Ekonomist: Nećemo doživjeti 2050.

Umair Hak (Haque), britanski ekonomist i blogeru Harvard Business Reviewu te autor knjige The New Capitalist Manifesto: Building a Disruptively Better Business, napisao je tekst pod naslovom “Nećemo doživjeti 2050.”

Prenosimo ga u cijelosti. 

– Ima jedna brutalna istina s kojom ćemo se svi morati suočiti. Pogledajte svijet. Šta mislite? U kojem smjeru se kreće? Evropa gori. Cijeli kontinent. Požari se protežu od Francuske, preko Španije i Portugala, do Grčke. Temperatura je dosegla 45 stepeni Celzijevih. Umorni vatrogasci pokušavaju ugasiti požare. Brojne su priče o porodicama i turistima koji spašavaju goli život.

Istodobno je vlada u Londonu uvela prvo nacionalno izvanredno stanje zbog – temperature. Bit će do 40 stepeni, možda i više. Puno ljudi će umrijeti. Budući da je ovo Brexit Britanija, mjesto koje uživa u glupoj darvinističkoj slavi – nikoga nije briga. Ali Britanija nije nacija spremna za ekstremne vrućine. A ovo je ljeto vrijeme ubitačne vrućine.

Amerika? Zapad ostaje bez vode. Jezera Mead i Shasta presušuju. Predviđa se da će prijelomnu tačku dosegnuti 2025. To je za dvije godine. Sistem ide prema katastrofalnom neuspjehu. Na temelju ovih jezera postoje čitavi gradovi poput Las Vegasa i Finiksa. Ona podržavaju poljoprivredu Kalifornije, koja je američka žitnica. Onda je tu istok. Širom Irana i indijskog potkontinenta bilježe se najviše temperature. Tamo ljudi imaju sreću ako imaju struje 12 sati dnevno.

Tek početak

A to je tek početak. Jesmo li spomenuli pandemiju? Još jedan val kovida? Vratit ćemo se na to.

Zbog smrtonosne vrućine usjevi počinju propadati. Koje vrste usjeva? Bolje je pitati šta nije na tom spisku. Žetve baš svega, od kakaovca do kafe, pšenice, šećera i gorušice, počinju se smanjivati. I neće prestati jer ni vrućina ne prestaje. Usjevi o kojima ovisi naša civilizacija? Ništa ne može preživjeti smrtonosnu vrućinu. Dakle, šta se događa kad žetve propadnu?

Cijene rastu. Dolaze nestašice. Oboje se sada počinje događati. Što se događa kad cijene rastu? Inflacija buja. A što se događa kao posljedica inflacije? Ljudi postaju sve siromašniji. Što ljudi koji su sve siromašniji više ne mogu? Ulagati. Ne mogu si priuštiti plaćanje poreza kojim se finansiraju moderni društveni ugovori. I tako se društva jednostavno počinju raspadati. To je zapravo začarani krug u koji su upale mnoge civilizacije prije nas. Siromaštvo rađa nemogućnost poduzimanja zajedničke akcije i zajedničkih ulaganja. Svi sistemi jednostavno se počnu raspadati i propadati – i sada više ne postoji ništa što bi ih moglo popraviti jer se ljudi samo bore za ono osnovno i svaki dan su još malo ogorčeniji.

Nećemo doživjeti 2050.

Zvuči li ovo kao put kojim idemo? Koja je brutalna istina iza svega ovoga? Dakle, nećemo doživjeti 2050. godinu. Ni blizu.

Nećemo, naravno, svi sutra umrijeti. Ali stvari će se urušiti puno brže i strašnije nego što mislimo. Nije li već tako? To je trend koji bi svaka osoba zdravog razuma trebala shvatiti već sada.

Mislite li doista da će naša civilizacija preživjeti još tri desetljeća ovoga? Inflacija koja leti u nebo, rastuće nestašice, rekordne temperature, smrtonosne vrućine, neuspjele žetve, uništeni sistemi, kontinenti u plamenu, mase koje se zbog toga okreću ludilu, teokraciji i fašizmu?

Još tri desetljeća? A svako ljeto će biti gore od prethodnog? Budimo realni. Zašto 2050. godina? To je datum oko kojeg su sada usredotočeni naši napori u borbi protiv klimatskih promjena. Nacije svijeta udružile su se i odabrale 2050. kao datum za postizanje “neto nule”, što znači da je tada planirano uravnotežiti emisije ugljika.

To je lijep cilj. Nije loš. Postoji samo jedan problem. Nećemo doživjeti 2050. Zašto ne?

Temperatura već raste tako brzo da većina modela nije predvidjela da će biti ovako vruće do 2050. Pa koliko će vruće biti 2050.? Zapravo, zaboravimo to. Pokušajmo s 2030. godinom. U Evropi smo već na 45 stepeni, u Aziji na 50 stepeni. Zasad je to samo nekoliko dana. Ali ovim tempom do 2030. to više neće biti samo nekoliko dana – nego će se raditi o sedmicama. Šta će se tada dogoditi?

Kolaps

Puno toga. Megapožari počinju i ne gase se. Današnji podbačaji usjeva bit će još gori. Sistemi se počinju raspadati, a suša s kojom se američki zapad sada suočava više-manje bit će posvuda. Kao rezultat svega ovoga, inflacija raste još brže nego sada, a ljudi si ne mogu priuštiti osnovno, pa se porezi moraju smanjiti, što znači da više nema ulaganja u sisteme koji su nam potrebni za borbu protiv svega navedenog.

Kolaps. I to se neće dogoditi do 2030. To se već događa.

