Ne nasjedajte na Novalićeve “gafove” i “šege”; iza svake njegove “provale” krije se neki ozbiljan kriminal!

PONEDJELJAK, 23. MAJ

Nekoliko prijatelja i kolega iz raznih zemalja regiona mi je skrenulo pažnju na dokument kojeg je prije dva dana na svojoj internetskoj stranici objavila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Naslov dokumenta je kobasičasto dugačak, ukratko u njemu akademici od vlasti u Zagrebu traže da vode računa o zaštiti nacionalnih interesa prilikom pregovora u ulasku Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije u Evropsku uniju. Pedantno se specificiraju uvjeti koje bi te zemlje morali spuniti u odnosu na Hrvatsku i Hrvate prije nego što joj se pridruže u EU, piše Senad Avdić.

Svi moji regionalni sugovornici ovaj dokument nazivaju „hrvatskim Memorandumom“, aludirajući na famozni i fatalni i Memorandum SANU iz 1986. godine koji je bio teorijska osnova za krvavi raspad Jugoslavije.

Dokument kojeg je predočila HAZU neuporedivo je manje ambiciozan od njegovog srpskog prethodnika od prije 35 godina. Pored toga, nema ni onu aromu konspirativne mističnosti koja je pratila Memorandum SANU iz 1986. godine. Hrvatski je dokument transparentan, dostupan svakom, dok smo se mi koji smo se bavili Memorandumom SANU prije 35 godina na različite načine morali snalaziti da se dokopamo teksta opasnih namjera. Memorandum je bio ilegalno distribuiran, od ruke do ruke, za njega je čak i vrh tadašnje Srbije, oličen u kompaktnom dvojcu Ivan Stambolić i Slobodan Milošević tvrdio da predstavlja Bibliju velikosrpskog nacionalizma.

HAZU

Zajedničko za oba ova dokumenta jeste što su pisana sa pozicija velikodržavnih koncepata, srpskog, odnosno hrvatskog, ali sa razmakom od 35 godina u okviru kojih se desile strašne stvari, raspad zemlje, ratovi, ratni zločini, smrti stotina hiljada i raseljavanje miliona stanovnika bivše zemlje.

To što hrvatski akademici traže da vlasti Bosne i Hercegovine ispune prije nego što ta zemlja pristupi Evrpskoj uniji je posebno zanimljivo. BiH bi se, tvrde i zahtijevaju oni, morala raspasti i samoukinuti prije nego što pristupi euroatlanskim integracijama! Kako blago karikirajući primijeti jedan kolega iz Crne Gore:Hrvatski akademici samo što od nas ne traže da se Podgorica, nakon što se decenijama zvala Titograd, ako želimo u EU mora zvati istorijskim imenom Tuđmangrad.

Gostujući danas na jednoj beogradskoj televizijiDejan Jović, zagrebački profesor koji superiorno poznaje regionalnu političku scenu, upozorava da dokument HAZU jeste štetan, i nacionalistički, ali da mu ne bi trebalo davati preveliki značaj, niti ga preozbiljno uzimati. On konstatira da akademici u Hrvatskoj, pa i sama institucija HAZU nemaju skoro nikakav utjecaj na političku klimu i vladajuću nomenklaturu u toj zemlji. Jović, također, kaže da aktuelno rukovodstvo Srpske akademije nauka i umjetnosti ima mnogo liberalnije i progresivnije stavove u bitnim pitanjima, kakva su Kosovo, odnos Srbije prema Evropskoj unija, ratu u Ukrajini, od vladajućeg režima u toj zemlji. To pokazuje da vlast ne sluša svoje akademike, kao što ih se hladno ignorira i u Hrvatskoj.

