Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović: Ne smijemo izgubiti vjeru

U intervjuu povodom velikog muslimanskog blagdana Bajrama, reisu-l-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović za „Dnevni avaz“ govori o iskušenjima i blagodatima ramazana, lekcijama koje smo trebali naučiti…

Kavazović upozorava kako je najveća opasnost izgubiti vjeru u bolje sutra i očekuje da političke elite drugačije poredaju prioritete. Reisu-l-ulema za „Avaz“ govori i o poziciji BiH na globalnom planu, posljedicama rata u Ukrajini te potrebi da se prepoznaju stvarne potrebe ljudi.

Zdravo za gotovo

Prethodne Bajrame smo proveli u pandemiji koja je zatvorila džamije. U ovom ramazanu džamije su ponovo ispunjene, a safovi čvršći, ali se suočavamo s novim izazovima. Kakve smo lekcije u ovom odabranom mjesecu trebali i morali naučiti?

– Upravo ovaj primjer koji ste spomenuli govori koliko kao ljudi nekada nismo svjesni blagodati koje uzimamo zdravo za gotovo. To da se možemo sigurno i slobodno okupljati u našim džamijama, da možemo pružiti ruku drugom čovjeku, da možemo slobodno disati, bile su naše velike želje još prošlog ramazana. Već danas smo na sve to, kao i na svu krhkost života, ali i naših društvenih odnosa, čemu smo svjedočili tokom pandemije, zaboravili. Slabo uzimamo pouku iz Božijih ajeta, znakova, bili oni objavljeni u Svetoj knjizi ili nam dolazili iz svijeta u kojem živimo.

Podsjeća me to na ajet iz sure Hud, u kojoj Uzvišeni kazuje o toj našoj ljudskoj slabosti: „Ako čovjeku milost Našu pružimo, pa mu je poslije uskratimo, on pada u očajanje i postaje nezahvalnik. A, ako ga blagodatima obaspemo, poslije nevolje koja ga je zadesila, on govori: “Nevolje su me napustile!” Čovjek je doista umišljen i razmetljiv, a samo strpljive i one koji dobra djela čine čekaju oprost i nagrada velika.“

Ramazan i jeste da nas, između ostalog, podsjeti na blagodati kojih nekada nismo svjesni. Biti Milostivom zahvalan na blagodatima znači postati svjestan istih, ne biti pohlepan, ne tražiti sreću u onome što nemamo. Kao što biti vjernikom znači biti svjestan prolaznosti ovog svijeta, njegovih iskušenja, ali i blagodati. Ono što ostaje su dobra i loša djela i to je jedino po čemu će nam se suditi i jedino po čemu mi, ljudi, možemo jedni drugima suditi.

Poruka nade

Bajram je blagdan radosti. Proteklih dana Uskrsu i Vaskrsu radovali su se kršćani… Kakva je Vaša poruka svima koji se raduju, a čija je radost prigušena svakodnevicom?

– Poruka vjere je poruka nade. Uzvišeni nam kazuje da nadu u Božiju milost može izgubiti samo narod koji je izgubio vjeru. Najveća opasnost je izgubiti vjeru u bolje sutra. To znači odustati od borbe, znači predati se. To za vjernike nije opcija. To kako smo sa svojim komšijama dijelili radost njihovih blagdana je iskra nade koja nam može biti putokaz za budućnost. Svakog dana svakim svojim potezom, svakom svojom izgovorenom riječju mi biramo u kakvom svijetu želimo da živimo, kakvu budućnost kreiramo i volio bih da ramazan u sve nas unese više vjere u dobro i pravdu, više nade i odlučnosti da na putu dobra istrajemo.

Građani BiH suočeni su s ekonomskom krizom, ali i novom strepnjom, pa iz pojedinih povratničkih mjesta stižu informacije o ponovnom odlasku ljudi. Činimo li dovoljno da se to zaustavi?

– Ne činimo ni izbliza dovoljno. Već sam nekoliko puta rekao da treba pogledati državne budžete na svim nivoima pa da vidimo šta su nam prioriteti. Za šta se novac izdvaja. Je li to za održavanje birokratskog aparata, napumpane projekte bez jasnih rezultata ili za podršku mladima da ostaju u svakom dijelu BiH, da žive i rade? Odlazak ljudi za boljim radnim mjestima je jedan dio problema, drugi je pad nataliteta. Napravimo analizu projekata i zakona koji nude podršku porodicama, djeci, porodiljama itd. i vidjet ćemo da li smo iscrpili sve mogućnosti i jesmo li uradili sve što možemo. 

