Uhljebi u sarajevskim pozorištima: Pojedini glumci su zaposleni samo na papiru

Pojedini bh. glumci su, prema podacima navedenim u Registru zaposlenih u javnom sektoru Kantona Sarajevo, zaposlenici i određenih pozorišta u glavnom gradu naše zemlje. Međutim, da li je to zaista tako?

Naime, pregledom spomenutih podataka moguće je primijetiti da dokumentacija odstupa od realnog stanja. Neki glumci, koji su navedeni kao članovi ansambla, se već neko vrijeme tu ne pojavljuju.

Postavlja se pitanje u kome treba tražiti krivca, odnosno zašto ustanove kulture ne vode računa o ovome. O čemu je riječ?

Glumac Adnan Hasković je u Registru zaposlenih u javnom sektoru KS naveden kao zaposlenik Sarajevskog ratnog teatra (SARTR). Na repertoaru SARTR-a u protekloj sezoni bile su sljedeće predstave: “U posjeti kod gospodina Greena” (projekt Miodraga Trifunova, Albana Ukaja i Nejre Babić, “Neće biti smak svijeta” (režija Adnana Lugonića), “Rechnitz – Anđeo uništenja” (Sabine Mitterecker,) “Sarajevo Feeling” (Thomas Steyaert), “Bio je lijep i sunčan dan” (Tanja Miletić Oručević) i “Bullying Collection” (Aleš Kurt).

Sudeći prema glumačkim ekipama spomenutih predstava, Hasković ne igra ni u jednoj od njih. Na zvaničnoj web stranici piše da on glumi u dvije predstave: “Ovo je Jonesko, budalo” (Ferid Karajica) i “99% (Strah i bijeda Trećeg rajha)” (Nermin Hamzagić). Prva je premijerno izvedena 2010., a druga 2012. godine. Odavno se ne izvode.

Hasković je od 2008. stalni član ansambla, ali publika ga trenutno nema priliku gledati u ovom pozorištu. Jedan od njegovih posljednjih angažmana bio je 2016., kada je glumio u predstavi “Stanje šoka” Mirne Dizdarević-Rogić. Nastavio je primati platu, čija osnova je 1.590 KM.

U međuvremenu je postao jedan od cijenjenih bh. umjetnika, koji uglavnom snima filmove i serije van granica Bosne i Hercegovine i sarađuje sa svjetski poznatim imenima, kao što su Penelope Cruz i Sean Bean.

Hasković je za Klix.ba kazao da je tačna informacija da je zaposlenik SARTR-a, ali je dodao da se već neko vrijeme radi na njegovom prebačaju u drugu ustanovu kulture. To bi se napokon trebalo dogoditi naredne pozorišne sezone.

Njegovu izjavu prenosimo u cijelosti:

“Sa svakom smjenom uprave SARTR-a, taj teatar je često gubio pozorišni kompas, pravac i publiku kojoj se obraća. U nekim slučajevima bi to bilo neizvjesno uslijed neznanja, a u nekim zbog oholosti, obijesti i čistog bezobrazluka. Zbog toga smo kroz godine kao rezultat imali izrazito loše i neupečatljive predstave, koje su same sebi svrha i koje su nerijetko režirali skoro pa amateri, razni šarlatani i vrlo često pozorišni tezgaroši. Iza kuloara i skriveno od javnosti, za loše rezultate, kako od uprave, tako i većine učesnika, alibi bi bio da je SARTR teatar ‘novog pravca’, ‘eksperimentalno pozorište’, ‘teatar pokreta’, ‘alternativni teatar’, da on nije Narodno pozorište i da se u njemu ne igraju pučke predstave za šire narodne mase. Postojala je čak i ta vrsta oholosti poput konstatacija da je publika nedovoljno pismena i nedovoljno obrazovana da shvati šta je pisac zapravo htio reći.

Proces rada na takvim amaterskim izričajima znao bi trajati po tri vrlo mučna mjeseca, u raspadu sistema. Održala bi se kao neka premijera i pokoja repriza, a zatim bi ekspresno i u tišini ti izričaji nestajali s repertoara, pretpostavljam od naknadnog osjećaja sramote. Često sam kroz procese u prošlosti insistirao na kvalitetnim, značajnim tekstovima, koje nose duboku poruku koju će razumjeti publika u BiH, jer mi ne živimo u Parizu niti Amsterdamu. Naša publika je bosanska i komunicira dušom i srcem, a ne praznim znakovima, simbolikom i metafizikom. Zašto bježati od realizma, dobrog teksta i glumca na sceni? To je sasvim dovoljno i nikada prevaziđeno, a dokaz za to je upravo ‘Ay, Carmela’, najbolja predstava SARTR-a, od njegovog postojanja do danas. ‘Ay, Carmela’ je oblišla cijeli svijet i osvojila sve nagrade koje se mogu osvojiti.