Već vidim da će ovaj novi „izazov“ iz Zagreba naići na orkestrirane i ogorčene reakcije iz Sarajeva, od ovdašnje političke i parapolitičke elite, bez jasnog sagledavanja prave težine i dometa ovog pretenciznog nacionalističkog dokumenta. A dvije su ključne značajke dokumenta naslovljenog kao Prilog za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa Hrvatske: prva, da su hrvatski akademici precijenili sebe, svoju ulogu, ugled i utjecaj u kreiranju hrvatske vanjske i unutarnje politike. A druga je falinka ta što su hrvatski akademici još mnogo više precijenili utjecaj i moć Hrvatske u međunarodnim odnosima, konkretno u Evropskoj uniji.

Hrvatski su akademici u svojoj zemlji uvažavani i utjecajni, koliko i Hrvatska u Evropskoj uniji!

UTORAK, 24. MAJ

Fadil Novalić je, doduše ne svojom, ali ni našom krivicom, sedam godina prvi čovjek Vlade Federacije BiH. Za cijelo to vrijeme u javnosti i medijima nije iskristaliziran čak ni neki načelni stav i ocjena o njegovom radu te političkom i javnom profilu. Da li je, kako tvrdi dio javnosti, Novalić smotani, neartikulkirani šarlatan koji svako malo svojim istupima zabavlja, nasmijava ili zgražava javnost, ili je riječ vještom manipulatoru, seoskoj varalici u čijim „otkačenim“ ispadima itekako ima nekog sistema. Bilo, ili ne bilo tog sistema,  radio to Novalić spontano ili skontano i planski, valja se prisjetiti da svojim nespretnostima u javnoj komunikaciji, urnebesnim gafovima i retardiranim ispadima, skretao pažnju javnosti sa bitnih, nerijetko kriminalnih i problematičnih ozbiljnih poteza svoje Vlade i sebe osobno. Sjetimo se da je u prvim mjesecima  pandemije javnost danima zabavljao onaj smiješni pokušaj Novalića da pred kamerama stavi masku na lice. No, samo nekoliko nedjelja kasnije, vidjeli smo da istovremeno dok se borio sa maskom, Novalić vodio vrlo ozbiljnu, složenu i netransparentnu operaciju nabavke respiratora zbog čega mu se sudi na Sudu BiH.

Kada je godinu-dvije prije toga uhvaćen u pokušaju ozbiljnog kriminala, prodaje vlastite, inače sumnjivo stečene imovine, javnom preduzeću čiji je osnivač Vlada na čijem je čelu, Novalić je opet sve okrenuo na humor i šegu, uspješno odvraćajući pažnju sa sukoba interesa u kojem se našao. Kao da Novalić po preporuci njegovih savjetnika na koje troši javni novac u medijskoj promociji, svjesno sebe predstavlja, odnosno potura  kao dobroćudnog provincijskog šeprtlju, socijalno neuklopljenog tehnokratu, polučujući  tako velikodušno sažaljenje umjesto kritičkog propitivanja pa i prezira javnosti.

Ovih dana na društvenim mrežama građani se zabavljaju objašnjenjem Fadila Novalića o hibridnim i električnim automobilima. „Ono auto koje ima utičnicu da možete uključiti, je li da možete uključiti se subvencionira sa deset i pet hiljada KM“.

Smijeh koji je pratio to njegovo infantilno objašnjenje premijer Novalić je popratio zupavom mimikom i  gestikulacijama iz repertoara Mr. Beana koji su zaglušili i u stranu gurnuli jedino suštinski važno pitanje? A pitanje glasi: za koji će klinac Vlada Federacije sa milion maraka subvencionirati kupovinu električnih i hibridnih automobila. Obrazloženje da se time namjerava popraviti ekološka slika Federacije je smiješno, smiješnija čak i od Novalićevih izjava, jer stotinjak subvencioniranih električnih vozila ne mogu promijeniti ništa. Ova subvencija može jedino pomoći kupcima tih auta da na njih potroše manje para. A kupci električnih auta po pravilu su bogati građani, kojima, eto, Novalićeva Vlada pomaže sa deset hiljada KM. Najpopularniji električni automobil Tesla 3košta oko 100 hiljada KM, a sa Fadilovom subvencijom bogati kupac će ga platiti 90 hiljada. Reno Zoe, drugi popopularnosti električni auto, košta oko 80 hiljada KM, a kada vas Vlada pogura sa subvencijom, cijena mu je simboličnih 70 hiljada.

