Da tuga bude nada 

O genocidu u Srebrenici ispisane su stotine hiljada stranica sudskih presuda, svjedočanstava, knjiga i novinskih tekstova, ali u potočarskoj dolini bijelih nišana, pred licima majki koje se opraštaju od svojih sinova, svaka i svaki od njih postaje nedovoljan da dovoljno opiše zlo koje se sručilo na ovaj mali grad u istočnoj Bosni i posljedice koje će, čini se, vječno trajati.

Pored 6.671 nišana u Potočarima danas će u svježe iskopane kabure biti spušteno još 50 žrtava genocida. Među njima i dječaci Salim, Vahid i Elvir koji su imali 16 i 17 godina te blizanci Semir i Samir, ubijeni u 20. godini. Rijeka ljudi slila se sinoć u Potočare kako bi podijelila bol s preživjelima i odala počast žrtvama, a brojne delegacije iz BiH, regiona i svijeta danas će im se pridružiti. Cijeli svijet je danas u Srebrenici i uz Srebrenicu.

Cijeli svijet, osim tog djelića koji uporno i tvrdoglavo, slijepo i do kraja poslušno, slijedi politiku koja je planirala i počinila genocid, a danas ga pred očima tog istog svijeta pokušava negirati, relativizirati ili čak opravdati. Kako drugačije protumačiti zloupotrebu porodica i fotografije poginulih pripadnika VRS i civila postavljene pored puta koji od Bratunca vodi ka Potočarima?!

Istina o genocidu davno je utvrđena međunarodnim presudama i već odavno ne ovisi o priznanjima političkih nasljednika Karadžića i Mladića i desetina najviših političkih i vojnih komandanata RS osuđenih na više od 700 godina zatvora. Istina, neki su se kajali, pa priznanja potom povlačili, izvinjavali pa kasnije dokazivali da su lagali. Uporno insistiranje na putu kojim je jednom narodu bio namijenjen nestanak govori isključivo o onima koji gaje takvu politiku i koji se, svjesno ili ne, sami izoliraju od normalnog svijeta.

“Svi ljudi u BiH imaju obavezu da prihvate ono što se dogodilo u Srebrenici, a to je genocid. To potvrđuju dokazi. Treba o tome podučavati mlade generacije”, jučerašnja je poruka američkog ambasadora u BiH Majkla Marfija (Michael Murphy).

Jasna i namijenjena onima koji već 27 godina ne vide i ne čuju.

Izvan kruga politike, koja život u ovoj zemlji i ostalim danima čini teškim, a budućnost neizvjesnom, majke, sestre i djecu Srebrenice treba ostaviti da na miru u mezare spuste pronađene kosti svojih muževa, očeva i braće.

Uz podršku onih koji su i ovog 11. jula u Potočarima i dovu nazvanu po ovom tužnom mjestu: “Molimo Te, Bože, da tuga bude nada, da osveta bude pravda, da majčina suza bude molitva, da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica!

Avaz