Skoro svaki pet stanovnik u BiH umre zbog zagađenog vazduha

Porodica Ahmetović živi u jednostavnoj kućici napravljenoj od crvenih cigli i bez fasade – neposredno uz fabriku koksa. Iz dimnjaka fabrike konstantno se smjenjuju bijeli, smeđi i crni dim, koji im zagorčavaju život. Najteže se, kažu, diše u zimu.

“Ovdje dođeš zdrav, a uskoro budeš bolestan. Osjeti se kada koksara pušta dim, ne možeš disati, guši to čovjeka“, priča Almedina Ahmetović držeći u naručju trogodišnju djevojčicu, dok njena druga kćerka spava na trošnom kauču. „Djeca su bila zdrava, ali kada smo došli ovdje, dobila su bronhitis, guši ih, previše kašlju. Od ove koksare ne možeš živjeti kako treba.”

U ovom naselju žive uglavnom romske porodice i svi se odreda žale na zdravstvene probleme za koje krive zagađen vazduh. Enes Bajrić se nedavno doselio u naselje i vrlo brzo je uvidio razmjere uticaja fabrike. „Od moje sestre je oboljelo četvero djece. Ja imam četvero djece s kojima sam ovdje došao prije dva mjeseca. Meni je 25 godina i meni škodi, možeš misliti kako je djeci“ kaže Enes Bajrić u razgovoru za DW.

Koksara već godinama bez dozvole

Najveći problem mještana Lukavca je u tome što se na malom prostoru nalaze čak tri kompleksa fabrika hemijske industrije koji rade neprestano. „Drugi gradovi imaju periodična zagađenja, a mi imamo konstantna“, ocjenjuje za DW Bejazit Okić iz Foruma za zaštitu okoliša.

“U životni prostor građana Lukavca se ispusti minimalno 100 tona otrovnih supstanci dnevno. Osim toga, nastaju ogromne količine industrijskog otpada koji se deponuje na području naše općine, a ispuštaju se i ogromne količine otpadnih voda u rijeku Spreču i od nje su napravili mrtvu rijeku“, upozorava Okić.

Dok vodimo razgovor, u rijeku Spreču se ispušta crna tečnost teškog kiselkastog mirisa. Okić govori da cijev dolazi iz fabrike koksa i da se upravo dešava zagađenje o kojem je govorio. Spušta se s kolegom iz udruženja do zamućene vode i fotografišu. Fotografije će, kažu, poslati inspektorima u nadi da će izvršiti kontrolu.

Ali fabrika koksa već godinama nema ni ekološku dozvolu. O tome kako je moguće da fabrika uprkos tome još uvijek radi, danima smo pokušavali da dobijemo odgovore od kantonalne inspekcije – ali bezuspješno.

Na ista pitanja, iz fabrike koksa – Global Ispat Koksne Industrije – kratko su odgovorili da su članovi Uprave nedostupni za razgovor zbog prezauzetosti već planiranim sastancima i obavezama.

„Ono što treba istaći je nedjelovanje nadležnih institucija. Pitam se kako niko ne prati to i ne poduzima mjere da se smanji zagađenje. Monitoring kvalitete zraka pokazuje mala poboljšanja, pa pogoršanja. Mi moramo raditi na smanjenu emisija da bismo garantovali bolje uslove življenja u ovim gradovima“, kaže Džemila Agić, direktorica Centra za ekologiju i energiju.

Povećan broj oboljelih

Posljedice ovakvog stanja su dugoročne i teške, smatraju u Forumu za zaštitu okoliša. Mjerenjima i praćenjem stanja na terenu oni pokušavaju da dokažu povezanost zagađenog vazduha i posljedica po zdravlje građana.

„Pratimo istraživanja i Svjetske zdravstvene organizacije i analiziramo. U Lukavcu je od 2014 do 2017. godine od karcinoma oboljelo 2.951 osoba, a umrlo 1.444, dok je u šezdesetak kilometara udaljenoj Kalesiji, koja nema industrije, od karcionoma u istom periodu oboljelo 411 stanovnika, a umrle ukupno 653 osobe“ kaže Okić.

Povećan broj pacijenata sa respiratornim problemima bilježe i u Klinici za plućne bolesti u Tuzli, gdje tvrde kako zagađenje vazduha ostavlja dugoročne posljedice, naročito na hronične plućne kao i kardio-vaskularne bolesnike.

„Na klinici je primijećeno da je broj pacijenata, pogotovo ovih pacijenata koji se javljaju nama sa karcinomom pluća, u eksponencijalnom porastu u zadnjih par godina“, kaže za DW doktor Dženan Halilović iz Klinke za plućne bolesti.

Profit bitniji od zdravlja

Ekolozi rješenje vide u adekvatnom provođenju zakonske regulative, za koju kažu da je dosta dobra, ali se nedovoljno sprovodi. „Ovdje su u pitanju ogromni lični interesi naspram interesa građana i njihovog zdravlja. Fabrike su u vlasništvu stranaca i njima je bitan profit a sve ostalo je prateće. Ako se na njih ne izvrši pritisak onda oni ne poboljšavaju uslove, već rade na povećanju proizvodnje, a s tim i industrijskog otpada i zagađenja”, kaže Okić.

Novu priliku za čistiji vazduh ekolozi vide u procesima evropskih integracija, prema kojima bi BiH morala da napusti upotrebu fosilnih goriva. „Dekarbonizacija je obavezna. Politika mora biti na strani građana, a ne na strani onih koji imaju interese od takvih projekata. Prioritetno je zdravlje građana, kojima treba omogućiti da proizvode energiju na krovovima kuća, te usvojiti Zakon o obnovljivim izvorima energije“, zaključuje Džemila Agić, direktorica centra za ekologiju i energiju.