Očigledno je, dakle, da ova mjera Novalićeve Vlade nema veze sa „zelenim politikama“ niti zaštitom životne sredine, ona je prilagođena lokalnim bogatašima jer jedino oni mogu sebi priuštiti ono auto koje ima utičnicu, kako je šaljivo objasnio premijer Novalić. Umjesto da se bavi robnim rezervama, da provodi mjere zaštite najšireg sloja građana, da osigurava spremnike za zalihe plina… Vlada Fadila Novalića budžetskim novcima osigurava olakšice oholoj klasi bogataša. U koje, dakakako, spadaju i Novalić i Nermin Džindić, kao i oni u čije ime obavljaju funkcije u izvršnoj vlasti.

Zato treba biti budan i na oprezu: to je jedini način da se uvjerimo da iza svake šale, pošalice, gafa, klovnovskog „provaljivanja“… Fadila Novalića u pozadini stoji neka ozbiljna prevara i zavlačenje ruku u narodni džep.

SRIJEDA, 25. MAJ

Na sudu u Bihaću danas je izrečena oslobađajuća presuda grupi ljudi optuženim  za ubistvo Vlade Šantića, ratnog generala Hrvatskog vijeća obrane u ovom dijelu BIH.Hamdija Abdić Tigar, ratni komandant Armije BiH i aktuelni zastupnik u Parlamentu Federacije bio je prvooptuženi u ovom predmetu. General Šantić nestao je 8.marta 1993.godine i ni 28 godina kasnije nisu pronađeni njegovi posmrtni ostaci, niti se zna ko je naredio i počinio njegovo ubojstvo. Sudski proces protiv osumnjičenih je trajao godinama, a vjerovatno će proteći još neko vrijeme dok presuda ne postane pravosnažna.

Likvidacija Vlade Šantića u Bihaću uporediva je sa atentatom na doministra MUP-a Federacije BiH Joze Leutarašest godina kasnije, početkom 1999.godine u Sarajevu. Nisu do dan-danas poznati počinitelji ni ovog teškog zločina. Grupa optuženih Hrvata kojima se sudilo za ubistvo Leutara oslobođena je na Sudu u Sarajevu prije dvije decenije i od tada je stavljena tačka na ovaj slučaj. Podsjetimo, atentat na Leutara, koji je bio i visoki dužnosnik HDZ-a BiH bio je povod da se hrvatski predstavnici povuku iz institucija vlasti i tako otvore jednu od najvećih političkih kriza u BiH nakon okončanja ratnih sukoba.

Vlado Šantić

Bez obzira na to koji su bili motivi ubica Vlade Šantića u Bihaću i Joze Leutara u Sarajevu, ta su dva zločina imala i još uvijek imaju ozbiljne političke i sigurnosne posljedice, osobito kada je riječ o odnosima  između Hrvata u Bošnjaka. Tim je zločinima ozbiljno doveden u pitanje osjećaj sigurnosti hrvatskog stanovništva u sredinama u kojima su manjina, odnosno u kojima nije na vlasti Hrvatska demokratska zajednica. Naravno da su lideri te stranke često tokom svih ovih godina koristili ova dva zločina politizirajući ih i koristeći kao sredstvo pritiska na svoje bošnjačke partnere u vlasti. HDZ je ova dva zločina koristio kao poruku i opomenu svojim biračima da se ne mogu osjećati sigurno i dobrodošlo nigdje gdje na vlasti nije ova stranka. Oslobađajuća presuda optuženim za ubistvo Šantića naišla je na burne reakcije hrvatskih političara u BiH, pored ostalih je reagirao ministar pravde Josip Grubeša optužujući pravosuđe da nema isti aršin i pristup prema svim zločinima i zločincima. Istovremeno su nakon izricanja presude članovi porodice pokojnog generala Šantića rezignirano poručili da tokom svih godina borbe za istinu o njegovoj smrti nisu imali nikakvu podršku, osim deklarativne,  hrvatskih političara u BiH.