Vidjet ćemo i jasno da smo pomiješali prioritete. Sada je već očito i nama koji smo laici u tim pitanjima da će rat u Ukrajini, ali i posljedice pandemije, od kojih se svijet još nije oporavio, uzrokovati brojne ekonomske probleme, prije svega nestašicu hrane i energenata širom svijeta, i ja kao reisu-l-ulema mogu samo apelirati na odgovorne da se kanu rasprava od kojih niko nema koristi, da u budžetima ove godine prepoznaju stvarne potrebe ljudi i da ne drže državu blokiranom kada je građanima najpotrebnija. Zarad nekih velikih nacionalnih interesa žrtvuju budućnost svih građana ove države, pa i naroda u čije ime navodno nastupaju. Ja se samo mogu nadati da će političke elite početi drugačije redati svoje prioritete i da će se to napokon prepoznati u politikama koje vode.

Strahote rata

U kontekstu ruske agresije na Ukrajinu, kako vidite poziciju BiH?

– Na našim političkim predstavnicima i državnim institucijama je da profiliraju našu vanjsku politiku u skladu s našim već preuzetim obavezama, ali i vizijom budućnosti ove zemlje. Mi kao vjerska zajednica i ja kao reisu-l-ulema prije svega stvari gledamo iz moralno-etičkog ugla, iz ugla nauka vjere i našeg zajedničkog humanizma. 

Rat i agresija su, prema tekstu Kur’ana, zlo i Uzvišeni osuđuje onoga ko je mutedi, onoga koji započinje rat i koji prelazi Božije granice sijući nered i nasilje na zemlji. Zato fokus naše brige i pažnje moraju biti nevini civili, nevine žrtve rata i trebamo vidjeti kako im možemo pomoći. Islamska zajednica se već sa svojim skromnim mogućnostima i prije svega podrškom naših pripadnika uključila u ta nastojanja. 

Bosna i Hercegovina mora uraditi više. Mi najbolje znamo šta su strahote rata i nadam se da ćemo smoći snage da pomognemo narodu Ukrajine. Na javnosti je da širom svijeta vrši pritisak na one koji donose odluke da odustanu od rata i da pošalju jasnu poruku agresoru da će takve njihove politike naići na osudu čitavog svijeta.

Ne treba nam ova vrsta politike identiteta, koja stvara samo nove podjele

Može li i treba li Zapad izvući pouke iz rata z Ukrajini?

– Istovremeno mislim da rat u Ukrajini ne trebamo gledati isključivo kao opasnost za ideju naše zajedničke Evrope, ujedinjene u različitosti i slobodi za sve građane i narode, što ona, sigurno, jeste. Ne treba nam ova vrsta politike identiteta, koja stvara samo nove podjele. Svaka agresija, svaka zločinačka ideologija treba biti podjednako osuđena, bez obzira na to od koga dolazila. Ne može se stigmatizirati čitav narod, čitave kulture i civilizacije zbog neodgovornih politika njihovih vođa, naročito ako znamo da u tim društvima ne vladaju medijske i demokratske slobode koje omogućavaju narodu da čuje istinu i slobodno bira neke druge politike. 

Što se tiče reperkusija na naš region, čini mi se da sve širem krugu onih koji odlučuju postaje napokon jasno koji su stvarni problemi našeg regiona i koje su to remetilačke i strane politike. Dugo vremena su se ovdje izmišljale neke opasnosti, dok su se oči zatvarale pred malignim politikama i dok se podilazilo politikama koje veličaju rat, agresiju, zločine i genocid i koji u tome vide temelj svoga identiteta i patriotizma. 

Popuštajući njima, mislili su da će ih umiriti, da će ih evropeizirati. Sada je već očito da ne može biti umjerenosti između istine i laži i da će svaka država i svaki narod morati donijeti odluku kroz predstavnike koje biraju kojem sistemu „vrijednosti“ i ,ako hoćete, kojem svijetu pripadaju. Ako će u ujedinjenoj Evropi biti mjesta za ksenofobe, šoviniste, islamofobe, one koji negiraju pravo drugima da postoje, koji veličaju počinioce kulturocida i genocida, onda nam takva Evropa ne treba. Zato se nadam da ćemo i iz dešavanja u Ukrajini svi izvući pouku i smoći hrabrosti za neke ozbiljne iskorake.

Avaz