po civilma u opkoljenom gradu. Jedan od svjedoka otkrio detalje

Sam naslov filma, a nakon toga i trailer, izazvao je ogromnu pažnju javnosti ali i burne reakcije u jednom dijelu.

Film ‘Sarajevo safari’ režisera i scenariste Mirana Zupaniča priča je o bogatim strancima koji su novcem plaćali mogućnost da sa položaja Vojske Republike Srpske pucaju po civilma u opkoljenom gradu i trebao bi biti prikazan na AJB DOC festivalu u Sarajevu.

Priča koja je objavljena u filmu je šokantna i malo poznata i zbog toga je izazvala brojne reakcije, a mnogi se pitaju kako to da se o tome do sada nije govorilo.

Jedan od sagovornika u filmu je i Edin Subašić, penzionisani oficir vojno-obavještajnoj službi Oružanih snaga BiH.

Za Raport je govorio o detaljima.

“U filmsku priču ‘Sarajevo safari’ sam ušao sasvim slučajno. Uz jednu kafu prijatelj novinar Nedžad Latić mi je ispričao da slovenački producent Franci Zajc traži da mu pronađe nekog ko zna nešto o fenomenu ‘lovaca na ljudske glave’… i ukratko mi ispriča da je Zajc zajedno sa ekipom iz Slovenije već našao neke izvore o tome u Sloveniji i Srbiji, ali nikog u Bosni.

Meni je tada u sekundi sve bljesnulo… ‘kao da je juče bilo’. I ispričao sam mu sve što i u filmu”, priča Subašić.

Kaže da je to vjerovatno prvi put da o tome govori.

“Zašto? Nekako mi je taj bizarni slučaj bio sasvim sporedan pored niza drugih raznih strahota o kojima sam saznavao radeći u Obavještajnoj upravi Generalštaba ARBiH. U vojnom smislu, kao oblik prijetnje i opasnosti za stanovništvo, to i jeste bio minoran slučaj. U osnovi je sljedeće…na nebodere na Grbavici povremeno iz Beograda dolaze nekakvi stranci sa dobrim puškama, vojnici VRS ih uvode na snajperske položaje, oni pucaju na grad, ubiju nekog u slobodnom dijelu grada, plate i odlaze. Slučaj je zanimljiv zbog mentalne, emotivne i moralne izopačenosti i onih koji pucaju, i onih koji im to omogućavaju. Možda sam ga baš zbog te mentalne perverznosti i potisnuo u podsvjest”, navodi on.

Ističe da u sigurnosnom smislu, pored stotina granata svakodnevno, srpskih snajperista duž cijele linije obruča ‘još nekoliko manijaka nije značilo neku bitnu prevagu i Služba se nije bavila njima’.

“Informacija je poticala od nekakvog beznačajnog zarobljenika, dobrovoljca Šešeljevih radikala koji je sasvim slučajno iz Beograda do Pala putovao sa lovcima, od njih saznao o čemu se radi i sve to ispričao pri saslušanju u službi sigurnosti. Zatim, slučajno ili ciljano načelnik službe general Mustafa Hajrulahović Talijan dao mi je taj dokument na obradu, analizu… ne bi li se dokučilo šta više o tom fenomenu. Bio je vrijedan samo podatak da su ‘lovci’ u Beograd stigli iz Italije. Ne nužno da su Italijani.

Jedino što se uspjelo jeste da smo informaciju proslijedili prijateljski nastrojenim kolegama iz Italije, a nakon nekog vremena dobili povratnu informaciju… Tačno se sjećam kad sam ga pitao ‘…šta je bilo sa onim lovcima’ general Hajrulahović mi je kratko odgovorio: ‘Aha…Talijani su našli odakle to kreće…to je rešeno…neće više.’ Tog momenta sam ‘spustio roletnu’ preko te teme sve dok Franci Zajc nije počeo tražiti ‘ko zna nešto o lovcima.’”, kaže Subašić za Raport.

Kaže da je tad shvatio uznemirujuću činjenicu da se nakon 25 godina niko nije bavio tim ratnim zločinom.

“Sve to ima u arhivama. A posebno kad je ono što znam o tome počeo popunjavati ‘kolega’ iz Slovenije… bivši jugoslovenski obavještajac koji je nakon raspada SFRJ ostao bez posla i onda zavrbovan za taj mračni, đavolji posao. To je sudionik filma koji govori slovenački i zaštićenog je identiteta. Ni ja ne znam ko je on, ali se njegova priča uklapa u moju…

Poslije njegove priče, koju sam čuo još u radnom materijalu filma, počele su mi se paliti lampice kako je to išlo. Ovo je sada moj ‘film’ koji analitički, po inerciji nekadašnjeg posla vrtim u glavi. Trst… beogradska agencija koja je i prije rata organizirala lovačke turističke ture po lovištima Jugoslavije. Elitni lovni turizam…uvijek skup sport za ljude dubokog džepa i velikog uticaja da zametnu tragove svojih mračnih djela i poriva. I onda rat… idealna prilika za ‘promjenu djelatnosti’ umjesto safarija na bugojanske medvjede i slavonske jelene… hajmo… safari na ljude… Bosna, Sarajevo… tamo se svakako gine. Niko neće primijetiti grupu manijaka koji plaćaju da ubijaju”, naveo je Subašić.

Kaže da to vjerovatno nije specifukum našeg rata.

“Čitao sam da se to dešavalo tokom svih konflikata po Africi. A zatim se pitam… da li i danas neki poremećeni oligarh iz Moskve sa balkona spaljenog stana u Hersonu uzima na nišan nekog jadnog Ukrajinca koji po ruševinama prebire po ostacima nekadašnjeg života…? Na vijestima će biti kao i kod nas svakog ratnog dana ‘snajperska vatra otvara se po civilima iz pravca’. I onda danas čitam. Željka Cvijanović negira da se to događalo. I načelnik Istočnog Sarajeva. Oni negiraju. Najprije, uvjeren sam da o tome nemaju pojma, ali po službenoj dužnosti ‘negiraju’. A da bismo ocijenili koliko je bitno to njihovo negiranje treba se samo podsjetiti da su to isti ljudi koji govore da ‘nije bilo genocida u Srebrenici’, da ‘Rusija nije izvršila agresiju na Ukrajinu’ itd. Miran Zupanič otvorio je osjetljivu i opasnu temu. Možda vrijednu daljeg istraživanja… ne toliko sa historijskog koliko sa psihijatrijskog aspekta”, zaključio je Subašić u razgovoru za Raport.