Ramiz Artuković iz Tešnja odbio raditi za 500 KM dnevno!, dao otkaz i osnovao svoju firmu. Nagovorila ga – vlastita žena

Njegov ARS Inox podsjeća na vrhunski nogometni klub: ima 11 uposlenih i rade kao Barcelonina ‘tika-taka’. U Njemačkoj se za njega već prave liste čekanja

Piše: Hajrudin REDžOVIĆ

Postoji samo par igrača koji su zaslužili da se njihovo ime može ravnopravno izgovoriti uz imena Pelea, Maradone, Di Stefana i Puszkasa. Jedan od njih je Johan Cruyff. Leteći Holanđanin je i službeno proglašen najboljim europskim igračem 20. stoljeća.

Johan je s loptom mogao učiniti bilo šta. Upošljavao je suigrače, prebacivao se na krilo, utrčavao u protivnički šesnaesterac gdje je – to je važno za našu priču –  i lijevom i desnom nogom podjednako dobro matirao protivničke golmane. Posjedovao je izuzetnu brzinu kao i perfektno igranje glavom;  jednom riječju – sve. Cryff je stasao u velikog igrača u svom Ajaksu, pod komandnom palicom Rinusa Mihelsa, koji je sa ovim klubom uspešno prezentirao Europi svoj sistem igre poznat pod nazivom – totalni nogomet. Taj izraz se odnosio na sistem igre u kome je svaki nogometaš sposoban da u bilo kom trenutku odigra na svakoj poziciji u timu.

Nogometni menadžeri imaju veliku tajnu povezanu sa totalnim nogometom: oni koji znaju podjednako dobro igrati i ljevicom i desnicom, vanserijski su majstori i pravi dragulji. Kao Johan Cruyff, vidjeli smo. Glavni junak naše današnje priče, pak, podjednako dobro igra i lijevom i desnom – rukom, a nije totalni rukometaš.

Odbio dnevnicu 500 KM, je li poludio?

I, kao što je menadžer Zdravko Mamić otkrio Luku Modrića, tako je jedan biznismen iz Žepča koji ima svoje radnike u Njemačkoj (u daljem tekstu zvat ćemo ga Menadžer), otkrio Ramiza Artukovića. Desilo se to prilikom slučajne posjete firmi u kojoj je Ramiz bio zaposlen. Menadžer ne bi bio menadžer da nema nos za prave majstore koji se danas plaćaju suhim zlatom. Bio je fasciniran Ramizom dok ga je iza ugla gledao kako radi. Divio mu se. Odmah je znao da ima zvijezdu. Majstora nad majstorima. Poput totalnog nogometaša Johana Cryffa, Artuković je bio totalni majstor  u proizvodnji. Jednim okom je pratio rad mašine, drugim proizvod koji izlazi sa trake, a trećim okom već je vidio ugrađen proizvod na terenu. Ali, nisu to vještine koje su opčinile Menadžera, već Ramizova sposobnost da na aparatu za varenje podjednako dobro radi –  i lijevom i desnom rukom. „Kakva tehnika! To je božji dar!“, rekao je Menadžer i odmah Artukoviću dao nemoralnu ponudu – da napusti firmu u kojoj radi i da ga povede u Njemačku gdje će (za 10 sati rada) imati dnevnicu 250 eura. Bilo je tako nestvarno: 500 maraka za jedan dan! Ramiz je, sasvim neočekivano, odbio ponudu. Što je izazvalo šok i konsternaciju kod velikodušnog Menadžera. Šta se dogodilo sa Ramizom? Je li poludio? Nije. To je bio onaj trenutak. „Aha! trenutak“. Rješenje kojem se nismo nadali, trenutak kada iznenadimo sami sebe. Kada jednostavno znaš da radiš pravu stvar. Tada progovara naš ‘unutarnji glas’. Što bi rekla Tanya Carroll Richardson, intuitivna autorica, „to je onaj mudri dio vas koji može lebdjeti visoko iznad detalja trenutka, vlastitih osjećaja i osjećaja drugih kako bi dobio objektivniju perspektivu o situaciji”. (Ko i dalje ne kuži šta je „Aha! trenutak“ – marš na Google!)