Uglavnom, dva teška zločina, ubistva generala Vlade Šantića u Bihaću i Joze Leutara u Sarajevu vjerovatno nikada neće biti do kraja razriješena, njihovi počinitelji kažnjeni a njihove posljedice po sigurnosne, političke i međunacionalne prilike još će dugo opterećivati ionako narušene hrvatsko-bošnjačke odnose. Kao da dvije vladajuće stranke nemaju ništa protiv takve loše beskonačnosti.

ČETVRTAK, 26. MAJ

Nakon mjeseci, pa i godina tokom kojih je Bosna i Hercegovina bila u velikoj mjeri izvan fokusa i interesa glavniih svjetskih i evropskih diplomatskih centara, posljednjih se nedjelja ta praksa mijenja. Gotovo svakodnevno u posjetu nam stižu ugledni i visoki predstavnici vodećih evrpskih zemalja, razgovaraju sa domaćim liderima, šalju poruke podrške integritetu zemlje, evropskom putu zemlje, reformama. No, svaka od tih posjeta iznova pokazuje duboko nejedinstvo i podjele unutar državnog vrha oko fundamentalnih unutarnjih i vanjskopolitičkih pitanja i budućnosti BiH.

Britanska ministrica vanjskih poslova Liz Trusskoja je danas posjetila Sarajevo i razgovarala sa članovima Predsjedništva BiH, ministrima u Vijeću ministara, izgleda da se nije dala zbuniti disonantnim tonovima koje je mogla čuti tokom susreta sa svojim domaćinima. Njen susret sa članovima Predsjedništva BiH, tvrde svjedoci, bio je praćen žestokim optužbama Milorada Dodika, na koje se ona, tvrde isti izvori, gotovo da nije osvrtala, jednostavno ih je prečula. Dodik je u ljutitoj izjavi nakon sastanka kazao da britanska ministrica nije došla da čuje argumente lokalnih domaćina, nego da prenese poruke svoje Vlade koje se njemu nisu nimalo dopale. Vlasti Velike Britanije su nedavno nametnule sankciji Dodiku i predsjednici Republike Srpske Željki Cvijanović. Ministrica Truss je u Sarajevu ponovila da su Dodik i Cvijanovićeva „svojim bezobzirnim ponašanjem doveli do namjerne destabilizacije teško postignutog mira“. Njihove aktivnosti dovela je u vezu sa događajima u Ukrajini i agresijom Rusije na tu zemlju. Kazala je britanska ministrica da „Putinov režim već radi na tome da posije sjeme razdora u regionu podrivanjem reformi u Bosni i Hercegovini“.

Liz Truss u Sarajevu

Dan-dva nakon posjete BiH britanska šefica diplomacije je najavila da će njena Vlada u narednom periodu pomoći Oružanim snagama BiH da se ozbiljnije suprotstave potencijalnim pokušajima ugrožavanja sigurnosti i cjelovitosti zemlje. Nije ostavila dilemu ko je taj ko bi sigurnost BiH mogao dovesti u pitanje upirući prstom u Moskvu i režim Vladimira Putina.

Ovakava retorika, koja izlazi iz okvira diplomatske delikantosti i opreza može se shvatiti i doživjeti na dva načina: s jedne strane se analogijama i poređenjem BiH sa  Ukrajinom, među građanima stvara atmosfera straha, zabrinutosti i nesigurnosti, a s druge strane je važno, ohrabrujuće, čuti čvrsta obećanja da će Britanija, kao velika, snažna i utjecajna zemlja uvijek stajati uz ovu zemlju. Čule su se posljednjih nedjelja slične poruke i iz Washingtona, a treba vjerovati da se neće mnogo razlikovati ni riječi koje će tokom skorašnje posjete BiH i regionu poslati njemački kancelar Olaf Sholz.