Zamislimo 2040. godinu. Pandemije se samo ubrzavaju. Kovid nikad nije nestao. Nastavio je mutirati, a pojavile su se i nove vrste boginja. Zatim su tu i propale žetve, nestašice, kvarovi sistema, inflacija. Onda su tu demagogija i fašizam. I povrh svega toga, životinje počinju umirati, pa počinje propadati sve što ovisi o njima. Ribe ne mogu očistiti rijeke, koje sada teku unazad, jer more nadire u njih. Insekti nestaju. Šta se tada događa?

Kolaps se događa brže i strašnije nego što smo zamišljali, nego što su modeli predvidjeli. Tada opća kulturna očekivanja – još uvijek zarobljena u poricanju to-se-ne-može-dogoditi-ovdje – dopušta mogućnost da se to ipak događa.

Temperature rastu brže nego što su modeli predviđali. Nacije poput Amerike implodiraju brže nego što iko može vjerovati. Životinje bježe prema polovima. Cijele vrste izumiru užasnom brzinom. Ledenjaci se tope, požari gore, oluje se stvaraju, pandemije ne prestaju…

Najgori mogući scenarij

Najgori mogući scenarij nastavlja se ostvarivati. To je zato što nismo civilizacija koja živi prema načelu predostrožnosti – nadaj se najboljem, ali planiraj najgore. Imajte barem nekakav rudimentarni plan za nepredviđene situacije, ako stvari zaista postanu tako loše. Jer to loše je egzistencijalno. Sačuvajte nešto za crne dane.

Napori cijele naše civilizacije u borbi protiv izumiranja, šestog u povijesti, posljednje je bilo u Permu i izbrisalo je 96 posto svih morskih vrsta – svode se na neto nulu do 2050. Nije dovoljno. Nećemo doživjeti 2050. Ono što će ostati do 2050. je ruševina onoga što je nekoć bila civilizacija, opustošena pandemijama, spaljena megapožarima, očajnički tražeći spas u teokraciji i vodeći ogorčene ratove, fašizam koji se sa susjedima hvata za gušu, kao u Americi, razbijenih sistema i institucija, puko sjećanje na jednu civilizaciju.

Naša društva sada se počinju boriti da osiguraju osnove. Voda, čist zrak, energija, hrana, kuća neće biti spaljena danas. Ali hoće li izdržati još tri desetljeća ovoga? Neće preostati nijedan funkcionalni sistem. Oko sredine 2030-ih godina naša civilizacija uopće neće moći pružiti ono osnovno. Hronične nestašice svega, od hrane do vode, lijekova i električne energije, bit će normalne, kao i svi učinci takvih nestašica, od inflacije preko političke nestabilnosti do kolapsa društvenih veza i povjerenja.

Masovno izumiranje

Izumiranje će biti najveći događaj u ljudskoj historiji. Nikada nismo doživjeli ništa slično u 300.000 godina, koliko postojimo, jer posljednji put to se dogodilo prije 65 miliona godina. Izumiranje će rascijepiti vrijeme, oblikovati politiku i definirati kulturu zauvijek. Naše potomstvo će nas promatrati onako kako mi gledamo na ljude iz kamenog doba ili možda srednjovjekovne ljude. Zašto nisu ništa učinili, pitat će se.

Ovo što radimo nije dovoljno. Dosadašnji pokušaji naše civilizacije da se bori protiv izumiranja rezultirali su distopijom u kojoj trenutačno živimo. Većina nas ne može ni zamisliti svijet 2030. ili 2040. Hoće li ga uopće biti? Šta će ostati od onoga što smo nekada zvali civilizacija?

Moramo djelovati odmah. Šta treba učiniti? Znate dobro šta treba učiniti. Svi znamo šta treba učiniti. Trebamo ogromna ulaganja. Odmah. Trebamo ponovnu izgradnju narušenih sistema koji će ovaj put trajati tisućljećima. Moramo shvatiti kako dobiti čistu vodu, čistu energiju, čelik, željezo, cement, gnojivo, bez fosilnih goriva. Moramo ulagati u sveobuhvatno cjepivo protiv kovida i suzbiti sljedeću pandemiju. Trebamo poljoprivredne sisteme koji mogu preživjeti smrtonosnu vrućinu. Svima na planetu moramo omogućiti obrazovanje, prihode i zdravstvenu skrb kako bismo spriječili sutrašnje fašizme, pandemije i demagoge. Trebamo potpuno nove sektore, karijere i radna mjesta.

Sad ili nikad

Svi znamo što treba učiniti. Ono što nedostaje je volja. Ljevica je previše zauzeta raspravama o zamjenicama da bi brinula o sudbini života na planetu. Centar je previše prestravljen desnicom – i previše zauzet smijanjem ljevici. Desnica je u međuvremenu shvatila da traženje žrtvenog jarca očarava radničku klasu. I tako ne idemo nigdje. Gledajući sve to, mladi su u stanju paralitičkog šoka.

To nije dovoljno dobro.

Svi bi trebali razumjeti. Nećemo doživjeti 2050. Sve dok i ako se ne promijenimo. Zahtijevajmo bolje. Mijenjajmo vlastita društva, navike, stavove, očekivanja. Transformirajmo društvene ugovore, ekonomije i politike. Prestanimo previše razmišljati, skrivati se, raspravljati i učinimo to. Počnimo raditi ono što svi znamo da treba učiniti, osim nekoliko luđaka koji će i dalje “raspravljati” o tome.

Sad ili nikad, prijatelji moji.

Avaz