Zašto je abortus tako rizičan u Indiji?

Iako je u Indiji abortus legalan, preko dvije trećine procedura se smatra visokorizičnim. Razlog leži u činjenici da u seoskim oblastima nema dovoljno doktora, ne poštuje se privatnost žena, a abortus je i dalje tabu.

Čitra je morala da putuje više od 40 kilometara od svoje kuće do grada Gurgaon kako bi prekinula trudnoću, a da njena porodica ne sazna.

“Kontracepcija mi nije pomogla, a ne želim dijete. Doktori, sestre i drugo osoblje su me svašta ispitivali i ponašali se prema meni nepristojno”, kaže ona za DW.

Legalizovan abortus

Čitra objašnjava da je njen dečko bio tu da je podrži, ali da se sve vrijeme plašila da će joj tražiti dozvolu od njene porodice i da nikad više ne želi da prolazi kroz tako nešto.

Abortus je u Indiji legalizovan 1971. Amandman na Zakon o prekidu trudnoće donesen prošle godine proširio je žensko pravo na bezbjedan i legalan abortus i između 20. i 24. sedmice trudnoće. Amandman također garantuje anonimnost i omogućava prekid trudnoće ukoliko je kontracepcija zakazala, bez obzira na bračni status žene.

“Sada treba da radimo na tome da se ženama omogući da ispune to pravo, time što ćemo im omogućiti veću autonomiju i mogućnost odlučivanja”, kaže doktor Nozer Šeriar, koji je u odboru za konsultacije pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji.

Izvještaj o svjetskoj populaciji koji je ove godine napravio Fond za populacije pri Ujedinjenim nacijama (UNFPA) pokazao je da je čak 67 posto abortusa u Indiji visokorizično.

U izvještaju se takođe navodi da osam žena izgubi život svaki dan zbog loših procedura prekida trudnoće, čime je abortus treći najčešći uzrok smrti kod žena u Indiji.

Iskustvo Kine je već pokazalo kroz šta žene prolaze kada je abortus neregulisan, jer se mnoge odlučuju da trudnoću prekinu ilegalno. Studija “Vidjeti neviđeno: akcija u borbi protiv neregulisanih abortusa” je pokazala da se jedan od sedam ilegalnih prekida trudnoće desi u Indiji.

Abortus se smatra bezbjednim kada je urađen po propisima Svjetske zdravstvene organizacije. Iako je izvještaj UNFPA je pokazao da je amandman na Zakon o prekidu trudnoće u Indiji pozitivan pomak naprijed, potrebno je još mnogo toga da se promijeni u praksi, kako bi abortus zaista bio bezbjedan i kako bi se smanjila smrtnost žena.

Nedostatak privatnosti kod doktora

Ako želi da prekine trudnoću, ženi u Indiji nije potrebna dozvola porodice i muža – mora samo da bude punoljetna i “zdravog razuma”. Uprkos tome, mnoge žene se i dalje susreću sa preprekama kada traže abortus.

“U društvu koje je izuzetno patrijarhalno, ženama je otežan pristup abortusu”, kaže za DW Kadžal Džain, koordinator programa iz Organizacije za zaštitu ženskih prava MASUM iz indijskog grada Pune.

On objašnjava da zdravstveni radnici često traže od žena da dobiju dozvolu svog muža ili članova porodice, iako to nije propisano zakonom. Time privatnost i povjerljivost žene nisu zaštićeni.

“Marginalizovanim ženama, kao što su seksualne radnice, HIV pozitivne žene, žene iz plemena, neudate žene i tinejdžerke, još je teže da pristupe abortusu. A upravo nemogućnost da pristupe bezbijednom abortusu povećava rizik od loših procedura”, dodao je Džain.

Još jedan izazov sa kojim se mnoge žene suočavaju je geografski položaj. Oko 66 posto stanovništva Indije živi u ruralnim dijelovima zemlje, gdje postoji ozbiljan nedostatak akušera i ginekologa, prema Izvještaju o ruralnoj zdravstvenoj statistici Ministarstva zdravlja i porodične zaštite za 2019. i 2020. godinu.

Samim tim, mnoge abortuse često obavljaju babice i pomoćne medicinske sestre i stoga se smatraju nebezbijednim.

Nacionalna anketa o porodičnom zdravlju iz 2015. i 2016. pokazala je da se samo 20 posto abortusa radilo u državnim zdravstvenim ustanovama. Privatne klinike i bolnice, koje su koncentrisane u urbanim dijelovima zemlje, bile su zadužene za 52 odsto abortusa.

Doktorka Rupali Mišra, koja vodi medicinski i dijagnostički centar u Nju Delhiju, kaže za DW da mnogi pacijenti dolaze u centar nakon što nabave ilegalne, kućne instrumente za abortus ili obave hirurški prekid kod ljekara prevaranta.

“Kod takvih pacijenatkinja ima mnogo komplikacija i rizika”, kaže Mišra.

Abortus kao reproduktivna potreba

Prema WHO-u prosječna stopa smrtnosti majki je tri puta veća u zemljama sa restriktivnim zakonima o abortusu (223 smrtnih slučajeva majki na 100.000 porođaja) u poređenju sa zemljama sa manje restriktivnim zakonima (77 smrtnih slučajeva na 100.000 porođaja).

Izvještaj UNFPA pokazuje da su djevojčice u uzrastu između 15 i 19 godina u najvećem riziku od smrti prouzrokovane komplikacijama povezanih sa abortusom. Neželjene trudnoće se u velikoj mjeri dovode u vezu sa nižim nivoom obrazovanja i prihoda, posebno kod mlađih žena i djevojčica.

“Ako se u nekoj školi ne nudi sveobuhvatno seksualno obrazovanje, djevojčice neće dobiti neophodne informacije. Zbog manjka opcija u životu, mnoge će se opredijeliti za trudnoću. A, bez šanse da se završe obrazovanje, mnoge djevojke neće razumjeti razlog za odlaganje rađanja djece”, navodi se u izvještaju.

Prema članu 312 indijskog krivičnog zakona, “izazivanje pobačaja” se smatra prekršajem, pa je zato uveden Zakon o prekidu trudnoće, kako bi se zaštitili ljekari koji vrše abortuse.

“Ovaj zakon samo štiti doktora od krivičnog gonjenja pri davanju usluge abortusa”, kažr je Džain i dodaje da bi zakon više trebalo da se fokusira na žene i da prepozna prekid trudnoće kao reproduktivnu potrebu žena, piše DW.