Bosanski, srpski i hrvatski znakovi podjela u ‘svijetu tišine’

Dvadesetsedmogodišnja Alma Mujanović iz Sarajeva rođena je s gotovo stopostotnim oštećenjem sluha.

Svakodnevica ispunjena “igrom gluhih telefona”, kako je ona naziva, te nemogućnošću da u uživa u crtićima i emisijama, samo su dio barijera koje su joj obilježile djetinjstvo.

“Nažalost, ne mogu se pohvaliti da sam imala odrastanje kao druga djeca. Ostala sam uskraćena za mnoge crtane filmove koji su imali dijalog, za sve naše serije i dokumentarne filmove koji nisu imali titlove”, ističe Alma za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Uz probleme u komunikaciji koji su je pratili na svakom koraku, Alma se morala boriti i s predrasudama, koje bosanskohercegovačko društvo tradicionalno “njeguje” prema drugačijima.

“Problem uklapanja u socijalnu sredinu počeo je kada je nastao problem u komunikaciji gdje bih, naravno, ja bila ta koja bi često pogrešno ‘čula’ i prenijela neku riječ. Nekada sam krivila svoje društvo zbog nerazumijevanja. Vremenom sam naučila da je objasniti nekom situaciju i rješenje najbolji način da olakšam sebi i drugima“, ističe ona.

Alma je diplomirala na Fakultetu zdravstvenih studija, na odsjeku radioloških tehnologija, a potom i magistrirala mikrobiologiju. Istovremeno je pohađala IT akademiju. Trenutno je zaposlena u grafičkoj firmi, te je aktivna i u nevladinom sektoru u borbi za afirmaciju znakovnog jezika.

Zakon koji se ne provodi

Prema podacima nevladinih organizacija, u Bosni i Hercegovini (BiH) ima oko 70.000 osoba oštećenog sluha, među oko 3,5 miliona stanovnika koliko ih je bilo u popisu staništva iz 2013. godine.

Iako BiH ima zakonsku regulativu koja predviđa otklanjanje administrativnih barijera za osobe sa oštećenjem sluha, u praksi je ostala “mrtvo slovo” na papiru. U takvom ambijentu, ističe Alma, posjete inistucijama te, primjerice, svaki odlazak doktoru predstavlja izazov.

“Zakoni i obaveze se krše, a samim tim se stvara jedan vid diskriminacije i uskraćivanja prava kada je u pitanju pristup informacijama. Mnogo puta gluhe i nagluhe osobe sa sobom povedu i jednog člana svoje porodice kako bi im pomogli pri prevođenju. Ukoliko gluha osoba ide samostalno kod ljekara, mnogo puta se suoči sa problemom čekanja u dugim redovim, kao i strepnjom da ne propuste svoj red kada ih budu prozivali“, ističe ona.

Zakon o upotrebi znakovnog jezika u BiH usvojen je 2009. godine. Uz ostalo, garantira pravo gluhim i nagluhim osobama na ostvarivanje prava na tumača znakovnog jezika. U tekstu zakona koji je usvojio Parlament BiH navodi se da je “cilj ravnopravno uključivanje ovih osoba u životnu i radnu okolinu, kao i u sve oblike društvenog života”.

Koji jezik ‘govorite’?

Gluhe osobe imaju pravo upotrebljavati znakovni jezik u postupcima pred organima i institucijama BiH, kao i zatražiti usluge tumača znakovnog jezika. Zakon, također, određuje da se troškovi tumača znakovnog jezika plaćaju iz budžeta državnih organa.

No, ni 13 godina od njegovog usvajanja nije zaživio, a jedina odredba koja je provedena je formiranje Komisije za standardizaciju i populariziranje znakovnog jezika. Ova komisija, koju je imenovalo Vijeće ministara BiH, ima zadatak i da certificira tumače znakovnog jezika.

No, ni Komisija nikada nije počela s radom iako njeni članovi, koji dolaze iz oba bh. entiteta i Brčko distrikta, trebaju zasjedati najmanje dva puta godišnje.

Jasminka Proha, tumač znakovnog jezika i članica Udruženja gluhih i nagluhih Kantona Sarajevo kaže za RSE da ova državna komisija u proteklih 13 godina, otkako je formirana, nije zasjedala. Objašnjava činjenicom da je i ovo pitanje, kao i mnoga druga u BiH, predmet politizacije. Posljedica je da BiH nedostaju certificirani tumači znakovnog jezika, a jedini gubitnici su osobe sa oštećenim sluhom i njihove porodice u oba bh. eniteta.

BiH nema registar tumača znakovnog jezika, iako je i to bila jedna od obaveza predviđenih Zakonom. Prema podacima nevladinog sektora, u BiH ih ima tek dvadesetak. Proha ističe da je problem sa radom nadležne komisije nastao, jer nije bilo dogovora da li će znakovni jezik biti standardiziran kao bosanski, hrvatski ili srpski.

“Nije to bilo baš zvanično, ali to se moglo saznati između redova. Problem je bio naziv, kao što je i jezik kojim govorimo predmet politike – da li će se zvati bosanski, hrvatski ili srpski. Nama to apsolutno nije bitno“, ističe.

Već godinama radi kao tumač znakovnog jezika i naglašava da joj se često postavlja pitanje da li zna hrvatski, srpski ili bosanski znakovni jezik.

