Zašto 100.000 Hrvata ne bi glasovalo za Denisa Bećirovića?

Izbori u Bosni i Hercegovini održat će u listopadu i to je sad već svima jasno. Sporni izborni zakon nije bio (dovoljna) prepreka, sporno financiranje izbora je riješeno bonskim ovlastima i sad ostaje samo ispoštovati kakvu-takvu demokratsku volju birača na kakvim-takvim demokratskim izborima.

Bezvoljnost hrvatskih predstavnika, ali i birača.

Z. Kolobara/Hercegovina.info

Fokus izbora svakako će biti na Predsjedništvu. Demotivirane hrvatske stranke okupljene oko ideje HNS-a podržavaju jedinstvenog kandidata kojeg će iznjedriti Stožerna stranka, odnosno podržat će kandidata koji bi pristao svjesno ući u matematičku nelogičnost, nabiti kilometre od Neuma do Orašja i biti potrošno lice kampanje. Hrvatski narodni sabor pritom ne djeluje odlučan u borbi za Predsjedništvo, jedini kandidat koji bi političko-logistički mogao odgovoriti zaholcanoj ofenzivi tzv. političkog Sarajeva je Dragan Čović. No, pitanje je želi li se još jednom izložiti porazu od Željka Komšića ili bilo kojeg drugog kandidata koji na svojoj strani ima hordu spremnu glasovati protiv nekoga, a ne za nekoga.

Da se razumijemo, mehanizam preglasavanja i političke prevrtljivosti bi, vrlo vjerojatno, iskoristili svi narodi koji su to u mogućnosti napraviti, no zadnjih godina/mandata ta nepravedna poluga je u rukama Bošnjaka koji makijavelistički koriste duh Daytona naglašavajući da neće državom vladati 10% jednog naroda. Partnerski odnos u Federaciji bi i mogao ići u tom biološkom procesu gdje bi Hrvati u bliskoj budućnosti mogli biti simpatična zajednica koja se tu nekoć pitala i većinom godinama držala pravosuđe, financije, promet i dr.

Na kraju rata i pred početak potpisivanja ovakvog organiziranja države teško se itko nadao u tom, za američke prilike, malenom ohioskom Daytonu da bi Hrvati s tadašnjih 750-njak tisuća kroz 25 godina mogli spasti na 300-njak tisuća. Velika odgovornost u tome leži baš u onima koji su se sad našli pred zidom i četiri mjeseca pred izbore djeluju obezglavljeno i potrošeno.

Je li došlo vrijeme da Hrvati biraju predsjednika Bošnjacima?

U sinoćnjem Otvorenom na HRT-u, Arsen Bauk istaknuti SDP-ovac, svjestan da nema značajnijeg parlamentarnog pomaka u Bosni i Hercegovini predložio je da se pila okrene naopako te da Hrvati sa svojih 100.000 glasova odaberu ili uvelike pomognu u odabiru člana Predsjedništva. Prema trenutačnim najavama u ozbiljnoj kampanji je SDP-ov Denis Bećirović, SDA će opet isturiti Bakira Izetbegovića, a svoju kampanju u kojoj je već 15 godina najavio je i Željko Komšić. Na zadnjim izborima aktualni član Predsjedništva Džaferović dobio je 212 tisuća glasova, Denis Bećirović 194 tisuće, Željko Komšić 225 tisuća, a Dragan Čović na četvrtom mjestu 154 tisuće. Tih 150-ak tisuća glasova su iscrpljeni iz zadnjih logističkih atoma i najbolji pokazatelj brojčanog stanja, kao i političke volje hrvatskog naroda koji je dobrim dijelom ignorirao izbore ili izbor Dragana Čovića. Za četiri mjeseca teško da HDZ, HDZ 1990 u osipanju i manji sateliti mogu dokučiti više od ovog maksimuma.

Dakle, Hrvati nemaju nikakvu šansu i to svi znaju. Ovo bi mogla biti odlična prilika poigrati se izbornim procesom i recimo da Vrhovni vođa Hrvata i hrvatstva u Bosni i Hercegovini pozove svoju sljedbu da na listopadskim izborima nametnu Bošnjacima predsjednika i glasuju za npr. Denisa Bećirovića jer bez obzira koliko utjecajan i autoritaran bio Dragan Čović skoro nemoguće je zamisliti da bi njegovi poslušni birači mogli prihvatiti preporuku da glasuju za Izetbegovića ili Komšića.

Što se može dogoditi u tom slučaju?

Ništa. Hrvati bez obzira za koga glasovali, nemaju šansu dobiti svoga člana Predsjedništva, tako da ništa ne gube. Doduše, ni s Čovićem ne dobivaju ništa, ali zbog održivosti prividno normalne države i prividno normalnih odnosa korektnije bi bilo gledati Dragana nego Željka. Hrvatsko pučanstvo sa svojih 100-njak tisuća glasova donijelo bi nadmoćnu pobjedu Denisu Bećiroviću koji sa širokom koalicijom juriša na ured u Titovoj. Bećiroviću to svakako ne bi dalo jači željeni multietnički legitmitet, ali bi Hrvati, napokon, poslali neku jaku poruku osim ponavljanja mantri i zaključaka u koje ni članovi, a ni donositelji ne vjeruju. U toj hipotezi koju je Bauk domišljato nabacio, bila bi jasna dva člana Predsjedništva: iz Republike Srpske Dodik/Šarović, a iz federalnog tzv. građansko-bošnjačkog bloka zacementiran bi bio Bećirović dok bi se vodila ogromna borba za trećeg člana iz ovog istog bloka između Komšića i Izetbegovića. Mjesta na tronu nema za četvrtog i nadmoćna bošnjačka kalkulacija zasigurno ne bi mogla vagati i raspoređivati glasove po varošima i džamijama, u tom slučaju ovaj dvojac bi bio primoran na rivalstvo za razliku od prošle prijateljske kampanje.

Čudoređniji među nama bi rekli da to nije baš OK i naravno da nije. Puno toga nije OK i od puno toga se napravio cirkus, a ovako bi barem 2. listopada imali zanimljiviju situaciju od Stožernih ugroženih priča dok žive na i od Komšićeve političke egzistencije, a i Zlatni Ljiljan proporcionalno od njih. U moru HDZ-ovih rabota i muljaža, ovo bi bilo sigurno najmanje neOK-asto.