Čini se da je razlika između krize 90-ih godina i ove aktuelne ta što se prije tridesetak godina kriza nastala ratnom agresijom na BiH prelijevala na Evropu i svijet, dok je trideset godina kasnije BiH ta koja trpi posljedice globalne krize u međunarodnim odnosima uzrokovane ruskom agresijom na Ukrajinu.

PETAK, 27. MAJ

Način na koji državni ministar financija i trezoraVjekoslav Bevanda objašnjava zašto se iz budžeta ne mogu odvojiti pare za financiranje oktobarskih izbora je koliko poiltički iritantan, toliko retorički  fascinantan. Bevandino pozivanje na procedure, protokole, pravilnike, interne i eksterne dokumente.. skoro da uspijeva normalizirati i učiniti logičnom očiglednu i banalnu činjenicu da on ne želi dati pare CIK-u BiH. Bevanda, a sinhronizirano sa njim i njegov stranački lider Dragan Čović, nedjeljama ponavljaju kako financiranje izbora uopće nije problem, nego je problem kako sve to izvesti a da bude usklađeno sa zakonom i procedurama.

Danas je najoštrije do sada reagirala Ambasada Sjedinjenih Američkih Država koja je rašomonijadu oko financiranja oktobarskih izbora nazvala atakom na demokratska prava građana BiH i za to izravno optužila vrh Hrvatske demokratske zajednice.

Ono što je u cijeloj toj alhemiji opstrukcija fascinantno kod čelnika  HDZ-a jeste vještina, umijeće da se sa maksinalnim brojem riječi i fraza, magičnim ništavilom metajezika pa i njihovim stalnim ponavljanjem naposljetku ne kaže ništa.„Mi ne opstruiramo izborni proces, dapače, činimo sve da do izbora dođe, ali na legalan i transparentan način“, ovo mjesecima papagajski ponavlja Čović, a za njim jato njegovih skutonoša. HDZ se protivi intervenciji visokog predstavnika jer smatra da sve probleme u BiH treba rješavati dogovorom domaćih aktera. Međutim, oni kompromis razumijevaju kao bespogovorno prihvatanje njihovih ultimatuma i neptomjenjivih sebičnih zahtjeva. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović najavljuje da će i ukoliko se ipak održe izbori u BiH po propozicijama koje su neprihvatljive HDZ-u Čović i njegova stranka upriličiti različite opstrukcije, blokade, paralize institucija. Dakle, imat ćemo ono čega smo već svjedoci bili nakon prethodnih izbora od prije četiri godine.

Vjekoslav Bevanda

Zapravo, ako bismo malo pogledali u prošlost i dozvolili sebi malo slobodniju intrepretaciju povijesnih događaja, cijela povijest separatističkog projekta HDZ-a u BiH, potpomognutog iz Zagreba, je hronika blokada, prekida komunikacija, sprječavanja protoka ljudi, roba… Čović, Bevanda i njihovi, što bi Milanović rekao jarani, provode politiku kakvu su u ratu prakticirali pripadnici HVO na bezbrojnim punktovima, drumskim „check pointima“. Punktovi HVO-a kao moderna verzija hajdučko-uskočke tradicije imali su složenu namjenu i ciljeve. Na njima se nije samo kontrolirao promet, usporavala i onemogućavalo prometovanje, vršile sigornosne provjere putnika, ti su punktovi bili svojevrsne paradržavne carinske ispostave na kojima je ubiran harač, prikupljan novac, milom, ili silom.

