Brat Elvira Muminovića, koji će biti ukopan u Potočarima: Tinejdžer kojeg su ubili “Škorpioni”

Dženazi i ukopu žrtava genocida u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari 11. jula bit će ukopani posmrtni ostaci 46 do sada identificiranih žrtava genocida.

Među njima je i maloljetni Elvir (Hasana) Muminović iz Barakovića kod Srebrenice, koji je imao samo 17 godina kada je ubijen.

Pored oca

Njega će pored babinog mezara Hasana, koji je ukopan 2008. godine, u kabur spustiti stariji brat Almir, sa svojim sinom Amerom ef. Muminovićem.

– Danas bi imao 44 godine, svoju porodicu, a ko zna, možda već i unuče. Ali njegova mladost je prekinuta. Njegovi posmrtni ostaci, bez nekoliko sitnih kostiju, ekshumirani su iz masovne grobnice Dobro polje kod Kalinovika, što govori da je bio iste sudbine kao šestorica mladića koje su ubili „Škorpioni“ kod Trnova – kaže Almir.

Elvirova majka Šemsa Muminović (68) za „Avaz“ kaže da će s dženazom i ukopom najmlađeg sina dobiti neki smiraj i da će smoći snage da 11. jula ode na dženazu u Potočare.

Zloglasna bukva

– Nisu nađene sve kosti, ali smo sin Almir i ja pristali da se ukopa. Šta ima više da se čeka… Dosta je majki koje su otišle na bolji svijet, a nisu dočekale da ukopaju makar jednu kost svojih najmilijih. Hvala Bogu, ja nisam njihove sudbine – s tugom govori Šemsa.

Almir se nerado sjeća rastanka s bratom Elvirom kod zloglasne bukve, na lokalitetu Kamenice kod Bratunca.

– S linije sam krenuo prema Šušnjarima, gdje sam našao brata koji je s ostalima ranije krenuo preko šume. Predlagao sam mu da se predamo u bazu UN-a u Potočarima, ali nije htio, govoreći da će ga odmah ubiti kad ga vide, jer je, u odnosu na svoje godine, bio razvijen. Njegov prijedlog je bio da se razdvojimo kako bi barem jedan od nas preživio – sjeća se Almir.

Vječni rastanak

Almir se sjeća dolaska na Kamenice kod zloglasne bukve, gdje je kolona presretnuta, a tu su ležali ubijeni Srebreničani. Kaže, pucalo se satima, a brat i ja ležali smo u zaklonu jedan pored drugog. Insistirao je da se razdvojimo, što nisam prihvatio da bismo, u slučaju ranjavanja, jedan drugog mogli nositi.

– Nakon prestanka pucnjave okrenuo sam se, a brata nigdje. Dozivao sam ga, tražio među ubijenima i ranjenima, i tu je bio naš vječni rastanak – kaže Almir Muminović.

Avaz