Da li je moguće da se niko nije zapitao kako da se takva predstava nikada nije ponovila, šta je bio njen recept uspjeha i kako to da su je na cijeloj zemaljskoj kugli shvatili bićem i ispratili ovacijama? Dobar tekst, vrlo jasna poruka, dobar reditelj, masteralni glumci na sceni Selma Alispahić i pokojni Dragan Jovičić i ništa više, vjerovali ili ne. Nema tu filozofije!

Nažalost, u pozorištima je naglasak na kvantitetu, a ne kvalitetu. Bitno je da se ispuni forma po pravilniku za godišnji izvještaj, bez obzira na to što to suštinski nema nikakve vrijednosti i ne dopire do publike. Potroše se, Boga mi, tu fini novci i niko ne snosi odgovornost. Više puta sam predlagao tekst koji me se tiče i provocira kao umjetnika, predlagao sam određene reditelje od kojih zaista mogu nešto naučiti i napredovati kao glumac. Čak sam se i sam nudio da režiram bez naknade, ali ti prijedlozi jednostavno nikada nisu prošli. Nažalost, nisu me iskoristili kao glumca na pravi način, tu više nisam mogao da se nadograđujem i učim. Shvatio sam da ću stagnirati u takvom ambijentu, udaljio sam se i ponudio na raspolaganje kad i ako se suštinski promjene stvari.

Posmatrajući dešavanja sa distance, ništa se nije promijenilo. Međuljudski odnosi unutar same kuće su vrlo nezdrav, nekvalitetni i kose se s onim što je u biti moje biće i što ova profesija u srži treba da predstavlja. Da se ne lažemo, uvijek je postojao otpor prema onima koji imaju glumački i ljudski integritet, koji imaju jasan stav i ne žele biti poligon za iskompleksirane i nedorasle rediteljske ambicije i ambicije upravljačkih struktura. Također postoji otpor prema ljudima koji su, osim na domaćem, angažovani i na inostranom tržištu, koji su talentovani (za razliku od drugih koji su definitivno zaultati u ovu profesiju) te onima koju su tu isključivo zbog svog talenta i truda, a ne zbog očeva, stričeva i političkih struktura koje u biti i rukovode pozorištima. Tome sam itekako kroz godine svjedočio u SARTR-u i mnogo nepravde sam osjetio na svojoj koži”, naveo je.

Kada je riječ o Kamernom teatru 55, bile su aktuelne sljedeće predstave: “Sjećaš li se Dolly Bell?” (Kokan Mladenović), “Slavna Florens” (Admir Glamočak), “Mirna Bosna” (Saša Peševski), “Ljubičasto” (Selma Spahić), “Umri muški” (Admir Glamočak), “Schnidlerov lift” (Kokan Mladenović), “Žaba” (Elmir Jukić), “Knjiga mojih života” (Sabrina Begović Ćorić), “Pozorište za početnike (Admir Glamočak), “Sporedni čovjek” (Christopher Peditto) i “Da sam ptica” (Arija Rizvić).

Zana Marjanović nije dio glumačke ekipe bilo koje navedene predstave. Međutim, problem je u tome što se u Registru zaposlenih u javnom sektoru KS vodi kao da je zaposlena u Kamernom teatru 55. “Ljupaf” (Ronald Rand) i “Bajka koju idiot priča” (Emir Kapetanović), u kojima je Marjanović ranije igrala, više se ne nalaze na repertoaru. Nastavila je primati platu, čija osnova je 1.701 KM.

Nije više toliko aktivna ni na televizijskim ekranima. Kratko je prokomentarisala da je trenutno na porodiljskom odusustvu. U junu ove godine je po drugi put postala majka.

Još jedna glumica čiji je status zaposlenja nejasan je Sadžida Šetić, koja također navodno radi u Kamernom teatru 55. Poznato je da je do prije nekoliko godina glumila u izrazito uspješnoj predstavi “U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce” Sulejmana Kupusovića. Autorski projekt “Zatvorenica”, nastalom prema priči “Samo jedna žena” Darija Foa, izvela je na daskama ove pozorišne kuće krajem 2017. godine. Njena osnovna plata iznosi 1.590 KM.

Elitizmu sarajevskih pozorišta ide u prilog i činjenica da odgovorni ljudi iz SARTR-a i Kamernog teatra 55 nisu bili voljni komentarisati ove navode pod izgovorom da je u toku kolektivni godišnji odmor.

Ono što je također nevjerovatno jeste činjenica da rukovodstva navedenih pozorišta očito ne vode dovoljno računa o tome da pojedinci primaju plate, a uopće ih nema na radnom mjestu. Također, nejasno je i da li glumci odbijaju uloge ili im se jednostavno ni ne nude jer ih nema u pozorištu dok dobijaju unosne honorare van matične kulturne ustanove.

Klix.ba