Srpkinja među prvim novinarima ušla u Srebrenicu: Prizore i danas ne zaboravlja

Među prvim novinarima koji su u julu prije 27 godina ušli u Srebrenicu, bila je Aleksandra Nikšić, tada novinarka američkog Time, a danas urednica BBC servisa na srpskom.

Ona za N1 kaže da su novinari kada su ušli u Srebrenicu zatekli pripremljenu scenografiju za to da je “leglo terorista Nasera Orića očišćeno i da sada mogu da se vrate civili i stanovnici”. “Sve je bilo jedna predstava i ono što je ulazak u Srebrenicu značio vjerovatno bi danas proglasili farsom i manuipulacijom istog trenutka. Čak smo imali i ‘pokazne stanovnike’ koji su dovedeni da kažu kako je sada bolje”, rekla je Nikšić. Ona ističe da novinari nisu imali dodira na terenu sa poprištem zločina u Srebrenici, ali da su pravu istinu mogli da naslute kad su izašli iz Srebrenice i počeli da se kreću po terenu okolo.

Nikšić za N1 Studio Live kaže da joj je teško da priča o tome šta je vidjela. „Nije samo stvar u žrtvama, leševima…

Tragično i najstrašnije i što vjerovatno niko ne bi mogao da zaboravi je što su to bili ostaci ubijenih ljudi, neki upucani s leđa, neki vezanih ruku…I ono što najduže ostaje u sjećanju su stvari – odjeća, lične karte, dokumenta, to uvijek ostaje“, ispričala je urednica BBC.

Ona prenosi i da je zapisivala imena sa dokumenata na koje je nailazila. „Moja sveščica ima oko 720 imena na žalost i predala sam je istražiteljima Haškog tribunala i Međunarodnoj komisiji za nestale u Tuzli da bi mogli podaci da se uporede“, rekla je Nikšić.

Ističe da nije imala priliku da upozna sve porodice žrtava ali da dio njih jeste i da su i dalje u kontaktu. Dodaje da su i njihova sjećanja i prepričavanja potvrdila njene utiske šta se dogodilo i da su svi bili iznenađeni i niko nije očekivao takvu surovost.

„Većina se trudila da pobjegne glavom bez obzira“, kaže Nikšić i podsjetila da su pripadnici UNPROFOR-a iz Holandije pokušavali da pomognu, ali da ih je bilo premalo da bilo šta učine.

Ipak, za sve koji su uspjeli da prežive zločin bilo je zajedničko jedno osjećanje, o kojem su govorili tada, a i 10 godina kasnije: „šok da neko ko je isti kao ti može takvo zvjerstvo da učini“.

Nikšić kaže da je imala sreće da radi za medije zbog kojih je mogla kasnije da nastavi da pomaže pri identifikaciji žrtava, ali ne samo sa jedne strane, već svih strana u sukobu.

To je, kako dodaje, bio i intimni čin da ne zaboravi na sve to, ali i pokušaj da razriješi lične traume.

„Ono što mislim da nedostaje u svakoj priči u Srebrenici je da se ona nije završila 15. jula 1995. To traje i dan danas, kada se ukopavaju ostaci 50 žrtva. To nisu tijela, a rodbini žrtava jedna kost znači više nego bilo šta drugo“, navela je Nikšić.

Ona se slaže da je Srebrenica „živa rana“ kao i „Kravica“ i akcija „Oluja“, zato jer ne razgovaramo dovoljno o tome.

Kako ističe, korisna stvar su udruženja veterana sa različitih strana koji pokušavaju da pojasne dešavanja tokom rata. Ali te teme su, dodaje, toliko bolne i komplikovane da većina ljudi izbjegava da priča i sluša o tome. „Bez razgovora se ne može se otići dalje“, rekla je Nikšić i dodala da bi, kada bi imala vlast na mjesec dana, od prvih dana školovanja i na fakultetima uvela razgovor ne samo o Srebrenici, već o dešavanjima u cijeloj bivšoj Jugoslaviji devedesetih.

„Dokle god postoje dvije slike, a ne ona srednja koja će ih spojiti, neće doći do razumijevanja“, istakla je ona.

Nikšić ukazuje i na činjenicu da ljudi zaboravljaju da se Srebrenica dogodila u doba prije interneta, mobilnih telefona, prije bilo čega što danas uzimamo zdravo za gotovo i da je ona „imala nevjerovatnu sreću u cijeloj tragediji i nesreći da bude na dobrom mjestu u pravo vrijeme“ i da preda zahtjev za dozvolu za ulazak u RS nekoliko dana prije nego što je počeo napad na Srebrenicu.

Ona kaže da je razlog što se i danas toliko teško razmjenjuju mišljenja o Srebrenici jer je sve bilo toliko izolovano i mogli ste samo da pretpostavite šta se dešava i dobijete informacije iz izvora koji nisu bili provjerljivi na drugi način. Zbog toga se cijela priča o Srebrenici zasniva na sjećanjima iz prve ruke.

Nikšić kaže i da se dvije, tri sedmice prije zločina naslućivalo da će doći do pokreta trupa u tom pravcu, kao i da se u to vrijeme u Hrvatskoj pripremala akcija „Oluja“, u BiH su počeli sukobi i na mjestima na kojima ih nije bilo, a u Beogradu je Slobodan Milošević obećavao mir za šest mjeseci… „Vodstvo RS – Radovan Karadžić i Ratko Mladić, Biljana Plavšić (koja je u drugom planu), stalno je u kritičnim sastancima“, podseća.

Kaže da su novinari morali da čitaju među redovima, ali da su onog trenutka, 9. jula, kada je zatvoren nezvanični granični prijelaz između Malog Zvornika i Zvornika, mogli da naslute da će doći do velikog incidenta.

Zanimljivo gostovanje možete pogledati od 50 minute.