Ponašanje dužnosnika HVO, ne samo u novije vrijeme nego u kontinuitetu od nekoliko decenija, djelovanje kroz blokade, opstrukcije, paraliza insitucija, zapravo je insititucionalno, legalno birokratsko postavljanje barikada i uspostava vlastitih kontrolnih punktova kojima se sprječava, ili usporava prohodnost zakona, paraliza institucija u funkciji navodne zaštite vlastite opstojnosti.

SUBOTA, 28. MAJ

Jedan živopisno zabavan novinski prilog objavljen u nedjeljniku STAV, glasilu Stranke demokratske akcije danas je ultimativna tema brojnih medija, portala, a društvene mreže su pretrpane komentarima. O njemu se izjašnjavaju svi, ismijavaju ga, čude se, politički protivnici se naslađuju, likuju. Stranački propagandni magazin Stav, koji je nakon fianancijskog sloma ozbljnih nezavisnih nedjeljnika, kakvi su bili Dani, Slobodna Bosna, ostao jedino glasilo tog profila na tržištu BiH, u najnovijem broju je objavio 101 razlog zbog kojih Bakir Izetbegović mora biti izabran za bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na oktobarskim izborima. Svaki od pobrojanih razloga je smiješniji, vulgarniji, prizemniji  od prethodnog, a neki su ozbiljno zagazili u zonu sumraka i socijalne patologije. STAV piše, pored ostalog, da Bakir Izetbegović mora biti izabran jer je on predriblao svoje političke protivnike, kao što je njegov otac Alija, citiram, predriblao Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana.

Ovaj magazin nema problema sa financiranjem, iako im je tiraž ništavan, a marketing ne postoji. Tvrdi da se da novac redovno i u velikim količinama stiže iz bratske Turske, a priimaju i izdašne financijske injekcije iz javnih preduzeća pod kontrolom SDA. Novac je jedina stvar sa kojim Stav nema problema, sa svim ostalim ima i to ogromnih. Riječ je o stranačkom biltenu koji nije samo nacionalistički profiliran nego je promotor političke i medijske pornografije, prostakluka, diletantizma. Takvo glasilo je medijske standarde u BiH vratilo decenijama u nazad, u vrijeme partijskog jednoumlja, diktata i lova na neprijatelje svih boja.

To, međutim, očigledno ne smeta njihovim fianancijerima i političkim nalogodavcima iz vrha vladajuće bošnjačke političke stranke. Oni ne uviđaju da im vezivanje za takav jedan opskuran i toksičan medij nanosi tešku, nepopravljivu štetu i ruši ugled, ukoliko je išta od njega ostalo. Ali, Stav je zapravo samo transmisija i odraz sveukupne pameti, političke vizije i filozofije stranke na čijem se čelu nalazi bračni par Izetbegović, čija je kćerka sve do nedavne udaje bila dio „kreativnog tima“ toga lista. A tu političku filozofiju i poslovnu praksu karakterizira netransparentnost u poslovanju, javašluk, nepotizam, prostakluk, neprofesionalizam i podanički odnos prema braći iz Turske i islamskog svijeta. U novini kao javnom, vidljivom i provjerivom mediju koje je ipak izloženo sudu javnosti sve to se jasno zrcali i lako prepoznaje. Ali ne treba uopće imati dilemu da se na isti način i sa istim konačnim rezultatima na koji SDA kontrolira svoj sedmični bilten, ti isti ljudi, predvođeni bračnim parom sa Poljina, vode javna preduzeća, državnu upravu, ministarstva, diplomaciju. Lojalnost vladajućem bračnom paru, ma koliko bila  podanička, primitivna, antihistorijska, trivijalna, neuskusna ključni je kriterijum u vođenju kadrovske, a samim tim sveukupne politike. To je samo jedan, ali sasvim dovoljan razlog da se ta stranka i njen lider uklone sa vlasti: ništa pametnije i odgovornije oni ne vode državu nego što uređuju magazin Stav.