Da pojednostavimo: Ramiz Artuković je imao pomoć sa nebesa. To, međutim, nije bila direktna pomoć. Došla je preko posrednika – njegove žene. Ona ga je nagovorila da odbije nemoralnu ponudu. „Još je luđa od svog čovjeka!“, pomislili biste na prvu. Ona, naravno, nije luda već ludo hrabra.  Nakon odbijanja dnevnice od 500 KM, otišla je i korak dalje: presjekla je i sugerirala mužu da odmah da otkaz u firmi i osnuje vlastiti biznis. Da krene od nule. Vrijeme je potvrdilo da se radi o vrlo mudroj ženi, a da je Ramiz još mudriji jer je poslušao suprugu. U njihovom (bračnom) partnerstvu ne odlučuje ego. Nije bitno ko je glavni, bitan je krajnji rezultat. A krajnji rezultat je da Ramiz Artuković danas ima firmu koja se zove ARS Inox i koja funkcionira kao vrhunski nogometni klub: ima 11 uposlenih koji rade kao savršen tim. Podsjećaju na totalni nogomet jer svi radnici i majstori znaju raditi na bilo kojoj poziciji u firmi. Ne znaju, doduše, baš svi podjednako dobro baratati i lijevom i desnom rukom kao gazda Ramiz, ali njihova radna tehnika je nevjerovatna i podsjeća na Barceloninu tika-taka  igru. Sve se odvija pod budnim okom ‘Pepa Guardiole’, tojest Ramiza Artukovića. I superviziju njegove gospođe, razumije se. Sve ostalo je povijest.

Ali, ova priča ima i svoj početak.

Mašinski tehničar sa znanjem inženjera

Povijest Artukovićevog samostalnog biznisa zapravo nije duga. Osnovao je ARS Inox u decembru 2018. godine. Prvi privatni posao bila mu je ograda od inoxa koju je uradio za dvojicu prijatelja. Vrijednost tog posla bila je simboličnih pet hiljada maraka, da bi danas – samo tri i pol godine kasnije – svakih sedam dana isporučivao kamion svojih proizvoda u vrijednosti 100 hiljada eura. Samo desetina proizvodnje je za domaće tržište, a impozantnih 90 posto je izvoz u Njemačku i Austriju. Mada tri i pol godine zvuči kao naučna fantastika i uspjeh preko noći, to nije tako. Ni blizu. Morao je Ramiz „petnaest godina raditi kao da mu je svaki dan ponedjeljak, da bi onda mogao živjeti i raditi kao da mu je svaki dan subota“ (Hajrudin Ahmetlić, HIFA Petrol Group). Tu životnu i poslovnu filozofiju tešanjskih biznismena Ramiz još uvijek nije implementirao. Ne zato što nije mogao, već zato što nije htio: još uvijek želi da radi „kao da mu je svaki dan ponedjeljak“. Za „subotu“ će biti vremena, kaže. Kao da je citirao Freuda koji je napisao da „odgoda povećava užitak“. Prema tome, ako mu još uvijek niste skinuli kapu – sada je vrijeme, poštovani čitatelji.

Ramiz Artuković rodio se prije 38 godina u Tešnju. On je samo mašinski tehničar, mada bi se titula dipl. ing. komotno moglo staviti ispred njegovog imena. On definitivno ima stvarno znanje inženjera (u šta ćemo se uvjeriti kasnije). Čak i da kupi diplomu VSS-a u Travniku, ne bi bila neka prevara – što mu, naravno, ne pada napamet. On i njegov ARS Inox već su brand.

