Alma Mustafić, istraživačica na Univerzitetu u Utrehtu: Nizozemska se nekorektno odnosi prema preživjelim Srebreničanima

Alma Mustafić preživjela je genocid u Srebrenici, ali njen otac Rizo Mustafić, nažalost, nije. Danas živi u Nizozemskoj, gdje radi kao predavačica i istraživačica na Univerzitetu u Utrehtu, na kojem je proučavanje genocida u Srebrenici uspjela uvesti kao predmet. Kroz svoje djelovanje nastoji upoznati stanovništvo Nizozemske s genocidom i ratom u BiH. Tako je ostvarila i ulogu u pozorišnoj predstavi koja govori o tragediji njene familije.

S Almom Mustafić razgovarali smo o predstavi “Opasna imena”, koja je nedavno igrana i u Sarajevu, tužbi koju je dobila protiv Nizozemske, odnosu ove države prema svojoj ulozi u srebreničkom genocidu te odnosu koji ima sa svojom matičnom državom.

Glumila sebe

 Na Dan pobjede nad fašizmom, 9. maja, na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo premijerno je izvedena dramska predstava “Opasna imena” iz Nizozemske, koja govori o srebreničkom genocidu kroz priču Vaše porodice… Kako se uopće pojavila ideja da se napravi jedna ovakva predstava?

– Glavni inicijator ovog projekta je PAX, nizozemska mirovna organizacija koja se od jula 1995., kroz razne projekte, zalaže za širenje istine o Srebrenici i bosanskom genocidu. Dion van den Berg, menadžer PAX-a odjela za Evropu, posjetio je predstavu režisera Boja Jonkerguva (Boy Jonkergouw), koja je govorila o PTSP-u i veteranima koji su bili u Srebrenici. Vidjevši ovu predstavu, Van den Berg je predložio producentu da napravi predstavu iz perspektive preživjelih Srebreničana, na što je Jonkerguv pozitivno reagirao. Potom nas je Van den Berg doveo u kontakt i tako je počela ta saradnja.

Je li Vam teško bilo pripremiti se za ulogu same sebe?

– Na scenariju smo radili pune dvije godine. Za mene je bila važna autentičnost, za producenta njegova umjetna kreativnost. To je dovodilo često do iscrpljujućih diskusija. Nakon dvije godine rada mi je rekao: „Alma, ja prvi put zapravo shvatam šta znači genocid i, kada se radi o genocidu, da moje želje kao umjetnika trebaju biti podređene željama preživjelih. Ne radi se o meni, radi se o genocidu i o žrtvama.“

U početku mi je bilo vrlo teško i nisam vjerovala da ću imati snage nositi se s tim emocijama, a da se ne srušim. Tražili smo profesionalne glumce i za moju ulogu, međutim, režiser se stalno vraćao na moju autentičnost. Ja ne glumim, ja kad sam tužna, ljuta ili bijesna, te emocije dolaze iz mog bića i to ovu predstavu čini posebnom. Ljudi vide emocije, prave emocije koje ih ne mogu ostaviti hladnokrvnim. S vremenom sam izgradila neki mehanizam kako se nositi s emocijama, kako dirnuti gledaoce, a ne sebe. S vremenom sam shvatila da se ne radi ni o meni, ni o mojim emocijama, ni o mom ocu, nego o onih 8.372 nedužno ubijenih. Ja sam pokušala njihovu, tj. našu priču da ispričam kroz priču moga oca.

 Posebno je zanimljivo da u predstavi, zajedno s Vama, glumi i bivši vojnik nizozemskog bataljona UN-a Rej Brat (Ray Braat). Kako je došlo do saradnje s njim i kakva je njegova priča?

– Rej Brat je igrao u prethodnoj predstavi koja je govorila o PTSP-u i nizozemskim veteranima iz Srebrenice. Kada je producent Reja i mene doveo u kontakt, ja sam imala jedan cilj, a to je da on otvoreno kaže sve ono što je vidio da se desilo s nama. Taj naš razgovor je izgledao kao ispitivanje. Ja sam nastojala da mi otkrije detalje, a on nikako nije htio o detaljima govoriti. Ali, kada je propričao konačno, onda se nije zaustavljao.

 Koja su najupečatljivija svjedočenja?

– On je vidio, između ostalog, kako se vrši “čišćenje” jednog sela i o tome svjedočio. Vidio je kako Srbi odvajaju djevojčice i vode ih u obližnju kuću. Vidio je kako muškarce ubijaju. I to već prije 11. jula. Tokom 11. jula vidio je kako jednog muškarca ubijaju. Bio je prisutan kada su muškarce od žena odvajali, vidio je kako Mladić uzima bebu u naručje, a kada su se kamare ugasile, kako tu bebu baca u masu ljudi. I taj naš razgovor je postala jedna scena u predstavi. Kasnije se uspostavilo da on nije htio o tim detaljima govoriti misleći da će me rastužiti, ali je brzo shvatio da on mene ne može rastužiti jer ja sam to sve i sama vidjela, samo me može naljutiti ako ne govori o tome.