NEDJELJA, 29. MAJ

Ismijavao je i Elmedin Konaković na društvenim mrežama način na koji se SDA i njene pristalice lobiraju i navijaju za pobjedu Bakira Izetbegovića nad Denisom Bećirovićemu trci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Danas se otvara zgrada Rijeseta Islamske zajednice koju je prije desetak godina započeo graditi tadašnji reisu-l ulemaMustafa Cerić, a privela kraju nova struktura Islamske zajednice predvođena reisom Huseinom efendijom Kavazovićem.

To me vrati desetak godina unazad kada je prilikom izbora za novog poglavara Islamske zajednice značajan dio vjerske i političke elite u BiH podržao Kavazovićevog konkurenta, sandžačkog muftiju Muamera ef. Zukorlića. Više od trećine glasova članova Sabora IZ osvojio je kontroverzni Zukorlić koji je prije nekoliko mjeseci preminuo, odnosno preselio.

Muamer Zukorlić i Elmedin Konaković

Među onima u politici čija je podrška Muameru Zukorliću, bila mnogo konkretnija od ličnih simpatija i afiniteta bio je i Elmedin Konaković, najprije kao istaknuti član SDA, a kasnije lider Naroda i pravde. Prije samo četri godine, uoči prošlih izbora Konaković je Zukorlića, odnosno  njegovu fantomsku, para-naučnu Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti počastio sa 60 hiljada maraka koje je prethodno zagrabio iz budžeta Kantona Sarajevo. Nikakva procedura nije provedena, kao ni kada je Konaković samovoljno skršio tih dana sto hiljada maraka poreskih obveznika na kupovinu stana izvjesnom efendiji u Sarajevu.

Ali, ostavimo sada to po strani. Postavit ću jedno hipotetičko pitanje koje mi se ne čini sasvim promašenim? Šta bi se dešavalo sa Islamskom zajednicom BiH da je prije 10 godina na izborima za reisa rahmetli Muamer Zukorlić pobijedio Huseina Kavazovića? Zukorlić jeste bio harizmatičan, elokventan, sugestivan, ali i manipulativan čovjek, ogromne energije i ništa manjih ambicija. Kandidirao se za predsjednika Srbije, pa se zadovoljio poslaničkim mandatom u Narodnoj Skupštini susjedne zemlje. Cijelo vrijeme njegovog djelovanja na javnoj sceni, u Srbiji i BiH, pratile su ga kontroverze, optužbe za kršenje zakona. Njegov privatni univerzitet, prava tvornica novca, radio je izvan zakonskih normi, ali to mu je Vučičeva vlast tolerirala, čak ga izabrala za šefa skupštinskog Odbora za obrazovanje.

Nakon njegove smrti na otvorila se prava mala Pandorina kutija, ili hazna, brojnih nesavršenosti, na naplatu je došla sklonost ka improvizaciji, antisistemskom djelovanju, neumjerenosti, javnosti su postale dostupne osobne hedonističke slabosti i aferimi rahmetli Muamera Zukorlića. Njegovi nasljednici se otimaju za impresivnu imovinu, svaki dan u medijima se pojavljuje  neka nova atraktivna hanuma koja tvrdi da je bila u šerijatskom braku sa muftijom koji je ašićare bio široke ruke prema ženama iz svog harema. Reklo bi de da mu ništa ljudsko, a pogotovo žensko, nije bilo strano. Sve skupa što se može pratiti u medijima koji nedjeljama prate ovu reality sapunicu djeluje mučno, ružno, nedostojno vjerskog poglavara i lidera dijela Bošnjaka u Sandžaku kojeg se predstavlja kao prebogatog tajkuna i nezasitog alfa mužjaka.

I još jedno, malo zlobno, ali legitimno pitanje: da li je nešto od onih narodnih para što ih je Elmedin Konaković donirao rahmetli Zukorliću otišlo (i) na skupa i egzotična putovanja, markiranu garderobu, skupocjene „belenzuke“ njegovih brojnih šerijatskih partnerica?!

(Slobodna Bosna)