Psiholog Romić: Uz odgojni i obrazovni program djeca svaki dan trebaju osjetiti i radost života

Bezbrižni ljetni dani bliže se kraju, a početak nove školske godine i sve ono što ona donosi sa sobom, glavna je tema u mnogim porodicama.

Neki će prvi put u školske klupe, a drugi u novi razred, no bez obzira na sve – kako prebroditi kraj raspusta i povratak u učionice – ozbiljno je pitanje koje ne treba zanemariti.

Kako savladati stres

Svako dijete taj period doživljava na svoj način, neki više, neki manje stresno, kaže psiholog Marko Romić.

– Oni koji prvi put polaze u školu ne znaju šta ih čeka, oni koji su odlazili u vrtić donekle su pripremljeni jer imaju iskustvo boravka u grupi, ali generalno svi su pod određenim stresom. Roditelji opet na svoj način doživljavaju ovaj period. Većina ih je zabrinuta materijalnim problemima – kako opremiti dijete, kupiti odjeću, obuću, knjige, pribor, a onda i kako će se njihova djeca i koliko snaći u novoj sredini, među vršnjacima, kako će odgovoriti zahtjevima koja budu pred njima… Što se tiče nastavnika, iako većina njih ima određeno iskustvo, svaka nova školska godina i za njih znači novi stres, naročito za one koji žive i rade u vrlo otežanim okolnostima – ističe Romić.

Naglašava da je jako važno, naročito za one koji prvi put polaze, o školi i onome što ih sve čeka, razgovarati sa djecom, pokazati im gdje se nalazi zgrada škole, upoznati ih sa okruženjem u kojem se nalazi.

– Ono što se meni čini vrlo važnim za spomenuti su nastavni sadržaji koji što više trebaju biti prilagođeni uzrastu djeteta i mogućnostima, pa i potrebama jer imam dojam da mi starije generacije i danas nakon toliko decenija pamtimo gotovo sve pjesmice i priče iz tog vremena, dok to nije slučaj sa novijim generacijama. Čini mi se da im se servira jako puno sadržaja za koje nisam siguran da uopće mogu na kvalitetan način savladati i doživjeti. Upravo to je poseban izvor stresa na jednoj strani, a na drugoj itekako utječe na ukupan kvalitet odgojno-obrazovnog procesa. Kad spominjem ovo drugo, mislim da se posljednjih godina na odgojnoj, odnosno vaspitnoj komponenti jako malo radi, a ona je jednako važna, kao i ona obrazovna. Dijelom mogu shvatiti razloge jer naše nastavno osoblje opterećeno je svim onim što mora odraditi sa djecom, a sa druge strane živi u uvjetima koji apsolutno nisu stimulativni ako se poredimo sa drugim zemljama u kojima je taj poziv jedan od najcjenjenijih i najbolje plaćenih. Kod nas je to nažalost obezvrijeđeno do nevjerovatnih granica. Mislim da se status nastavnika treba pod hitno popraviti, ali istodobno popravljati i odgojne i obrazovne sadržaje za koje ponekad mislim da ih kreiraju ljudi koji nikada nisu bili u školi. Moramo konačno shvatiti da je obrazovanje najvažnija aktivnost u našoj zajednici – objašnjava Romić.

Roditelji ponekad, zbog dobrih namjera, rade potpuno pogrešne stvari u pripremi djece za školu. Želeći ih, kako kaže naš sagovornik, zaštititi od stresa i neugodnosti, ne dopuštaju im da se uče samostalnom i odgovornom ponašanju.

Poruka djeci, roditeljima i nastavnicima

Grešku prave, dodaje Romić, i želeći ih držati pod staklenim zvonom.

– Roditelji često žele da njihova djeca budu okružena samo sretnim i bezbrižnim trenucima zaboravljajući tako da i negativne emocije mogu biti korisne te izgraditi stabilnu ličnost ako se dijete s njima suočava na ispravan način. S druge strane, veliki je broj i onih koji prave nevjerovatne pritiske jer sve svoje ambicije koje nisu ispunili žele da napravi njihovo dijete, pa ga upisuju u razne sekcije jer hoće da bude i dobar sportaš i muzičar i umjetnik. Sve to nije nikako dobro jer u konačnici odražava se na dijete. Iamo sam nažalost priliku raditi sa djecom koja su jednostavno izgorjela pod pritiscima i zahtjevima roditelja. Takva djeca su se sa 18 godina, kada bi trebali uživati u životu i disati punim plućima, osjećala kao 80-godišnjaci. Za to postoji termin, a to su “slomljene duše”. Nažalost u najboljoj namjeri, roditelji su od svoje djece upravo to napravili u najkritičnijim fazama njihovog odrastanja zahtijevajući nešto što im njihovi potomci nisu mogli dati ili su postigli, ali su vrlo brzo postali potpuno potrošeni. Možda će zvučati surovo, ali je istina, imamo djevojke i mladiće od 17-18 godina, kojima se više ne živi i koji ozbiljno kuju planove kako da skončaju svoje živote – napominje psiholog.

Romić poručuje da treba biti realan i razuman jer djeca, uz odgojni i obrazovni program, svaki dan trebaju osjetiti i radost života.

– Nikako ne smijemo dozvoliti da se sa polaskom u školu završava bezbrižni život. On treba biti nastavljen i trajati što duže, odnosno tu dječiju, razigranu komponentu svaki roditelj treba što duže njegovati u svom djetetu. Zato bi na kraju dao savjet svima – djeci da uživaju u životu, a školu shvate kao priliku da izgrađuju svoju ličnost, upoznaju nove prijatelje i život općenito. Roditeljima da budu realni u procjenama sposobnosti svoje djece, realni u postavljanju zahtjeva i odmjereni u postupcima, a nastavnicima prije svega da se izbore za to da škola bude mjesto gdje će oni imati glavnu riječ, ali i da djecu uče i nauče onome što će im zaista trebati u životu – zaključio je Romić.

Faktor.ba