“Ja odgovorim da se fantastično razumijemo sa svim gluhim osobama bez obzira odakle su, pa čak i iz inostranstva. Možemo se s njima sporazumijevati jako dobro, jer, pored nacionalnih znakovnih jezika, postoji i internacionalni koji se koristi na konferencijama Svjetske federacije gluhih. Sudbina naše države je takva da se sve ovdje prelama sve, pa čak i s tim jezikom imamo problem”, naglašava ona.

Pojašnjava da su razlike među “nacionalnim” varijantama u zemljema regije minimalne. Kao primjer ističe mjesec travanj za koji je u znakovnom jeziku referenca trava, dok se za april koristi pokret ruku koji sugerira na tucanje jajima, s obzirom na to da se u tom mjesecu obilježava blagdan Uskrsa.

“Recimo, za povjerenstvo i komisiju imamo isti znak. Dakle, male su razlike i bitno je da se razumijemo”, pooručuje Proha.

Zakon nema ko da nadzire

BiH nema obrazovne ustanove za izučavanje znakovnog jezika. Tumači su, većinom, samouki ili su znanje stjekli u ustanovama u regiji. Također, nijedno državno minstarstvo nije obavezano za nadzor nad provođenjem Zakona o znakovnom jeziku, niti postoje previđene sankcije za njegovo neprovođenje. U njemu se tek ističe obaveza Ministarstva pravde BiH da formira registar tumača znakovnog jezika.

Ministar pravde Josip Grubeša kazao je za RSE da se “apsolutno slaže da svaki čovjek u BiH mora imati zakonom zagarantirana prava”.

“Učinit ćemo sve kako bi taj proces otkočili i pomaknuli s ‘mrtve točke’. Nažalost, većina povjenstava pa ni ovo, ne rade dinamikom kojom bi trebali”, kazao je Grubeša, ne iznoseći detalje mogućih rješenja.

Sukladno Zakonu, stručne i administrativne poslove za Komisiju za znakovni jezik, koja nije aktivna, trebao bi obavljati Savez gluhih i nagluhih BiH. No, ni on ne funkcionira. Osnovan je 2006. godine u Mostaru, a u njegovom članstvu su trebali biti osobe iz oba bh. eniteta i Brčko distrikta. Taj savez je neaktivan od 2012. godine, a umjesto njega djeluju savezi na nivou entiteta Republika Srpska i Federacija BiH. Također, osobe sa oštećenim sluhom okupljena su u udruženjima koja djeluju na nivou kantona.

Republika Srpska usvojila vlastiti zakon

U Savezu gluhih i nagluhih entiteta Republika Srpska tvrde da su iz državnog saveza istupili 2013, jer od 2010. godine “nisu imali uvid u poslovanje i financijske transakcije”. Predsjednica entitetskog Saveza Dubravka Živković Ostojić kaže za RSE da se državna komisija nije sastajala 13 godina zbog navodnog nedostataka sredstava.

Podsjećajući da se u svijetu upotrebljava 50 različitih načina komunikacije gluhih, ona kaže da problem nije nije izostanak konsenzusa o bosanskoj, hrvatskoj i srpskoj verziji znakovnog jezika.

“Za sve nas osobe koje živimo u ‘svijetu tišine’ i imamo svoju filozofiju, ne postoji podjela po nacionalnosti. Mi smo apolitični i djelimo se samo na gluve, nagluve i čujuće, tako je i u ostatku svijeta“, kaže Živković Ostojić.

Narodna Skupština Republike Srpske usvojila je 2018. godine Zakon o upotrebi znakovnog jezika u tom entitetu. U Savezu ističu da su program za obuku budućih profesionalnih prevodilaca znakovnog jezika sačinili sa predstavnicima visokoobrazobnih institucija i Pedagoškim zavodom Republike Srpske. Prema podacima Saveza, u Republici Srpskoj postoji pet sudskih tumača, kojima je Ministarstvo pravde Republike Srpske izdalo rješenja za rad.

“Svi ostali koji žele certifikate, po novom Zakonu čekamo dok Ministarstvo prosvjete i kulture imenuje Komisiju o procjeni poznavanja znakovnog jezika i morat će da pokažu svoje znanje pred tom komisijom”, kaže Živković Ostojić.

U Federaciji BiH čekaju na vlastiti zakon

Već 15-ak godina, Savez gluhih u Federaciji BiH traži od vlasti tog entiteta usvajanje entitetskog zakona o upotrebi znakovnog jezika. Vlada Federacije BiH imenovala je 2020. godine intersektorsku komisiju zaduženu da pripremi prednacrt, ali zakon u tom entitetu do danas nije usvojen. Savez je u februaru ove godine obaviješten od entitetske vlasti da resorna ministarstva nisu postigla suglasnost po ovom pitanju.

Istovremeno, državni zakon, na čiju se provedbu čeka 13 godina, nalaže da za emitiranje sjednica organa i institucija BiH, mediji trebaju osigurati prijevod na znakovni jezik. No, BiH ima tek nekoliko emisija prilagođenih osobama sa oštećenim sluhom i one se uglavnom emitiraju na javnom televizijskom servisu.

To znači da u većini medija nema zvučnog opisa, titlova, niti sinkronizacije, dok je minimalan postotak informativnog programa sa tumačem znakovnog jezika. Prema istraživanju Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) BiH iz 2019. godine, tek jedan posto programa javnih i drugih medija prilagođen je osobama sa oštećenim sluhom.

Prosječan nivo prilagođenosti televizijskog programa u Evropskoj uniji (EU) iznosi 40 posto, a u Velikoj Britaniji 96 posto, navodi se u ovom istraživanju.