Nakon završetka srednje škole, Ramiz Artuković je tokom petnaestak godina radio u pet različitih firmi specializiranih za proizvodnju i ugradnju inox, aluminijskih i PVC profila. Znao je raditi na svim pozicijama u proizvodnji, podjednako dobro koristeći i desnu i lijevu ruku, uključujući i visokostručno varenje na elektroaparatu. Totalni majstor, rekli smo na početku. Na kraju je usvojio i vještine crtanja, dizajniranja i projektiranja u specijaliziranom računarskom programu AutoCAD. Radio je to na nivou ozbiljnog inženjera. A onda se 2018. godine dogodio onaj sudbinski susret: opazio ga je Menadžer iz Žepča koji je želio da ga zaposli u svojoj firmi u Njemačkoj. Gdje bi imao dnevnicu 250 eura. Na scenu, dakle, stupa Ramizova žena koja presuđuje da se odbije primamljiva Manadžerova ponuda i naređuje  mužu da napusti posao na kojem trenutno radi. „Ramize, idemo u samostalan biznis. Osnovaćemo firmu, pa kud puklo da puklo!“, samouvjerena je bila gospođa Artuković. Ali, ni to nije bilo skroz grlom u jagode. Gospođa Artuković je imala mali knjigovodstveni servis, tako da su (ukoliko bi nešto krenulo po zlu) imali siguricu. Ništa nije krenulo po zlu. Kao da je sami Bog Artukovićima šapnuo šta da urade, jer im se od tada nafaka počela smiješiti. Poslije „Aha!  trenutka“ ništa nije bilo kao prije.

Narudžba iz Njemačke: 50 KILOMETARA! ograde

„Počeo sam pomalo raditi još 2017. u podrumu na 40 kvadrata, a ARS Inox sam službeno registrirao u 2018., šest mjeseci kasnije. Tada sam imao samo jedan cilj – da sebi zaradim platu. Hiljada maraka bi bila dovoljna, samo da me ne izdržava žena od svog knjigovodstvenog servisa (smije se). Nisam imao nikakvih mašina, pa sam ih sam sebi konstruirao i proizveo. Na njima sam i napravio prvi posao, ogradu od inoxa vrijednu pet hiljada KM koju su mi naručili prijatelji“, počinje svoju ispovijest Ramiz Artuković.

Brzo se u tešanjskoj čaršiji pročulo o velemajstoru Ramizu, tako da su mnogi komšije i sugrađani naručili od njega balkonske ili stubišne inox ograde. Uglavnom su to bili poslovi do 10 hiljada maraka. Stao je na noge, a onda ga je prijatelj odveo u Njemačku kod jednog biznismena koji se bavi izgradnjom čitavih naselja. „Prvo ćete za mene uraditi nekoliko probnih narudžbi manje vrijednosti, pa ako zadovoljite kvalitetom potpisaćemo dugoročni ugovor“, rekao mu je Nijemac. Prvi kamion za Njemačku, Artukovićev ARS Inox isporučio je krajem 2018. godine. Vrijednost izvoza: 8.000 eura. Odmah po isporuci prvog kamiona, nazvao ga je njemački partner. Kada je na displeju svog telefona vidio da piše NIJEMAC, u prvi mah se nije smio javiti. Strahovao je da zove zbog reklamacije. Noge su mu klecale pa je morao da sjedne na stolicu. „Gospodine Artukoviću“, počeo je Nijemac, „više niste na probnom radu…“. Ramiz je pomislio da je gotovo i da je dobro što je sjeo, ali njemački partner je nastavio: „U današnjem poslovnom svijetu više nije dovoljno biti kvalitetan. Moraš biti izvrstan…(Ramiz od žene traži čašu vode i kocku šećera)… A vaša firma je, dragi moj bosanski prijatelju – izvrsna!“ Kakvo olakšanje! Ramiz je tada prvo pomislio na Svevišnjeg kojem se zahvalio što je čuo njegove molitve. I poljubio je ženu koja ga je na sve nagovorila. Potpisao je dugoročni ugovor, a izvoz ARS Inoxa u ljeto 2022. godine dostigao je vrijednost 100 hiljada eura sedmično. Ramizov njemački partner je, teško je za povjeovati, počeo od njega naručivati ogradu u kilometrima. Nije štamparska greška: početkom 2020. godine ARS Inox je iz Njemačke primio narudžbu za proizvodnju i ugradnju 50 hiljada metara (50 KILOMETARA) ograde. Ramiz je već bio obezbijedio dodatne montere, vanjske kooperante, ali je u to vrijeme u svijetu proglašena pandemija koronavirusa koja je odgodila taj navjerovatni posao.