O Srebrenici se ne uči

 Gdje ste sve igrali predstavu do sada i kakve su bile reakcije Nizozemaca?

– Predstavu smo odigrali 40-ak puta, u većim i manjim nizozemskim gradovima. U velikim gradovima kao sto su Amsterdam, Roterdam, Utreht i Den Hag smo igrali više puta zbog velike potražnje. Prva reakcija je uvijek da je predstava vrlo impresivna. Druge reakcije su bile osjećaj krivice, ali i ljutnje. Stariji posjetioci se osjećaju krivima jer su svjesno Srebrenicu doživjeli, ali im je bilo lakše da se ne osvrću na to. A poslije predstave imaju veliku želju da nešto urade. Bilo je slučajeva da ljudi poslije predstave odu u Potočare. A mlađe generacije su mnogo ljute na svoju politiku, vojsku, ali i na edukaciju. Žele da uče o Srebrenici jer smatraju da je to dio njihove historije, ali o Srebrenici se ne uči i zbog toga su ljuti.

Dvanaest godina vodili ste pravnu bitku koja je završila presudom tamošnjeg vrhovnog suda da je vlada Nizozemske kriva za smrt Vašeg oca. Šta je ta presuda značila u odnosu zvanične Nizozemske prema genocidu?

– Sjećam se euforije u Bosni i Hercegovini nakon naše presude. Međutim, ja sam bila vrlo razočarana, jer je u presudi naš slučaj bio pravno dobro ograđen. Ali ipak sam imala veća očekivanja od zvanične Nizozemske. Pretpostavljala sam da će Nizozemska preuzeti moralnu odgovornost kako se odnositi prema Srebrenici i preživjelima i da će manje biti fokusirani na “pravnu odgovornost”. Međutim, zvanična Nizozemska se vrlo nekorektno i nemoralno odnosi prema preživjelim Srebreničanima. Sramno je kada vidite da se toliki novac baci na razne komisije, advokate itd., kako bi se žrtvama onemogućio pristup pravdi, a kamoli nekoj vrsti novčane nadoknade. Prošle sedmice sam dobila poruku od jedne žene koja živi u Potočarima u kući koja već 20 godina prokišnjava i kojoj ta ista komisija odbija dati nadoknadu jer nije uspjela prikupiti dovoljno svjedoka koji su, po toj komisiji, dovoljno kredibilni kako bi ona dokazala da je imala muža kojeg su nizozemski vojnici odvojili od nje i dali u ruke agresoru.

Niska svijest

 Radite kao profesorica na Univerzitetu Utreht primijenjenih nauka u Nizozemskoj, gdje ste, između ostalog, uspjeli uvesti i predmet Srebrenica – genocid. S obzirom na nečasnu ulogu nizozemskog bataljona o genocidu u Srebrenici, kolika je svijest danas u nizozemskom društvu o genocidu u Srebrenici i generalno ratu u BiH?

– Svijest o Srebrenici i bosanskom genocidu izvan bh. granica je zastrašujuće mala, ne samo u Nizozemskoj nego i u drugim zapadnim zemljama. Dodatni problemi u Nizozemskoj su neznanje i narativ u kome se Dutchbat (nizozemski bataljon) stavlja u centar kada se radi o Srebrenici. Nisu svjesni da je u Bosni počinjen genocid i, kada se radi o genocidu, da Dutchbat treba imati sporednu, a ne glavnu ulogu. Taj narativ je prisutan u cijelom društvu. Predmetom Srebrenica – genocid, kao i predstavom “Opasna imena” upravo pokušavam ispraviti taj krivi narativ.

Srebreničanka i Bosanka

 Za BiH radite jednu vrlo važnu misiju da svijetu prenosite istinu o genocidu u Srebrenici. Međutim, koliku ste i jeste li uopće u tome imali podršku od BiH i njenih institucija? Kakav je danas Vaš odnos s matičnom državom?

– Sve što radim, radim prvenstveno iz moje lične potrebe. Ne tražim podršku od BiH i njenih institucija. Ja sam tu da pomognem BiH i njenim institucijama, ako treba. Najveća podrška su mi moji Srebreničani, prijatelji, obični ljudi, Bosanci i Hercegovci koji mi se jave i kažu da cijene moj rad i trud. Ta podrška je ogromna. A što se tiče mog odnosa s BiH, ja sam prvobitno Srebreničanka, Bosanka, Srebrenica će mi uvijek ostati u srcu, volim Bosnu i Hercegovinu, sa svim njenim ljudima, manama i vrlinama.

Avaz