Samo su tri godine bile potrebne da se Ramiz u Njemačkoj počne osjećati kao kod svoje kuće. Više ne radi samo za jednog njemačkog kupca. Ima i vlastite prodajne agente za područje Njemačke i Austrije, a u posljednje vrijeme mu se nude i agenti iz firmi koje su mu konkurencija. Čuli su, valjda, za unikatne proizvode iz ARS Inoxa, koji su izazvali senzaciju u krugovima njegove industrije. Unikati se rade po specijalnoj narudžbi, predstavljaju gotovo umjetničke kreacije, a njihovu jedinstvenost i originalnost Ramizova firma garantira notarskim ugovorom.

Posljednja vijest: Za Ars Inox se u Njemačkoj formiraju liste čekanja. Jebote!

Ali, šta je sa onih 10 posto proizvodnje koje se plasira na domaće tržište? Je li to Ramizu samo za džeparac?

Ramiz Artuković, samouki intelektualac i filozof

U međuvremenu se ARS Inox etablirao i na tržištu Bosne i Hercegovine. Ovdje ne plasira samo inox, kovane i aluminijske ograde – već i metalne konstrukcije i druge proizvode za prehrambenu industriju, proizvodnju namještaja i ugostiteljstvo. I učenici iz srednje škole već dolaze na praksu u ARS Inox.

Na domaćem tržištu susreo se i sa korupcijom, koja je toliko sveprisutna da više i nije vijest. Radi se o tome da su Ramizovi konkurenti podmićivali ljude u firmama u kojima je ARS Inox trebao dobiti posao. Uvijek, ali baš uvijek su bili provaljeni. „Zato što se radi o amaterima i neznalicama koji ne znaju raditi posao, a preskupi su. To se ne može sakriti. I naša država ne može na zelenu granu sve dok se ne suzbije korupcija. To je glavni problem u državi koji onda generira i nacionalizam“, kaže Artuković.

Posebna je priča u priči suradnja Ramizove firme i najveće mesne industrije u BiH, tešanjskog Madija. Spreman je da u dva sata ujutro, na poziv gazde Iske, ustane iz kreveta i dođe da riješi problem oko zastoja u proizvodnji. Ramiz Artuković genijalno je rješavao bilo koje usko grlo. Takvo jedno usko grlo bilo je na liniji za proizvodnju pilećih bataka gdje je radilo osam ljudi. Ramiz je sa menadžmentom Madija na tom mjestu uočio nisku produktivnost, za šta je odmah imao rješenje: konstruirao je  i proizveo mašinu koja za dva sata radi posao kao osam ljudi u cijeloj smjeni. Naplatio je to po jaranskoj, a ne tržišnoj cijeni. On, ustvari, nije nigdje ni provjeravao tržišnu cijenu. Pitali smo ga zašto takve stvari ne patentira i uzme velike pare? Odgovorio je kao intelektualac i filozof:

„Čovjek želi zaraditi novac da bi bio sretan, i cijeli njegov trud i najbolji dio života se posvećuju zarađivanju tog novca. Sreća se zaboravi; sredstva se počnu smatrati ciljem. Vidiš, ja ne želim biti bogat po svaku cijenu. Nekad je manje, više. Želim samo biti sretan. Tanko, al’ jednako. Ja sam vjernik koji vjeruje u tišini. Zato: sredinom”.

Ostao sam bez teksta, poštovani čitatelji, a vi?

(Tekst je dio iz knjige LUKAVI BIZNIS koja uskoro izlazi iz štampe, autor je Hajrudin Redžović)